Netko tko nije počuo bar 200-tinjak glazbenika i to iz različitih žanrova, nema šta pričati o tome koliko neka pjesma valja.
Možda ću biti pomalo kontradiktoran sam sebi, no u globalu sam mišljenja da su ukus i kontanje u stvari koje valjaju nešto što se teše, razvija, jel.
Onak, sve je do iskustva i uspoređivanja, te je daleko od ispravnog reći da je svako "umjetničko" djelo neprocjenjivo, jer eto, mišljenja i ukusi su različiti.
I pada mi jedna usporedba u vezi ovoga što je Facaa pričao:
Jednostavno ono što dolazi iz duše/osobnog iskustva/stanja uma nekog čovjeka/glazbenika/umjetnika/filmaša/šta god automatski više cijenim (ne nužno i lajkam, jel) od nečeg što je stvoreno temeljom istraživanja tržišta i analize slušljivosti od strane ekipe u odijelima i čiji je jedini cilj profit i samo profit.
Pjesma American Pie...
Prvi put čuo stvar kao sažetu Madonninu preradu s njenog albuma American Life iz 2003. koja je uglavnom uzimala one ritmičnije i pop-astije dijelove iz osmominutnog albuma i super je zvučalo, jebote, još mi i sad super zvuči kad pokrenem.
Nisam doduše, do prije nekih godinu dana znao da se radi o preradi nešto starije pjesme Dona McLeana.
Da ga jebeš, koliko god ja volio pop stvari, koliko god hejtao kad pjesma traje duže od 4-5 minuta,
pa čak i ako Madonninu preradu zapravo slušam i par puta češće nego originalnu McLeanovu varijantu, ja jednostavno ne mogu reći da mi ova od Madonne više valja ili da je smatram kvalitetnijom.
Presavršen tekst (a baš ja inače ne obraćam pozornost na to), metaforika, dubina, tempo; onak, netko tko je izlagan recimo jedino Žaku će uvijek reći da pjesma poput ove ne valja.