Sport Smrti
Koračao sam po bjelom pokrivaču u onoj prohladnoj studeni dok su me putem zasipale bijele pahulje nedajući mojim očima ni sekunde mira. Počele su me zasljepljivati svojom bjelinom, a neke su izigravala kamikaze što su se obrušavale točno u središte mojih zjenica. Sljedeći put ću uzeti one skijaške naočale pa makar izgledao kao urban nostylish freak, šta god to značilo.
Gledao sam u sve smjerove samo ne pred sebe kako bih odbijao napade posrnule napasti. Prolazeći kraj zgrade, neki klinci gađali su se bjelim, sniježnim loptama. Međusobno su se gađali uz dernjavu i galamu na što su negodovali obližnji susjedi. Čak su počeli jedni drugima snijegom puniti usta. Onda pak je došlo do hrvanja di je jedan malac skočio preko drugoga i nabio se u beton. Udrio je glavom u tu tvrdu mješavinu građevnog materijala te je krvavim obrazom otrčao kući lijući slane slapove što su se stapali sa crvenom tvari. Heh, djeca.
Gledajući tu dječurliju, prolazile su mi misli kakvo je bilo moje djetinjstvo kad sam bio njihovih godina. I shvatio sam da se i nije previše razlikovalo. A onda su kroz moje vijugave moždane vene prostrujile misli koje su me tištile i koje su tražile neki odgovor. Možda se pitanje odnosilo na to da li će ta djeca za 5 godina raditi isto što i sad. Da li će se bezbrižno valjati po bjelom perju ne shvaćajući uopće o nekakvoj glupoj prehladi za čije značenje nisu ni znali niti marili? Neznam da li je to pitanje bilo to koje je tražilo odgovor no siguran sam da znam gdje mogu nači taj odgovor.

Koračao sam i dalje po bjelom sagu dok je podamnom škripio snijeg pod pritiskom moje tjelesne mase. Već sam bio promrzao kad sam stigao do svog utočišta. Coffe Spam Shop je i dalje radio. Ušao sam unutra, i pri ulasku privukao poglede svih nazočnih. Osim Zero-a koji je obućen u djeda mraza zapeo za radijator. Nakon što su vrata ponovno zaškripila, pogledi su se vratili početnom položaju. Za šankom je stajao Anthrax. Brisao je čaše što me podsječalo na Nodu pa sam upitao – Jel se vratio?
Ovaj je samo klimnuo i nastavio posluživati mušterije. Ja sam objesio jaknu na vješalicu te zauzeo poziciju za onim šankom gdje bih uvijek prospavao pola Kingove propovjedi. Uto su u birc uletjeli Wildboy i X-plosiv te za sobom dovukli oko dve-tri kile snijega. Zbog njih dvojice, cjeli ulaz bio je pokriven snijegom a budale su se još počele gađati po bircu, na samom ulazu. I gađali bi se oni i dalje, da X-Plosiv nije zaštekao grudu u klimu koja je bila postavljena ne tako davno. Naravno uto je naletio Anthrax te počeo psovati Alaha, Čirila i Metoda. Ova dvojica pak su u silnoj strci srušila Anthrax-a koji se približavao k njima te su se svi zajedno našli na podu. Uz razbijene glave i čaše, sad već otopljeni snijeg pomješao se s crnim vinom što je na sivom tepihu ostavilo vrlo lijepi trag. I dok su Swink i King Mortal krepavali od smijeha ja i Soldius pogledavali smo se u čudu, ne znajući da li da zaplačemo ili da se smijemo zbog njihove nespretnosti. Kad bih vam citirao Anthraxove riječi koje su u tom trenutku pucale iz njegovih ustiju, mislim da bih dobio priliku da uvrstim te riječi u najniži dio Danteove vizije pakla. Dok su se ovi pridizali s tla, Anthrax je već bio dovukao metlu i nabio ih pred onu dvojicu te im prijetio u takvim stihovima da bi čovjek pomislio kako Alkaida planira smak svijeta. I bacili su se njih dvojica na posao a Anthrax je otišao u skladište po nove čaše. U to su došli Dragster, Ilidian i Beaver. Prateći jedan za drugim.
- Došli mi, isprobavao nove zimske gume pa eto, navratih s ovim ciganima – podsmjehivao se Dragster usput vješajući jaknu na vješalicu
Sva trojica zaposjela su svoja mjesta a Anthrax nas je poslužio crnim vinom da nas zagrije u ovoj prohladnoj studeni. Sva sreća što klima nije radila pa je Anthrax morao uključiti pravo grijanje. Na stropu je još uvijek stajao nepokretni ventilator takozvani prepeler.

