U kojim je igrama HCL redakcija najviše uživala tijekom 2025.? A nikad ne biste pogodili

---

Uskoro ćemo se pozabaviti tradicionalnim odabirom najboljih igara koje su obilježile ovu gamersku godinu. No, prije nego nam to dođe na red, evo nešto malo drugačije. Urednik je za kraj godine zatražio grupnjak… odnosno grupni tekst u kojemu će članovi redakcije otkriti u kojim su gaming stvarima guštali tijekom ove godine. Uz to je dao slobodu – ne moraju to biti igre koje su izašle ove godine, ne moraju nužno biti ni igre. Bitno je samo prenijeti u čemu smo guštali, bez obveze da tome dajemo nekakve službene etikete, nagrade i tome slično.

Pomalo iznenađujuće, ispalo je da je redakcija uživala u nekim neobičnim stvarima. Neki su igrali desetljeće stare indie igre, neki su pokosili svoja načela, a neki su čak po prvi put zaigrali neke kultne igre te nadoknadili dugovanja prošlosti. Dakle, evo u čemu smo guštali.

EmulationStation Desktop Edition

Zoran Žalac

Urednik je sve prevario svojim izborom koji uopće nije igra. Ali je vezano uz gaming pa može. Ove sam godine najviše guštao u digitaliziranju svoje kolekcije za prvi PlayStation. To je uključivalo prebacivanje igara u kompaktni CHD format i zatim podešavanje emulacijskog sučelja zvanog ES-DE (iliti EmulationStation Desktop Edition) da mi fino prikazuje sve informacije o igrama uz prateće materijale u obliku slika i videa.

Zvuči kao posao za jedno popodne, ali stvar je da sam ovu retro kolekciju postavio na sve gaming uređaje gdje je to bilo izvedivo: PC, Steam Deck, laptop, mobitel… a potom i na specijaliziranu retro konzolicu. Bilo je tu još i kojekakvog eksperimentiranja s raznim shaderima, a istraživalo se i frame-gen opcije za prikaz starih PS1 igara u 60 fps-a.

Što se tiče konkretnih igara, stari Medal of Honor naslovi poslužili su mi kao dobri kandidati za testiranje. Kako se ono kaže, forma je prolazna, ali klasa je vječna? Tako i s MoH igrama – vrijeme ih je pregazilo, ali fenomenalan WW2 ugođaj drži se i dan danas. Ima nešto dražesno u glazbi prvih dvaju MoH igara…

CrossCode

Hrvoje Smoljić

Moj izbor je igra lansirana u early access još davne 2015. godine, ali meni osobno najveće ovogodišnje otkriće. Ove godine inače prolazim svoju malu renesansu s indie, pixel-art naslovima i sve jasnije vidim koliko su maštovitiji od često kreativno bankrotiranih visokobudžetnih igara. Nigdje to nije očitije nego u CrossCodeu – singleplayer akcijskoj avanturi u kojoj glavna junakinja ulazi u fiktivni MMO svijet. Svijet koji se ponaša kao pravi pravcati MMO, pun “igrača” koji trčkaraju okolo i questova koji iskaču sa svih strana – samo bez stvarnih ljudi s druge strane ekrana.

Početak je pomalo spor i na prvu odaje dojam jednostavnije, gotovo neopterećene igre – narativno i mehanički. Ali kako sati prolaze, igra se otvara i pretvara u nešto puno ambicioznije i emotivnije. Onu rijetku vrstu igre koju bi najradije zaboravili samo da je još jednom odigrate prvi put. U tom smislu, za mene bez ikakvog problema stoji uz bok najvećim indie klasicima, za spominjati u istom dahu kao Hollow Knight i Hades. A ako niste voljni uroniti u deset godina staru igru, evo besramne reklame za Alabaster Dawn – spiritualni nastavak od istog studija koji stiže iduće godine i izgleda kao CrossCode na steroidima. Nema na čemu.

Absolum

Matija Kodba

Iskoristio bih ovu priliku da predstavim igru kojoj sam želio posvetiti detaljnu recenziju, da bi je na kraju zbog određenih privatnih okolnosti trebao odložiti sa strane. Moguće je da vam je prošla ispod radara, jer je “majušni” Absolum izašao netom nakon Hadesa II, o kojem je cijeli svijet naklapao. Ali bilo bi šteta da se barem nešto prostora na HCL-u ne posveti ovom beat ’em up rogueliteu – pa makar i s više od dva mjeseca zakašnjenja.

