Dispatch je izvorno bio zamišljen kao interaktivna serija, u ono doba dok su se takve stvari probijale na Netflixu. Nakon korone su se ti planovi izjalovili te je Dispatch na kraju postao igra koju danas možemo igrati na PC i PS5 platformama. Doduše, Dispatch se više gleda nego što se igra, jer se zapravo nije jako udaljio od početne ideje da bude TV serija. Imamo tako podjelu priče na osam epizoda, a interaktivnost je zaista minimalna. Ne znači to da Dispatch nije zabavan, ali ističem to da odmah znate kako tu zabavu nećete dobiti od gameplaya.

Priča je smještena u originalni univerzum, preciznije rečeno u Los Angeles gdje postoje superheroji i superzlikovci. Ljudi nadnaravnih moći, mutanti, kiborzi, vanzemaljci, demoni i ta ekipa. Glavni lik je superheroj, ali nije u grupi navedenih jer nema neke posebne moći. Robert Robertson je Mecha Man, tip koji pilotira opakim mech odijelom koje se već tri generacije prenosi u njegovoj obitelji s oca na sina. To jest, Robert je bio Mecha Man jer odmah na početku igre izgubi to odijelo u pokušaju da stane na kraj ubojici svog oca. No, tu nije kraj njegove priče jer on ubrzo dobiva priliku postati dispečer u centru za superheroje. Ondje Robert ostvaruje nova prijateljstva i simpatije, ali je prisiljen i surađivati sa Z-Teamom bivših kriminalaca koje kao mentor treba izvesti na pravedni, herojski put.

Centralni dio gameplaya u Dispatchu stavlja vas, dakle, u ulogu dispečera. Na raspolaganju imate osam likova koje šaljete na teren kad izbiju hitne situacije. Heroji imaju ocjene 1-10 u kategorijama snage, izdržljivosti, brzine, karizme te intelekta, a ovisno o tim ocjenama morate pogađati koji bi heroji bili najbolji za koju situaciju. Uspješno rješavanje situacija likovima donosi XP koji vodi do poboljšavanja njihovih ocjena, dok vam neuspjeh na misiji može privremeno onesposobiti lika.

Glavni dio gameplaya u Dispatchu stavlja vas u ulogu dispečera i na raspolaganju imate osam likova koje šaljete na teren kad izbiju hitne situacije.

Sve se ove misije odvijaju na statičnom ekranu i tek povremeno uskačete u pomoć na dva načina. Ponekad birate kako će vaši terenci riješiti neki slučaj, a u drugim situacijama imate mini-igru hakiranja koja nije osobito kompleksna, ali zna podići napetost kad vas tjera da brzo razmišljate pod odbrojavanjem. Ovaj dispečerski dio igre postupno postaje izazovniji kako radnja napreduje, ali vas nikad neće kazniti prekidom ili game over ekranom.

Nijedna od mehanika dispečerskog gameplaya nije dosadna ni naporna. Zapravo cijela stvar zna biti dinamična. Ponekad se likovi ogluše na vaše naredbe, povremeno morate tempirati i vagati kad odgovoriti na koji poziv, pa onda šaljete likove na trening i tome slično. Međutim, cijeli ovaj segment nikako se ne prenosi na ostatak igre niti na njezinu priču. Možda je u jednom do dva slučaja bitno koliko ste uspješni u svom poslu, no većinu vremena je cijeli taj posao tu samo da se nešto događa, a priča će se i ovako i onako nastaviti radili vi išta ili ne.

Općenito je tako s gameplayem u Dispatchu. Imate QTE mehanike koje ne služe praktički ničemu pa ih se čak može u potpunosti isključiti. Donošenje odluka uvijek se svodi na to da birate između dvije do tri ponuđene stvari, nikad više od toga. A kako nemate izravnu kontrolu nad glavnim likom, krojenje priče se svodi na pritisak jedne od triju tipki. Zbog svega toga Dispatch ne nudi baš puno u smislu gameplaya.

Nema tu nekih opcionalnih zagonetki, istraživanja sa strane ili skupljanja stvari. Što je šteta jer se svijet ove igre čini zanimljivim i poželite ga detaljnije istražiti. S druge strane, barem ta dinamičnost radnje pogoduje tempu igre. Baš kao u nekakvoj seriji, scene se nižu i ovdje se uvijek nešto događa. Nema onog klasičnog trenutka iz igara gdje svi stoje i čekaju da vi nešto napravite. Hoću reći, ima ovakav pristup i dobrih i loših stvari – samo je na vama da si posložite koliko vam je interaktivnost bitna, tj. koliko ste spremni prihvatiti to da u Dispatchu nemate kontrolu kao u drugim igrama.

