Cijeli san se odvija na Braču. Prvo sam na nekoj plaži, upada mi neki novinar da mu dam izjavu o noćnom životu i izlascima u Splitu. Al novinar je jebeno čudan, s nekom retardiranom bradicom, i lagano ulazi u more i odlazi sve dublje i dublje, s diktafonom koji drži iznad mora, a ja ga trebam pratit. Onda se pojavljuje moj stari (u moru, da) koji mi konstantno upada u "intervju" sa svojim doskočicama, nakon nekoliko minuta me iživcira, pa mu ispsujem sve po spisku i zaprijetim da ću ga gađat kamenjima ako mi nastavi upadat.
Nakon toga sam u nekoj kući, koja bi trebala bit moja, tamo na Braču, i dogovaram se s ekipom gdje ćemo vani, a stari me još mrko gleda zbog onoga sa plaže.
Nakon svega, stvorim se u nekoj staroj tvornici, koja ne radi još od Druga Tita, doznam da je to ustvari bila tvornica od djeda, i da smo došli s njim pokupit neke masne pare, oko 2-3 milje kuna. Okružen nekim oronulim cijevima, čekam da se djed vrati i razgledavam okolo. Tvornica je ono, usred ničega, kroz prozore se može vidit kako je sve okolo obraslo. Ubrzo dolazi djed s kovčegom u kojem su pare, i najednom se stvara neka panika, moramo bježat, i tako nas desetak (cijela familija jebote) šprinta punom brzinom iz tvornice, a ispred tvornice nas čeka trajekt (?!?) na koji se ukrcamo. Pitam staru, kao, koji kurac smo morali bježat, a ona hladnokrvno odgovori "SS-ovci"...