Zašto biram baš Absolum kao svojevrsnu igru godine? Za početak, moram priznati da beat ’em up definitivno nije žanr po mojoj mjeri. Stavljam ga u isti koš kao i fliper, primjerice – nešto što ću možda odigrati na arkadnom aparatu na nekom sajmu, ali ne više od toga. Znam da nije korektno s moje strane, ali eto. Zato sam, kad sam dobio Absolum, napravio nešto što recenzent nikako ne bi smio napraviti: krenuo sam igrati s predrasudom da igra neće valjati. Takvog zatucanog, Absolum me svejedno uspio razuvjeriti.

Drugo, Absolum je jedna od najkompaktnijih igara koje sam imao prilike odigrati u posljednje vrijeme. Traje samo desetak sati i svaka je sekunda pametno popunjena unikatnim sadržajem. Taman kad mislite da ste sve “prokužili”, servira vam se nešto na što niste računali. I to mi je super, jer me u posljednje vrijeme malo igara iskreno iznenadi. A ovdje sam u tom pogledu guštao od početka do kraja.

Absolum je jak i u svim bitnim aspektima. Gameplay, prezentacija, priča? Može se prigovoriti ponekim sitnicama, ali temelji su čvrsti. No objektivnost na stranu, vjerojatno najveća pohvala koju mogu uputiti Absolumu jest sljedeća: od svih igara koje sam odigrao i recenzirao ove godine (a bilo ih je dosta), jedino mi je ova ostala u pamćenju. A veći kompliment od toga ne postoji.

Digimon Story: Time Stranger

Žarko Ćurić

Oprosti mi, svevišnje gaming oko, jer počinio sam teški grijeh! Miješao sam ono što se ne smije. Koketirao sam s dva serijala koji se od pamtivijeka nalaze na suprotnim stranama. Konzumirao sam ih naizmjenično. U istom tjednu čak! Skoro pa u isto vrijeme, s jednom rukom na Switchu, a drugom na DualSense kontroleru. Osjećao sam se pomalo prljavo, trenirajući u isto vrijeme Gengara i Gabumona. No, iskreno, bila su to moja možda i najbolja dva tjedna gaminga u zadnjih nekoliko godina…

Naravno, priča se ovdje vrti oko Pokémon Legends: Z-A, kojeg sam recenzirao te Digimon Story: Time Stranger. Digimone sam kupio na izlasku, početkom 10. mjeseca, u nadi da skratim malo vrijeme dok ne dobijemo Pokémone za recenziju. I iskreno, baš me navuklo. Čitav taj koncept evoluiranja novih digimona je teška doza dopamina – otkrivanje kako se pojedine vrste granaju, koji je krajnji, ultimativni stroj za razvoj, kako de-evoluirati digimona i otvoriti novu, startnu baby formu…

I sama se priča pokazala dovoljno intrigantnom da me vuče dalje. Putovanje vremenom, povratak u prošlost prije velike eksplozije u Tokyju, posjećivanje Digimon svijeta i povezivanje događaja između ova dva svijeta… Baš ima onaj recept da te drži da odigraš još malo, poput serija sa završetkom epizode koji će vas natjerati barem da pogledate početak nove. I tako, već duboko navučen, dođe mi Pokémon Legends: Z-A za recenziju.

Upravo tada za mene počinje zlatni period gaminga ove godine. Otkrij tajne Iliade i Lumiose Cityja. Poigraj se s mega evolucijama te agentskim vještinama. Skoči iz urbanog grada prožetog divljim područjima u tropsko digitalno zelenilo. I naravno, najvažnije od svega — skupi ih sve, digievoluiraj ih sve! Za pokoru idem sada pokrenuti Pokemon DLC!

Trine 5: A Clockwork Conspiracy

Daniel Gluhak

Sestra me povremeno samo zatekne pitanjem ima li kakve nove co-op avanture koja bi nam mogla biti zanimljiva. Dok smo prelistavali što sve postoji, potpuno smo zaboravili da je Trine 5 već neko vrijeme izašao. Bilo je i drugih igara u užem izboru, ali odluka je brzo pala jer je Trine već godinama naš mali zajednički ritual koji uvijek odigramo. Onda je samo trebalo uskladiti vrijeme i konačno sjesti pred ekran.

Sa zadovoljstvom mogu reći da je kvaliteta Trine serijala nakon petog dijela još uvijek prisutna. Zagonetke su i dalje vrlo dobro osmišljene i izazovne, a ono što me svaki put iznova oduševi jest način na koji uspiju evoluirati poznati koncept. Osim što se gameplay mijenja ovisno o tome igra li se solo ili u multiplayeru, dodana je i razina težine u pristupu rješavanju prepreka. Primjerice, kad smo zapeli i morali pogledati rješenje na internetu, vidjeli smo da su drugi imali potpuno drugačije levele i resurse. Mislim da sam izbrojio pet do šest različitih verzija, što je u ovom žanru vrlo rijetko za vidjeti.

