Neki dan sam odlučio skinuti emulator moje prve gaming konzole, Amige. Skinuo ga, odigrao pet igri, bio meizmjerno sretan koliko zbog utažavanja nostalgije, toliko zbog činjenica da su to sjajne igre. Nakon što sam ugasio emulator, pogledao sam na desno. Na podu leži moj PS2, kojeg više ne palim, jedino onda kada mi dođe frend pa odigramo par partija PES-a. Osim tih prilika, više ga ne igram. Razlog je taj što, uostalom, i više ne izlaze igre za njega. No, činjenica je, da je posljednja igra koju sam odigrao za dvojku, koja me baš oduševila, God of War II. GoW je izašao u četvrtom mjesecu prošle godine, što znači gotovo godinu dana bez ijedne posebne igre za konzolu. Kad pogledam na dobrog starog sivonju, čini mi se da sam i još u dubokoj starosti konzole nalazio igre koje su bile dobre, i koje su mi se svidjele. Ne znam je li stvar u tome da su igre bile bolje, ili sam ja bio drugačiji? Isto tako sam prije nekih par mjeseci odigrao Broken Sword ponovno. Igra s toliko šarma, duhovitosti i koja pruža toliko zabave, me držala priljepljenog za ekran puno dulje od nekakvih grafički izrazito jakih igara današnjice. E sad ja Vas pitam, je li stvar u nama, ili igrama? Mislim da je u ovom današnjem svijetu, u kojem je prezentacija znatno bitnija od sadržaja, potpuno izostavljena priča, koja bi trebala biti sama srž igre. Istina, lijepo sve to izgleda, ali između, ne znam, Crysisa i Mistery of Monkey Islanda, uvijek ću se opredijeliti za avanturu. Ne znam kako klinci koji su stari kao ja kad sam krenuo u svijet gejmanja to promatraju, to jest, pruža li im Crysis veću zabavu nego što je meni nekoć Ruff'n Tumble. Unatoč tome, moj odgovor na pitanje je ipak da je stvar u igrama, po meni su izgubile onu čaroliju kojom su me nekad zabavljale. Nadam se da će se pojaviti neka igra, neki proizvođač uskoro koji će me razuvjeriti...