Random curetak s hrpom prtljage se jedne kišne noći nakon jednogodišnjeg boravka u inozmestvu vraća kući i na vratima uočava misterioznu poruku i zaključana vrata obiteljske kuće. Odmah uočavam dobre efekte (zvuk) kiše i krenem istraživati da nađem ključ. Otključavam vrata i shvaćam da nema nigdje nikoga u zamračenoj kući koja mi djeluje nekako zlokobno. Ponukan dosadašnjim iskustvom, instinktivno otvaram vrata ormara u potrazi za očevim skrivenim karabinom da prospem mozak možebitnom provalniku ili bajkaču iz druge dimenzije. Ipak su me filmovi i igre sa zapada učile da nasilje rješava sve probleme, prvo pucaj, a onda postavljaj pitanja! Slijedi šok, preokrenem cijelu kuću naopačke i nema čak ni običnog Colta, živim valjda u jedinoj američanskoj obitelji koja ne posjeduje oružje
(šala)
Već znate da u igri nema nasilja, protivnika, pa čak ni likova s kojima bi mogli vršiti interakciju. Očekivao bi čovjek da barem ima neki oblik zagonetki, ali nema čak ni toga. Jedan skroz drukčiji eksperimentalni projekt koji sigurno neće svima dobro sjesti. Igra se svodi na istraživanje, okolina je jako interaktivna. Gotovo svaki objekt se može pomaknuti, preokretati i slično. Taj segment dosta podsjeća na Amnesiu, a i naracija se puno ne razlikuje. Igrač istraživanjem nailazi na informacije čije dijelove sam mora posložiti u smislenu cjelinu koja tvori osobnu priču. Igra konceptualno najviše podsjeća na Dear Esther, gameplay mehanika je nepostojeća.
Siguran sam da će privući puno ljudi zbog maksimalnih ocjena koje kruže po raznim sajtovima, ali da će još više igrača ostati razočarani. Nije da ne cijenim originalne ideje, ali ne mogu se oteti dojmu da dobiva maksimalne ocjene samo zato jer je to nešto NOVO i DRUGAČIJE. Bez obzira što je priča možda odlična (nisam još završio) u suštini nije ništa više od simulatora otvaranja i prekopavanja ladica. Radije bi tu priču, bez obzira kakva u konačnici bila, vidio u nekom drugom obliku.
Edit:
Dear Esther mi je puno bolje sjela.
