Paralela
Kretajući se umjerenim korakom, dajući do znanja javnosti da mi se ne žuri do odredišta, prolazio sam starim parkom čija su stabla stvarala hladovinu od ovog toplog proljetnog sunca. Nisam se previše osvrtao po dobrom mi znanom krajoliku već sam samo tupio ravno, preda se, kao konj kad mu stavite one neke crne krugove oko očiju. Eh.. Onda sam došao do kolnika preko kojeg sam jedva prošao. Osim što sam napravio kolonu zbog vezanja vezica patike nasred zebre, izmamio sam i mnogo sočnih psovki samih vozača. Nisam se dao smesti.. kotrljao sam se dalje.. sve je odisalo onim starim pulsom, ritmom koji te baci u trans, ritam koji ne umiruje ali ostavlja divan trag na duši čovjeka.


Kretajući beziciljno uz sam rub kolnika, pratio me vlastiti odraz u staklu izloga koji su se sjajili od sunca..a valjda su i čistači znali svoj posao.. Nedaleko od Coffe Spam Shopa susreo sam njih dvojicu. Bili su to Anthrax te Noda koji se konačno vratio. Baš sam ih zatekao kod primopredaje ključa. Onda sam se i ja pozdravio s Nodom pa smo svi zajedno otišli u birc. Birc? A ne.. ušavši u taj prostor što se nekad nazivao birc, ostao sam u laganom šoku, ukočenih vena i ledene krvi. Smrzo sam se.. � anka nije bilo, onaj kutak gdje smo se najradije gnijezdili, bio je neprepoznatljiv. Ne'š valjda dućan otvarat? – pitao sam ga, onak' zbunjen do amena.. A ne – odgovori on meni kratko, i izađe van. I dok sam ja tako mrtvo buljio oko sebe, Anthrax je nestao tragovima Node. Iz kome me probudio Wildboy koji je nekim slučajem sa svojim skejtom uletio u „birc“ te srušio i mene i one kutije ispred mene. Naravno da sam mu opsovao rodbinu. Ovaj se pridigao, smrznuo, ne pokušavajući trepnuti, gledao svijet oko sebe. Naravno da mi nije pružio ruku da se dignem. No, sad sam dobio i društvo.. A? – pitao je razjarenih ustiju i krvavih očiju – Aha.. – odgovorio sam mu s vrlo informativnom rečenicom...Pa neće valjda – pričao on sebi u bradu… šta neće? – opet ja...Odgovor nije uslijedio.. mislim, jest, ali malo kasnije.. dok su tako ona dvojica misteriozno nestala ostavivši nas dvojicu da buljimo u taj jadni zid, doletjela je i ostala hrpa manijaka.

Ušli su kao kad marinci iskaču iz zrakoplova, jedan za drugim.. I to redom: X-Plosiv, King Mortal, Wedran, Dragster, Swink pa čak i Zero. I sad su se oni pretvorili u ono što smo mi bili proteklih pola sata. Uto su ušla ona dvojica što su maločas izašli van. Svatko je nosio po jednu veliku kutiju. Mi pak gledali ko da vidimo Majku Božju. Noda počeo psovati i derati se na nas.. Ajde mršte van, ima još kutija, nosite to nutra šta ste se nasrali ovdje! Mi ko mala djeca nahrlili van, gdje nas je pred samim ulazom dočekao kombi. Svatko je zgrabio jednu kutiju, ne obazirajući se na to što piše na njima. Noseći to, Swink se žalio na pucketanje u kičmi. Kinga je počeo boliti stomak. X-Plosiv je dobio vrtoglavicu. E to su ti meštri.. Noseći već svoju drugu kutiju, na samom ulazu nesretnog su Swinka srušila dvije muške maloumne osobe. Bili su to Dabar ilitiga Beaver Hunter te Ilidian koji su se zbog samo njima znanog razloga naguravali na taj prolaz, uski ko otvor za ubacivanje žetona. No, ovaj je pao, i navodno slomio ono što je bilo unutra. Tada još nismo znali što je to bilo. S tim povodom, neznajuću što unutra zapravo jest, Swink je uhvatio kutiju te je laganim pokretom na ljevo, bacio u prostor na koji smo odlagali dotične kutije. Nodi nije trebalo mnogo da slomi živce. Nahrlio je na ovog, kao lav na antilopu bez zadnje, lijeve noge. I nema tog dana kad u Coffe Spam Shopu nije bilo tučnjave. No nekim čudom X-Plosiv ovaj puta nije dozvolio da se prolije krv pa se umješao u sukob. Smirenim govorom, rješio je situaciju brže nego John Wayne skine mušicu jednim metkom na 100 metara. I dok smo se poput apostola naredali unutra, oko velikih kutija nad kojih se nastrojio Noda, a do njega i Anthrax evo Zaspana i Awspuha kako teturajući ulaze u birc izderavši se, prativši jedan drugoga glasom: - O kupio si ih, heeh!!