Neku čudnu spiku započeo je Ilidian spominjući neko djedinstvo. Nešto vezano uz zimske radosti što me neumoljivo podjsečalo na prizore iz one ulice gdje su klinci «vježbali» K1 kategoriju. Udobna, komfortna i topla kavana s dobrom ekipom, bila je ono što sam tražio da ubijem ove zimske dane. Ne samo da sam ih ubio nego sam ih doslovno uništio. Opet sam zaspao za šankom pa sam prepustio raspravljanje političko nenastrojene ekipe koja je prepričavala događaje iz svoje prošlosti. Probudilo me hladno stezanje oko vrata. Gamad mi je nagurala snijeg pod leđa tako da sam svojom munjevitom reakcijom laktom zakucao Swinka koji je sjedio domene. Zaršio je na podu zajedno s čašom i stolicom a ja sam počeo pljuvati (doslovno) po Wildboyu koji je izvršio spomenuto nedjelo.

Onda se Beaver počeo derati kako se ponašamo kao djeca i još nam je uputio lijepe pozdrave s željom da se pokoljemo i da onda bude mir. I jesmo se. Mislim ne fizički, nego verbalno. Heh, poklali. To radimo svaki dan. Koljemo. – izderao sam se ležavši pod Wildboyem koji je izigravao kečere. Gušeći me udarao je mojom glavom o pod. Onda je na njega skočio Swink te podigao oblak prašine. Anthrax je sve ovo očajno gledao razmišljajući da li da zatvori birc, da pozove policiju ili da nas sve pomasakira s motorkom. Ja sam se uspio izvuč iz prašine dok su se ova dvojica valjala po podu. Onda se pridigao X-Plosiv sav u bjesu, pošto su pogledi sviju iz birca bili kadrovski usmjereni na nas. I dok sam se ja tako oporavljao sjednuvši nazad na stolac, X-Plosiv je psujući Zeusa počeo nogom zakucavati po ovoj dvojici što su se valjala po podu. Onda im je još zaprijetio da će ih sve ubiti. Uhvatio je ovu dvojicu te ih pridigao na noge. U tom trenutku je dotrčao Anthrax do mjesta tragičnog događaja pristupivši X-Plosivu. Upalio je motornu pilu te upitao X-a.. – Oćeš ih sad il malo poslije?
Ma šparaj benzin, nije vrijedno za ovu dvojicu – odgovorio mu je ovaj gurajući dvojicu bolesnika kravljeg ludila. Anthrax je otišao negdje neznam ni ja di a X-Plosiv se vratio na mjesto. Mrmljajući nešto u sebi, niskim je pogledima pogledavao nas trojicu za šankom, koji smo bili svi krvavi ispod nosa. Anthrax je dotrčao s ledom u kanti te ga sipao na šank. Wildboy si je odma dvije kocke leda nabio u nozdrve dok sam se ja zadovoljio ledom oko vrata te krpom u nos. Swink pak je led stavio di god je stigao i pritom stenjao kako ga sve peće u ono žensko mjesto.

Nakon nekih 5, 10 minuta bure baruta, ugasio je mir.
Ubijate si svoj život budale – izderao se Zero
A? – praznovjernim očima gledao ga je zbunjeni Dragster
Daj, pogledajte se. Prvo sjedite dva sata pred računalom i onda svi onakvi nikakvi, nabrijani od igranja onih krvavih igara dođete tu i primjenjujete nasilnu silu – govorio je Zero izazivajući čuđenje sa naše strane
O čem to on priča? – pitao sam nazočne
Počeli smo međusobno izmjenjivati zbunjujuće poglede ne shvačajući što priča. Zero je samo živčano lupao nogama dok je Swink gledao u zastarjeli, pokvareni ventilator na stropu.
