Đuka u snijegu

[piydek]

Osobno više puta prelazim samo igre čija mehanika mi može pružiti dostatne varijacije u više prelazaka. Npr. klasični RPGovi (u što recimo ne spadaju TES igre i sl. jer u njima se uvijek završi kao stealthy, axe-wielding warmage wearing heavy armor). Ponajviše ako se radi o party-based RPGima gdje igrač cijelu družinu kreira. Ili ako se radi o igrama gdje postoje međusobno isključivi putevi kojima se igra može završiti, ali takve igre su jako, jako, jako rijetke. Iako se danas svi furaju na to. Igre koje su dominantno nošene pričom nikada ne igram više od jednom. Sve što je nošeno razvijanjem vještine u igranju isto mogu igrati više puta.

[DeusNIikola]

Kada sam bio mlađi nije bio velik izbor igara niti online igranje pa sam bio “osuđen“ na ponovne prelaske igara. To mi i nije teško padalo jer smo svaku igru ja i brat igrali naizmjenično, pa bi u ponovnom prelasku igre odigrao one djelove koje nisam.
Kako se vrijeme mijenja, mijenjam se i ja i gaming svijet tako da u zadnje vrijeme i ne igram igre koje od mene zahtjevaju potpunu posvećenost ( obaveze, posao... ), ali kada odigram neku igru ( poput TLOU ) pokušam ( ako je moguće ) skupiti još poneki trofej i obrišem tu igru. Trenutno uopće nemam volje niti želje ponovno prelaziti ništa, niti ponavljati išta, kako u životu tako i u gamingu. Ne želim reći da igre nemaju vrijednost i pri drugom, trećem prelasku, naravno da imaju, ali nakon određenog ( dužeg ) vremena i ako su mi sjele.
Zbog toga sam i “protivnik“ igara koje izlaze u ranim fazama ( ARK, Star Citizen ) jer ja nakon što probam većinu tih igara u oderđenim fazama razovja, teško ću se prisiliti da opet idem vidjeti isto to ( ili slično, ispeglano, poboljšano ). Barem se kod mene izgubi taj početni žar i strast i zainteresiranost. Baš kao kod cure kojoj daš drugu šansu, znaš što možeš očekivati s manjim varijacijama, ali jako dobro znaš kako završava. ( Ovo ne mora biti pravilo, jer izuzetak potvrđuje pravilo, ali kod mene je takvo pravilo ) :)

[Adam Jensen]

Zanimljivo kako većini ove današnje omladine teško jednom preći igru (iako imaju savepoint iza svakog ćoška) i još preskaču i cutscene ni za to nemaju strpljenja. A ja kad sam bio klinac dobijem igru npr. Prince of Persia (1989) i svaki dan je igram od početka (jer nije bilo savepointa), ako se ne varam igra je imala 12 levela i tako ako taj dan ne uspiješ doći do kraja igre sutradan opet počinješ od početka i tako over and over again expecting shit to change different result. A da ludilo bude još veće uopće mi nije bilo naporno niti dosadno to, svaki dan sam podjednako uživao. I takav sam bio sa svim igrama u to vrijeme (Wolfenstain 3D, Duke Nukem 3D, Mario, Comander Keen...) jednostavno svaki dan igraš igru od početka, vjerujem da smo svi tadašnji igrači bili takvi. A danas priznajem nezamislivo mi neku igru preći ponovo, dijelom zato što ionako imam i previše igara na playlisti za koje nikad neću naći vremena da ih pređem i zašto onda da ponovo igram nešto što sam već prešao, a dijelom i zato što mi drugi prelazak ne bude zanimljiv kao prvi i onda to pokvrati dojam i bolje mi je da najbolje igre pamtim kao takve nego da ih ponovo igram i kvarim utisak.

[metalni]

Ja bih ovim današnjim klincima sve na žetone davao!   

[DeusNIikola]

Mi smo znali cijeniti i igre na žetone, provoditi sate i sate u nekoj igraoni sa ekipom.
A nismo mi toliko stari koliko se sve brzo promijenilo. Imam osjećaj kao da sam jučer po 4x prelazio COD2 ( kao mali ) sa bratom, i da se bratski prepiremo čiji je red ili kad mene ubije nakon 20s u igri pa je bratov red, a ja ludim. To su sve bile čari tadašnjih igara. Nismo ih imali puno, ali smo znali sve mape napamet, sve skrivene stvari, ma sve živo.
A sada je došao posao ( 2 ), cura, obaveze i uz najbolju volju da dan traje 40 sati jedva bi se našlo vremena da se ponovno udubim u igre kao nekada. Nekada ( u školi ) mi je bilo malo čudno što ljudi preko godišnjeg, blagdana odigravaju igre, a sada sam i ja takav. Uživaš sa obitelji, curom i prijateljima i onda poslje igraš igre dok ne zaspeš od umora. I nikada dovoljno vremena za sve igre koje imam i želim odigrati ( Just Cause 3 već godinu dana ne mogu naći vremena za početi, a igra je ono: opuštajuće razaranje mape ), a o vremenu za ponovni prelazak igre mogu samo sanjati. :)

