Kad se ljudi eksplicitno hvale kako im je igra inspirirana Orwellovom 1984 ili filmovima Davida Lyncha, uvijek nekako mislim da bi bilo bolje da nisu ništa rekli. Budimo iskreni, nema baš puno materijala koje se u popularnoj kulturi više izmrcvarilo od ovih. Pa ipak, ekipa zadužena za ovaj novi psihološki horor očito nije dobila naputak.

U Karma: The Dark World tako uskačemo u ulogu agenta “Misaonog biroa” pa u mračnom, distopijskom svijetu ulazimo u umove privedenim sumnjivcima i kopamo im po sjećanjima kako bismo riješili slučaj ubojstva i odbjeglog čudovišta. Ima tu jedna fora – jednom kad se nađemo u tuđoj glavi, svijet više nije onakav na kakav smo naviknuti, nego postaje nekako čudan, uvrnut – jednom riječju, nadrealan.

Iako je ovaj naslov tematski daleko od originalnog, treba odmah spomenuti nešto po čemu on maltene jest revolucionaran. Eto tako sam nakon dugog niza godina napokon odigrao igru u Unrealu 5 koja mi radi bez poteškoća! Igrao sam je i na relativno novom PC-u i na prašnjavoj konfiguraciji s RX 580 – i u oba slučaja dobivao preko 60 sličica u sekundi (s RTX 3080 je komotno to išlo u troznamenkaste brojke na najvišim postavkama ). Za današnja očekivanja i s obzirom na opću situaciju po pitanju optimizacije – pravo čudo! A i treba spomenuti da pritom igra izgleda baš dobro; pogotovo što se tiče svjetla/sjene, jer se tu koristi najnovijim tehnologijama ugrađenim u Unreal 5.

E sad, koliko god da je vizualna strana Karme: The Dark World upečatljiva, istovremeno je i, u neku ruku, dvosjekli mač. Jeste li ikad odigrali Layers of Fear? Ukratko, i ta je igra trebala biti ozbiljan psihološki horor, ali od psihologije na kraju nije vidjela ni “P” jer se 90 % vremena fokusirala na (pre)stimulirajiće vizuale i jeftine trikove zastrašivanja igrača.

Sličan je slučaj i s Karmom, mada u nešto manjoj mjeri. I distopijski dijelovi, smješteni u tmurni grad u kojemu se sve nadzire, i oni nadrealni, u sjećanjima sumnjivaca, sami po sebi izgledaju odlično. Vrijedi to i za horor segmente, koji vas pošteno oznoje svojom autentičnošću. Ali, čim se čovjek malo odmakne od monitora i promisli malo više o tome što je doživio, shvati da je cijela stvar nekako… šuplja?

Ne samo da igri općenito fali originalnosti i nekog općenitog svojstvenog identiteta, nego je i sama priča kao takva ispričana relativno nevješto. U jednom ste činu u glavi sumnjivca koji proživljava uspomene na napad čudovišta, u drugom pak svjedočite nekoj vrsti ljubavne priče (s elementima horora, naravno!). No, poveznica između tih epizoda, koja se tiče glavnog lika i njegovog života je nekako plitka i neinteresantna, a popraćena je i upitnom glasovnom glumom koja konačni dojam spušta za još jednu razinu.

Kad navodni psihološki horor prvenstveno pamtim po ubačenim jump scareovima, onda znam da tu nešto ne štima kako bi trebalo. A tako je to bilo s Karmom…

Inače, svjestan sam koliko kritično zvuči ovaj tekst, no imajte na umu jedan disclaimer: jednostavno sam dosad odigrao već toliko sličnih “psiholoških horora” koji odreda imaju iste mane i vrline, da više ne znam što napisati bez da se recikliram ili zvučim kao ChatGPT. Imam dojam da bih mogao izmijeniti par referenci pa jednu te istu recenziju vrtjeti za šačicu naslova bez nekih većih problema.

Tako da za kraj, evo nekoliko objektivnih informacija o igri, gameplayu i svemu ostalom od značaja; čisto da čitava stvar bude bar donekle informativna. I možda posluži igračima koji nisu toliko ojađeni ovim žanrom kao ja. Dakle, velikim dijelom Karma: The Dark World simulator je hodanja u kojemu pretražujete prostorije (stvarne i izmišljene) u potrazi za tragovima (videodokazi, papirologija) o slučaju koji istražujete (ali i samome glavnome liku, Danielu, koji je na neku foru na početku igre izgubio pamćenje).

S obzirom da je svijet prekopirao inspiriran Orwellom, svi su aspekti života strogo nadgledani i snimani. Agenti čak umjesto glava na vratu imaju televizore. Tehnologija je tako važan element ovoga naslova i dolazit ćete u susret s njome u brojnim oblicima. Nadalje, tu je i problem čudovišta (stvarnih i izmišljenih). S vremena na vrijeme trebat ćete im pobjeći ili ih nadmudriti na neki ingeniozniji način. Ima tu različitih popratnih mehanika i neki susreti su stvarno zanimljivi – npr. čudovište koje vas može napasti samo ako u njega gledate kamerom. Što je ujedno i jedini način da ga porazite. Takve stvari.

Ne može se stoga reći da Karma: The Dark World na momente ne pokazuje znakove individualne kvalitete. Samo je šteta je što takve pamtljive trenutke ne uspijeva povezati u neku konzistentnu cjelinu.