Ostali su pokušavali neš, ne bih ni sam znao što. Počela je zujiti muha. Nadjednom se zaustavila. Bila je zima, vani 5 celzijevih sutpnjeva. U bircu, vruće. Nekih 20 stupnjeva. Od kud muha zimi? A neznam, valjda joj se neda umrijeti. Kuiš? – objašnjavao je King Mortal
Ne kužim – odvratio mu je Ilidian
Pa gle – počeo je King te se nije dao zaustaviti – Vani ti je zima. Jel? Al ne hladno. Mislim, jest, hladno je al ono, zima kao godišnje doba. E u to vrijeme pčele recimo crkavaju. Isto tako i muhe. Jer da se to ne dešava, u ljeti bi bilo biše muha nego zrnaca soli u moru. Vidiš, ovoj muhi se nije dalo umrijeti. Borila se za život. I nije tražila zabavu, nije tražila udobnost. Borila se. Ok sad se više ne bori jer ju je Blaster spljoštio, al zato govorim u perfektu. Borba za opstanak. Survajvor brate. E sad se ti stavi u ulogu muhe. Al ne ono da skačeš po govnima i da letiš neg da se nalaziš u situaciji ko ona. Da moraš preživjeti, mada ti je suđeno da umreš. To ti je kao u ratu. I ti bi se borio, nadam se. I borio bi se i dalje, kolko god bi mogao. I jednog bi dana uspio. U suprotnom, znaš što bi se desilo. To je što se tiče preživljavanja. Vidiš, svakojakve gluposti se događaju u životu. Ubojstva su recimo svakodnevnica. Ne smrt nego ubojstva. Danas možeš krenut na poštu platit zakašnjele račune za struju, recimo da si krenuo u jutro oko 11 sati. U 12 sati te već mogu vaditi iz pošte kao žrtvu pljačke koja je zadobila teške tjelesne povrede što na raju rezultira smrću. Vidiš, na takve stvari nemožeš utjecati pa neki to nazivaju sudbinom. Isto tako nemožeš utjecat na smrt u starosti jer je to dio života. I zato ljudi umiru. No postoji smrt, za koju možda i nisi svjestan da ti se može dogoditi jer ti ništa ne ukazuje na to. Nikakav nadljudski instinkt, ništa određeno poput bolesti, ništa neodređeno poput pljačke. Vidiš, to ti je umiranje za onim gdje provodiš veći dio dana. Ok, ne velim sada da ćeš umrijeti al oću samo reć da se to dešavalo.
Ček ti govoriš o ?? – upitao je X-Plosiv koji je pomno pratio priču
Govorim o gamingu, da se točnije izrazim, smrt pred računalima. Neki dan čitao u novinama. Kinez..ovaj..Korejanac neki igrao MMORPG kojih 5-6 dana neprestano. Nit je jeo niti pio. Pitam se da li je uopće odlazi na WC. Recimo ovako. Tog je dana mladi (35god.) Keot Sui ustao vrlo rano. Sve je bilo super, ustao je na desnu nogu. Otišao je na posao a zbog brzog, urbanog života nije ni stigao doručkovati već je odmah otišao na posao. Vrativši se, posjetio je usput igraonu u sjevernom djelu grada. Sjeo je za neko računalo koje mu je bilo po volji ne obračajući pozornost na glasnu okolinu koja se derala sva od oduševljenja virtualnim ubojstvima, quest-ovima i raznoraznim stvarima koje pružaju igre. Naš junak pridružio je pogled ka monitoru te uključio MMORPG. Počeo je vrlo živahno brzo napredujući kroz igru, što je u njemu izazivalo želju da stigne dalje, i dalje i još dalje a možda da i u nečemu bude prvi kad je gaming svijet ono za što ne moraš biti utjelovljen pod fizičkim naporima. I bila je već kasna noć kad se Sui najljepše ufurao u igru. I prošla su dva cjela dana i dvije noći dok Sui nije primjetio koliko se on tamo nalazi. Prišao mu je vlasnik igraone i zatražio račun za proboravljeno vrijeme. Ovaj mu je dao dio svoje plaće našto mu je ovaj dao cjeli dan besplatno pošto već tri dana neprestano igra. Igrao je i ta četri dana već, kad je počeo osječati jake bolove u glavi. Glad mu je krčila želudac al on nije mogao sad misliti na hranu jer je previše bio zaokupljen fantasy svijetom. Još samo par Questova, par neprijatelja i bit će na tronu. I došao je taj peti dan. Prsti su mu počeli skakutati od drhtanja ruke. Bljedilo na licu i crnilo oko očiju. Više nije ni imao osječaj da je gladan niti je trebao nešto tekuće. Glava ga više nije boljela iako je jedva gledao. Uz svu tu silnu gužvu koja je bila u igraoni, Sui je bio neprimjetan, valjda jer je bio jedini koji nije izustio riječi. Približavajući se sve bliže kraju srce mu je počelo sve jače kucati od uzbuđenja. Posljednje atome snage posvetio je igri. A onda je došla zora tog šestog dana. Sui se pojavio na tronu!! Pobjedio je sve. Pojavila se konzola za upisivanje svog ponosnog imena pobjednika. Sui je bio na vrhu ljestvice. No jedva je gledao, bolovi u glavi bili su prejaki, crvene oči izazivale su efekte poput posljedica djelvoanja suzavca. Ruke su drhtale a noge klecale. Njegovo srce nije se dalo kontrolirati. Njegova glava ubrzo je počela padati. Klonula je na tipkovnicu i više se nije pridigla. Ležala je bespomočno, nepokretljivo. Dva veliak crna oka gledala su u ništa. I stajao bi on tako da tog dana i to računalo nije klonulo. Kad su došli ovi koji su tamo radili, zatekao ih je stravičan prizor. I na početku se nije znalo zašto je došlo do smrti. Sve dok se nije pojavio isti onaj čovjek koji je Sui-u ponudio slobodno mjesto,. On je prepoznao čovjeka te policiji i istražiteljima ispričao tragediju.