[hrv4tin4]

Mi smo znali cijeniti i igre na žetone, provoditi sate i sate u nekoj igraoni sa ekipom.
A nismo mi toliko stari koliko se sve brzo promijenilo. Imam osjećaj kao da sam jučer po 4x prelazio COD2 ( kao mali ) sa bratom

Pa ako si bio mali 2005 i igrao CoD2 koji je izašao 2005 onda i jesi jučer prelazio... To i je bilo jučer.... Tu ima ljudi koji igraju od kasnih 80ih i ranih 90ih.
Meni su u glavi i dalje klinci koji su 93 godište +


 

[DeusNIikola]

Meni je sve “malo“ dok sam bio još u oš ili gimnaziji, imam takav osjećaj za vrijeme i svoj uzrast jer tada je većina stvari bila bezbrižna, škola-igra. Čim je došao posao, pa čak i prije - fax to više nije bilo to što se tiče vremena i igara. Nisam ja neki veteran koji se može usporediti sa nekim igračima tu, ali nisam sigurno niti balavac niti bez iskustva :)
A ja sam krenuo kasnih 90-ih sa igrama. Još one DOS igrice, pa Fifa 98, čak i ona Fifa koja se mogla igrati mišem kao drugi igrač ( tad sam bio još manji :) ) Eto mislim da je Fifa 98 izašla 1997. tako da sam oko 20 godina sigurno u gamingu.

[Tanelorn]

Više puta prelazim samo igre koje mi razvije neku vrstu nostalgije. Znao sam u devedesetima svake ljetne praznike preći Monkey Islande 1 i 2 i neke druge meni draže igre.
Danas na žalost uz posao i obaveze nemam vremena odigrat sve igre koje kupim tako da mi ponovno igranje nije opcija, radije nešto novo. :)

[hrv4tin4]

Pa dobro, dosta nas radi, imamo obitelji i istina je da je vrijeme za "sebe" ili igranje smanjeno zbog drugih bitnih stvari u životu.
Imam i ja problema odigrati igre koje kupim i koje su u libraryu i prije sam više puta prelazio stare igre, no sada su i druga vremena.
No ako sada trenutno ne izlaze igre koje me zanimaju ili nemam volje za novim igrama, normalno mi je upaliti neku staru igru i igrati ju ponovno.

[Raskoljnikov]

Nedostatak vremena kao što je većina vas pretpostavljam navela. Ne stignem preći sve ono što me zanima, a da nisam prešao, a kamoli stare stvari. Također je problem što određene stare stvari koje smo igrali prije recimo 20ak godina smo gledali drugačijim očima, tako da ponovni prelazak može pokvarit sjećanja.  Zadnje što sam prešao po drugi put je bila Mafia 2, a od toga ima više od godinu dana...

[dilo_trasul]

Kako sve manje imam vremena za igrat,selektivno igram i kupujem,u zadnje vrijeme sve sto izlazi ono ne pase mi pa me ni ne tangira toliko da moram odigrat.A pojma nemam sta je zadnje bilo da sam dva prelaska napravio...Bloodborne mislim...

[metalni]

Mene kad pukne nostalgija, svakako da se bacim na arkade iz sredine 80-tih.
Svakako da bih više volio da ih igram kao tada, na onim prastarim aparatima, ali sa druge strane, zahvalan sam današnjoj tehnologiji koja mi dopušta da sve to igram i na svom kompu.

Otprilike, igram sad već preko 30 godina- tako da ponovno prelaženje nekih igara kod mene stvarno ima jedan drugačiji smisao.
 

[mili1985]

Igre prelazim po nekoliko puta, naravno one koje me zanimaju. Skupljam trofeje, tražim neke easter eggove i dublje ulazim u priču ako primjerice dio priče nisam dobro razumio iz prvog prelaska i sl. Primjer je MGS sa starog sivonje kojeg igram barem jednom godišnje još od '99. Jednostavno mi ne može dosaditi.
Trenutno prelazim TLOU Remastered po drugi put i skupljam pomalo trofeje.
Sve mi ovisi o tome koliko je priča zanimljiva i koliko je imerzivan svijet. Deus Ex, MGS, Mass Effect, sve su to neke igre koje mogu odigrati mali milion puta.
A i kako kažu za stari DEx, every time you mention it, someone will reinstall it. 

[dilo_trasul]

A stari deus ex je bolest,jos dan danas pronalaze nove fore.

[Azumath]

Jako cesto. Bioware igre ne znan koliko san puta presa. Mass effect pogotovo. Pillars, Divinity, Tyranny. Uglavnom sve igre koje imaju vise zavrsetaka proden po nekoliko puta.