Njegov općeniti problem je traženje ultimatuma u nečemu, što ne postoji. Nit Odiseja nit Kane nisu ultimatumi, već su samo jako hvaljeni i strašno ispred svoga vremena.

Bubnuh mega popularne primjere, koje nisu meni nužno vrh. Al, ono, vrh su. Priznati, cijenjeni, ispred svog vremena, bla. Al ne samo zbog priče, neg tisuću drugih stvari. E, to mi nedostaje u igrama.
Pa rijetko kad je primarna.. niti bi trebala biti primarna. Trebala bi biti jedan od najvažnijih djelova igre, bez koje dobra, kompletna igra ne može biti.
Općenito mi smeta što se igrama prečesto pristupa kao filmovima. Iz perspektive developera, jel. Problem dodatni je i što se rijetko zapošljava netko tko zna pisati. Ili ak se upošljava dovodi se pri kraju. Rijetko koja igra nastane zbog pričanja igre. Više radi mehanike ili stila. Priča se umeće naknadno. Al, najviše me smeta umanjuje interaktivnost igre kroz uporabu filmskog jezika. Jer ono, FF i MGS primjerice, 90% priče, kakva god da jest, je ispričano korz cut scene. Dakle, ne kroz jezik igre već kroz filmski jezik. To me muči.
MGS, s pozitivne strane, ima par genijalnih momenata. Prboijanje 4 zida i to. I svaka čast za to.
Half Life, Portal, SOTC rulaju (imo, bla) upravo zato što drugačije pričaju priču. Igrač skoro nikad ne gubi kontrolu te se ne osjeća odvojenim od svijeta igre. Iskorištava se moć i mogućnost samog medija.
Veliki RPG-i također imaju problem. Previše toga se ispriča tekstom. Tekst u igri. Kilometri teksta u igri. Ono.
Može, naravno, al, htio bih vidjeti neku igru koja maksimalno iskorištava jezik igre. Da se napravi nešto što je nemoguće u drugom mediju (strip, film). Mogućnosti su beskonačne, a primjera malo. Eto, to me muči. Jasnije sad ka?
Zamislite neku igru tipa GTA. Velik živući grad. I, ono, idete na neku misiju i pogine lik kojeg ste trebali spasiti. I, zamislite, ne bude game over, već se igra razvija drugačije. Mijenjaju se neke stvari. Poredak u organizaciji. Mišljenje drugih prema vama i slično. Da nema ključnih, skriptiranih likova o kojima ovisi daljni tijek priče. Ono, ak je cilj recimo, ubit glavnog nekog tipa. Bos fajt ovo ono. Sretnete ga negdje slučajno na ulici i ubijete ga. GG.
To me uvijek smetalo u GTA-ovima. Odvojenost priče i svijeta. Jebemu, pokupovao sam pola grada, imam hiljadu para, imam četiri bande i vladam ulicama, al neeee, kad igram misije i dalje me se smatra kriplom i potrčkom. Odvezi auto u garažu. Nabijem. Odvezi ti.
