Biti profesor je najčasnije zanimanje koje postoji na svijetu.
Isto kako postoje loši policajci, loši doktori, loši menadžeri, postoje i loši profesori. Ali to je za neku drugu raspravu.
Ti ko profesor nadahnjuješ ljude znanjem, informacijama i elokventnošću. Trudiš se biti simpatičan i prijateljski upravo u mjeri da te učenici vole i cijene, a dovoljno strog ali i pošten da bi te poštovali i slušali.
Ti si taj koji će u učeniku prepoznati njegov dar za matematiku, književnost ili sport i kroz godine u kojima mu predaješ voditi ćeš ga i upućivati u smjeru koji će za njega biti najidealniji.
Ti kao profesor učeniku približavaš stvari općeg znanja ili pak specijaliziranih predmeta koje će on kasnije iskoristiti da bude koristan društvu.
Ovo je barem idealna slika.
To što je jedan ĐOĐO MOĐO retardirani krampus koji cijeni samo picone i malo cugice
je opet paralela na to da u svakom zanimanju, djelatnošću i društvenom staležu postoji šljam i bagra. To što tebe i mrtvog lulza ne zanima nikakav intelektualni napor ne znači da nema nekoga ko bi htio učiti od profesora.