O da.. – izdahne Noda te se nasloni na slomljenu kutiju koja je bila na vrhu. Ovo što ste vi slomili, kao što ste već i promjetili nisu samo obične kutije. Naime u njima su dakle..ovoga..računala..E..a sad..ovo što sto prije vidjeli, slobodno zaboravite, jer dragi moji, ovo je od danas PC igraona, Web cafe ili kako god vi hoćete.. Wildboy je pao u trans, ja sam sjeo i gledao u rupe na kutiji a Swink je dodao: - barem ste mi ventilatora ostavili..moje najdraže željezo...

O da.. – Odgovorio mu je Anthrax te nas sve zaposlio.. i tako smo svatko, ponosno postavljajući kompove na stol, brinuli da sve bude tamo gdje bi trebalo biti. Prizor je oduzimao daha. Nije bilo ponosnijeg čovijeka na svijetu od Mr. Solidusa koji je s takvim zadovoljstvom zaštekavao te kablove da je to..nemam riječi..mislim imam, al neznam kak bih se izrazio.. Ni drugi nisu krili oduševljenje. I dok smo se mi tako borili s kablovima, svađali oko štekera za struju i portova za HUB, Anthrax i Noda sredili su račune s tipom u kombiju. No, pošteno su platili da ne bi bilo..o nasilju riječi..

Usput, nije moglo proći a da Wildboy prođe neozlijeđen. Igrajući se sa sklopkama i utičnicma, malo ga je zdrmalo.. struja dakako.. i dok je on tako ostao paraliziran na pola sata, mi smo već s nestrpljenjem pokretali windowse, instalirali mrežu i ostalo. Nakon što je dan zamjenila noć, kad su ulicama procvala svijetla ulične rasvjete, sjeli smo u onaj kut di je bila sofa te zasluženo konzumirali tekuće gorivo. � ta sam se naradio matere mi – olakšavao se Beaver, žaleći se na kičmu svoju. I bolje da nije to rekao jer je nakon te izjave uslijedlia svađa, tko je više napravio, tko je ovo, tko je ono. Tada je krenulo. Swink je zabacio glavu i jedva gledajući, buljio u svoj omiljeni ventilator. Awspuh je otišao na WC, Beaver je pričao samnom o svezi klana, Solidus i Ilidian su eksali pivo, Wildboy je vrtio kotače na skejtu, Zero je spavao hrčući kao svinja.. Onda nas je probudio King Mortal, koji je ničim izazvan, započeo priču o globalnom zatopljenju. Nekim čudom to je probudilo cjeli ekipu uspavanih ljepotica koji su se budili u dominu efektu, jedan za drugim. Isprepličući svakojake priče, ekipa je živnula. Redali su se jedan za drugim, upadali si međusobno u riječi, svađali se, psovali jedni druge. I bili bi oni tako do sutra da nije počeo King Mortal pričati svoju besmrtnu harmoniju izgubljenih misli..

Sjećam se još svoje mladosti – počinje King bez namjere da se zaustavi - …svoje mladosti...koju sam toliko utrošio na omiljen mi stroj. Brutalno neshvaćen od društva, bio sam neki čudak koji danima ne izlazi iz kuće sjedeći po cjele dane za kompom. Možda je tako i izgledalo..nisam se bunio.. Otišao bih u školu vrlo, vrlo rano. Bezvoljno bih ustao, spremio se i teškim korakom odpuzao to te opće-obrazovne ustanove. A tu me ništa nije moglo razveseiliti. Ni debeli ravnatelj mrkog pogleda a ni prodike same razrednice. Sjediš, gledaš, traje sat.. Nitko niš ne sluša, profesor priča sebi u bradu. Misliš si, žao ti ga je, ponekad ti je svejedno..onda dobiješ tog istog dana, s tog istog predmeta jednu šusku u imenik, jer eto od svih silnih besmrtnika u razredu koji samo što ne zapale razred, jedino ti, smrtnička duša bivaš žrtva bespravnog sustava. Naravnom, nemoćan, ustajem se polako. Dolazim do ploče bezvoljno. Profesor me požuruje. Priča mi nekve stvari, prvi put čujem. Okolina te ne šljivi, kao ni profesor. Mada znaš, ovaj piše najnižu ocjenu. Sjedaš na mjesto, saginješ glavu, spava ti se. Profesor te opominje.