Nema ovdje onog trenutka iz videoigara gdje svi stoje i čekaju da vi nešto napravite.

Kod Dispatcha je priča u centru pozornosti i zato je dobra vijest da je taj dio igre fantastičan. Superherojska tematika je, zahvaljujući Marvelu, danas već poprilično izlizana, ali Dispatch nije još jedna rasprava na varijaciju poruke „S velikom moći dolazi i velika odgovornost”. Igra umjesto toga obrađuje teme zajedništva i povjerenja unutar grupe, dok se s druge strane bavi i osobnim pričama te individualnim problemima likova. Sve je to ispričano na dopadljiv način, bez suhoparnih propovijedi i klišeja.

Mislim da u ovoj priči nema bezveznih ili nepotrebnih likova. Neke upoznate malo više, neke malo manje, ali sve dovoljno da steknete jasan dojam o njihovim karakterima. Moguće je i intimno zbližavanje s pojedinim likovima, a to je i jedan od pokretača priče, kakav začudo nije bio često korišten u sličnim igrama Telltale Gamesa. Svi su likovi dobro napisani, imaju zanimljive konflikte te humoristične načine izražavanja. Od smotanog Waterboya, čija je moć povraćanje vode, pa do vanzemaljskog Phenomamana koji je deprimiran zbog prekida veze, svi likovi u vrlo kratkom roku prirastu srcu.

Moguće je i intimno zbližavanje s pojedinim likovima, a to je i jedan od pokretača priče.

Rekao bih da je humor u Dispatchu dobro odmjeren: nije forsiran ni pretjerano djetinjast, ali vjerojatno neće sve šale funkcionirati za svakoga. Možda vam dobar dio stvari neće biti smiješan, pogotovo ako ne uhvatite neke reference iz popularne kulture. No, mislim da je pozitivno što se igra ne trudi biti smiješna pod svaku cijenu.

Što se tiče grananja priče, igračeve se odluke nakupljaju i vode prema nekoliko mogućih završetaka. Nisu ti krajevi priče drastično drugačiji jedni od drugih, ali igra cijelo vrijeme drži iluziju da donosite bitne odluke. Naravno da je sve u Telltaleovoj maniri režirano i linearno, ali to vidite tek nakon drugog odigravanja, a onda ste u igri već proveli nekih 15-ak sati. U svakom slučaju, definitivno postoji motivacija da cijelu stvar odigrate barem dvaput, iako ništa nećete propustiti ni da alternativne krajeve pogledate kao snimke na YouTubeu. Postoji nekoliko sitnih rupa u priči, ali lako ih je zanemariti ako ne sitničarite.

Višestruki krajevi priče drastično drugačiji jedni od drugih, ali igra cijelo vrijeme drži iluziju da donosite bitne odluke.

Prezentacijski je Dispatch na vrhunskom nivou. Glasovna gluma je odlična, što ne čudi s obzirom na glumačka imena kao što su Aaron Paul i Jeffrey Wright. Glazba je nešto između one za superherojske crtiće i one za moderne sitcom serije, pa čak i da vam žanrovski ne odgovara vjerojatno ćete se složiti da je dobro pogođena. Animacija je vrhunska, ali ne možemo ju baš stavljati u kontekst videoigara kad ovdje nemamo nikakvu kontrolu nad likom i tijekom radnje. Možemo jedino pohvaliti što nema nikakvih vidljivih pauza za učitavanje između scena nego sve teče glatko – kao da stvarno gledate neku televizijsku seriju.

I to je u konačnici to – teško je Dispatchu pobjeći od te usporedbe s TV serijom. Ne smatram da je neki kardinalni grijeh što je igra takvog formata, ali ne vidim to ni kao neku evoluciju onoga što smo prije imali s Telltaleovim igrama. Izgubili smo ovdje značajnu interaktivnost, a dobili samo brži tempo priče bez praznog hoda. Sloboda krojenja priče i dalje je najvećim dijelom samo vješta iluzija, ali cijelu stvar spašava dobro napisana radnja sa zanimljivim likovima i pogođenim humorom. Moglo se kroz ovaj format napraviti još, npr. bolje povezati rezultate u gameplayu s razvojem priče. Međutim, ne želim to previše zamjeriti ovoj igri. Trebalo je ipak odnekud krenuti, a sad barem imamo temelje za veća očekivanja od neizbježne druge sezone.