Vijest se proširila diljem te Zemlje sa istočne strane svijeta. Njihva vlada odmah je reagirala zabranom igranja što je kod gamera u zemlji izazvalo šok. I treba li se sažaliti nat čovjekovom smrću u ovakvim okolnostima? Čovjek, niti se trudio preživjeti, niti se branio od nečeg što izaziva smrt. Želio je nešto postiči i iz sebe je zbog toga izvukao posljednje (doslovno) atome snage. To pak neumoljivo podjseča na sprotaše koji svom silom žele postići, nešto osovjiti te se onda zbog forsiraju, neki čak i do smrti. Ali unatoč tome, sport nije nikad zabranjen niti podcjenjivan. Gaming jest. Iako takve sportske tragedije susrećemo diljem svijeta, u gamingu se s time upoznavamo najčešće u Zemljama poput Amerike, Koreje i Japana. Da li sport i gaming imaju nešto zajedničkoga? Da i te kako. Najuočljivija sličnost je zasigurno nadmetanje, što kod čovjeka može izazvati svakakve nepotreben stvari poput onih koje sam malo prije ispričao. Nije ni čudno što se u Nizozemskoj gaming smatra sportom. No da završim, pričao sam o tome kako se taj tip nije borio za opstanak. Da umro je u želji za dostignućem nečega što za opći i širu javnost ne znači ništa, ama baš ništa dok njemu samome i za ljude iz gaming svijeta znači puno. Možda nas zbog toga mnogi ne shvaćaju. Mada ti mnogi svojoj djeci onda kupuju raznorazne igraće platforme dok istovremneo pljuju po njima. No bit onoga što vam je govori je to da igranje nije više samo igranje kad ti želiš s time postiči nešto po čemu bi te drugi pamtili. Nešto osvojiti, biti prvak u nečemu biti na tronu. Jer ipak, za te stvari nećeš biti ucjenjivan kao u sportu. Bit svega je da se danas igranje svodi na dvije stvari. Igranje i sport. Igranje se svodi na zabavu i razbijanju dosadnih dana dok je sport ovo navedeno. Dok je prvo zabavno, ugodno i ponajprije neštetno ovo što se naziva sportom može izazvat gadne posljedice. A najžalosnije je što ljudi na temelju pojedinca sude nama gamerima. Dok taj pojedinac ni nemora biti gamer, dovoljno je luti kako je on igrao «igrice» .

A vi sada, ako vam je do klanja, tučnjave nastavite dalje, ja sam rekao što mi je bilo na umu pa odlazim – završio je King svoju propovijed nama smrtnicima koji smo već gotovo spavali. Nismo rekli ni riječ. Bila je već pala većer. Razišli smo se na svako svoju stranu. Prolazio sam onom istom ulicom. Bila je noć. Prozor onog klinca koji je razbio ruku bio je osvjetljen. Mali je uživao igrajućći neki RPG oporavljajući se od posljedica grubog «sporta». Na to je iz zgrade istrčala dječurlija u rukama noseći CD Box-ove igara raspravljajući pritom o njihovim junacima, iz igara naravno.Na trenutak sam stao a onda uhvatio korak te se zaputi ka toplome stanu nestavši u mraku…u bjeloj, zimskoj noći….