Dolazi nova žrtva, crnokosa ženska iz zadnje klupe, u koju si toliko zaljubljen. Nezna ništ, dobiva ocjenu koju sam trebao dobiti ja. Ah dobro, ako je ona, nek bude..misliš u sebi.. onda skupiš ono malko hrabrosti što imaš, sabereš je na hrpu i krećeš prema njoj. Ubrzo zvoni i približavaš joj se. No prekine te razmaženi sin jedne bogatašice koji eto, okupira tvoju nedohvatljivu metu. No ipak joj prilaziš, drhtavim glasom je pozdraviš uz njegovu pristunost. Onda te izvrijeđa, komentira tvoj izgled i još zaradiš šaku pod rebra njezinog, eto, dečka. Dižeš se s poda, nakon kojih 10 minuta. Vraćaš se u razred s razbijenim nosom. Profesor piše neopravdani sat. Onda odlučiš izaći iz razreda, no gospodin za katedrom ne dopušta. Pljunem komentar u sebi, završim kod ravnatelja. Nakon 4 sata razgovor završava. Taman tvojem frendu završi nastava. Kažeš mu da te pričeka. Vratiš se, nema ga.. izađeš van, vidiš ga u drugom društvu. Okovani metalci, dim, cigarete i marte. Poniženo prolaziš kraj njih, daješ pozdrav, izmamljuješ čudne poglede. Sad ispadaš budala, jer si ti nekoga pozdravio. Ideš dalje..gutaš maglu..na zebri ti na metar i pol proleti pijani osamnaestogodišnjak kojemu je tatica kupio autić da mu sin ne bi slučajno izmjenjivao korake gradom.

Dolaziš do željezničke postaje. Sjediš..čekaš.. Prolazeći kolodvor, slušaš kako te iza leđa bodu komentarima na tvoj izgled. Dolazi vlak, nekim čudom uspjevaš naći prazno mjesto, jedva preživivši onaj stampedo koji je nahrlio na vagon. No dolaze bakice s vrećicama, zaposjedaju tvoje mjesto i ti ostaješ sčućuren u kutu, da nebi sprešao zelje koje si je eto..baba kupila na placu. K tome još dolazi kondukter, podiže me sa sjedala i na moje mjesto posjeda neku baku. Dođe mi da ubijem i njega i sebe. Ali nije vrijedno toga..sljedećih dvadeset kilometara stojiš. Dolaziš konačno do stanice koja je 3-4 kilometara udaljena od tvojeg sela. Tu shvačaš da ti je guma prazna. Ostavljaš bicikl i koračaš uz vrli vjetar po kiši do kuće. Kod kuće te stara napada jer napustih bicikl. Ne obazirajući se na nju, bacam torbu, odlazim u kuhinju. Dižem poklopac, zagrabim juhu. To posrčem, ostaloga nema..onda počinje mamin masakr, gdje te ubija pitanjima kako je u školi i te gluposti. Ne obazireš se, odlaziš u sobu. Stavljaš slušalice, pokrećeš stroj i isključuješ se iz svijeta. Svijeta u kojem se stara još uvijek dere. Svijeta, u kojem se vode ratovi za jedno glupo fosilno govno, u svijetu gdje čovijek biva kiklopski tiranin. Gdje novac dijeli ljude na one koji ga nemaju i na one koji ga imaju. Svijetu, u kojem se pravednima sudi dok zločinci voze sponzorirane automobile po prekooceanskim zemljama.

Živiš u zemlji korupcije, kriminala, ubojstava, slavne povijesti, neslavne sadašnjosti. No..nakon što dial up završi, taj svijet za tebe ne postoji. Ulaziš u svijet koji te nikad neće iznevjeriti. Zaboravljaš na sve, za ništa ne mariš. Opuštaš se u tu drogu, koja ne da bi ti zabranila da se izkopčaš, nego ti pokazuje koliko je taj svijet bolji od drugoga. Spajaš se na mesanger, vidiš stotinu lica na svojoj listi. Javljaju ti se jedan za drugim, prijatelji koji te nikad nisu iznevjerili, mada ih u životu nikad nisi upoznao..niti vidio..prijatelji koji te znaju razveseliti, ljudi koji znadu cjeniti i tebe i tvoju osobnost, tvoj ego. Ljudi koje ne ismijavaju tvoje interese..štoviše, djele ih s tobom pa se zajedno upuštate u taj svijet neke čudne (ne)prirodne sile. Uživaš dok možeš. Onda se desi raspad sistema. Stara je odrezala kablove. Pizdiš u sebi, ne kažeš ništa. Odlaziš van s namjerom da joj pokidaš svo ono cvijeće što ga je sadila cjelu godinu. Tada shvatiš da se nije vrijedno spuštati na njezinu razinu, ionako nikad neće shvatiti. Zatvaraš se u kuću, u svoju sobu. Stara ti baca kjnige pred oči. Onda te tjera van. Odeš van, napiješ se..u takvom stanju, dolaziš kući u 3 ujutro. Stara te čeka vani, pred vratima. Zabranjuje ti sve izlaske.. odlaziš spavati, gubiš kontrolu nad životom i sklapaš oči...

Probudim se sljedeći dan. Odlazim u školu, bez torbe, bez ićega. Obučen u stare poderane traperice s starim istoršenim starkama, uklopim se u nešto zvano ništa. Dolazi do mene ona crnokosa, ispričava mi se..kaže, da bi bila samnom, ovaj ju je ostavio.. odbijam je lagano i koračam dalje. Ona ne postoji. Ulazim u školu, dolazi isti onaj frend od jučer. Počinje mi nešto pričati, predlaže mi da odemo poslije škole u neki birc. Ne obračajući pažnju na njega, ostavljam mu samo tragove na prašnjavom podu. Otvram vrata razreda iza kojih zatićem razgovor ravnatelja i profesora od jućer. Obadvojica ostaju bez posla, nakon što ih je ono razmaženo derište od jučer, tužilo mami koja ima ruke i u pravosuđu. Osmijeh mi je neutralan, dolazim do derišta. Zakucavam ga u koljenom u stomack. Ovaj prijeti da ću ić k ravnatelju…pitam ga da li je to onaj isti ravnatelj koji je upravo dobio otkaz…na odgovor nisam čekao, izašao sam iz škole. Pozvao taksi, stavio na mamin račun. Stoga sam na stanicu došao prije no obično. Tu sam zatekao klinjadu kako puštaju gume na biciklima. Pohvatio sam ih ko antilope te ih okupao u blatu. Napravio kirurški zahvat na njihovoj nosnoj šupljini, odšarafio kotač s njihovih bicikla, jedan prištekao na svoj ostale bacio...

Došao sam kući. Ručao sam sporo.. kupio sam si pizzu..otišao sam u sobu..ogulio žice, upalio komp. Došla stara sa škarama, izazvala kratki spoj i završila u bolnici. Više se nikad nije približila kompu…Danas radim uz komp, živim uz komp.. smeta li to mojoj majci? Nimalo.. imam ženu..smeta li to onoj crnokosoj? Nimalo.. imamo dobrog šefa u firmi.. smeta li to bivšem ravnatelju? Nimalo.. Dakle, je li vrijedno boriti se za nešto što će ti kad-tad doći? Zašto se boriti za curu kad znaš da ćeš se jednog dana oženiti, imati djecu? Zašto se boriti za prijatelje, kad svakodnevno možeš naći novog? Zašto biti pravedan u nepravednom društvu? Živjeti čisto i pošteno u korumpiranoj i opljačkanoj zemlji.. Valjda je život takav..pust i dlakav.. možda zbog toga radije volim onaj virtualni život? Možda se zbog toga radije zatvaram u sobu želeći se na neko vrijeme odmoriti, iskopčati iz tog svijeta kojeg guta pošast ljudske gluposti… - i završi King svoju posljednju rečenicu..

Nakon toga..nismo išli kućama... na prijedlog Wildboya, i mi smo se izštekali iz pravog života i u kasne noćne sati pa sve do jutra bili izvan kontrole vremena pravoga života. U virtualnim dubinama cyber oceana....