Ostali aspekti, kao što su detaljnost svjetova, glasovna gluma i šarmantna priča, i dalje se odlično nadopunjuju. S druge strane koliko god mislim da su borbe s neprijateljima solidne i maštovite nego prije, ipak ostaju najslabija točka serijala. Kroz čitavu avanturu oboje smo se smijali i zezali, ponekad frustrirali, pa čak i lagano posvađali dok smo dokazivali koji je pristup bolji. Takav miks doživljaja rijetko kada toliko iskusim, i upravo zbog toga mislim da je taj zajednički trenutak bio najbolji ove godine kroz ovu igru.

Peak

Lovro Maroševac

Dugo sam se nećkao hoću li kupiti ovu igru. Bilo je tu nagovaranja s jedne i druge strane, ali uspješno sam odolijevao napadima. Imao sam osjećaj kako je riječ o nekakvom bezveznom indie naslovu. Ili sam se možda vodio činjenicom da nakon što frendovi i ja odlučimo nešto igrati, to ne traje dugo. Na kraju, ipak sam popustio i nabavio igru.

Mogu reći da sam se gadno prevario u svojoj prvotnoj procjeni. Od prvog do posljednjeg trenutka nisam mogao vjerovati koliko uživam u ovako blesavoj igri. Iako i sam planinarim, ovo je ipak bilo zabavnije iskustvo s društvom u osvajanju vrha. Nijedan prelazak nikad nije bio isti. Osim što su se u tom trenutku igranja svaki dan mijenjale pustinjska i ledena mapa, preostale su se nasumično generirale. Ludo, nezaboravno i vraški zabavno – ubodi insekata, otrovno voće i sunčanica nikad mi nisu davali veću dozu adrenalina nego u Peaku.

Iako sam u Peak utukao “tek” 16 sati, što je manje od Battlefielda 6, Arc Raidersa i Dying Light: The Beasta, definitivno mogu reći da je riječ o igri u kojoj sam najviše uživao u 2025.

Forza Horizon 4

Boris Koroušić

Kao ljubitelj utrkivanja, oduvijek sam posebno uživao u racing igrama. U nešto novije vrijeme čak i onim ozbiljnijim, ali pogotovo u podžanru arkadnih trkačina. Budući da sam okorjeli PC igrač, u djetinjstvu / adolescenciji mi je to zadovoljstvo najviše pružala nekadašnja legenda Nidvorspid, a ne neka tamo navijačka igrica Forca ili turistička Gran Turizmo na Xboxu, odnosno Plejstejšnu.

Nakon postepenog posrtaja NFS-a, prazninu je pokušao popuniti GRID, ali bezuspješno. Čuo jesam da se Microsoftov serijal nakon X nastavka počeo pojavljivati i na PC-u, no uozbiljio sam se kad sam čuo da Forza Horizon 4 izlazi iz prodaje, a ne radi se tu ni o 10 godina staroj igri. Pohitao sam spasiti igru od zaborava i bome sam se ugodno iznenadio.

Nije mi sad vozni model neko čudo, arkadetina je to teška, ali me igra pridobila svime ostalim: količinom automobila, njihovom raznolikošću, različitim tipovima utrkivanja i samim pejsažima škotske prirode koju vidite kroz sva četiri godišnja doba. Jest i da su neke od onih specijalnih utrka naivnije od Seagalovih filmova, ali izmame osmijeh na lice, kvragu! Ovo ljeto mi je stoga prošlo u znaku glumljenja Stiga u Top Gear misijama, vrteći ono kolo sreće čija mi kazaljka u zadnji tren ne pokaže milijun creditsa nego šarene gaće.

Cyberpunk 2077

David Šesto

Jedan sam od onih nesretnika koji je Cyberpunk 2077 zaigrao na dan izlaska, prije točno pet godina. Suočio sam se s brojnim rušenjima, problemima s performansama, općenitim bugovima, iritantnim mehanikama izrade i teleportirajućom, sveznajućom policijom. Uspio sam završiti igru, no ostavila mi je gorak okus u ustima. Svidjela mi se priča, atmosfera, dizajn grada te cjelokupna estetika, ali razmišljanje o Night Cityju bilo je bolje od kročenja u njega.

Nešto više od četiri godine kasnije, nabavio sam novi PC, pogledao izvrsni Edgerunners anime, a u međuvremenu je igra dobila ekspanziju, hrpetinu zakrpa i prerade mnogih mehanika. Igra kakvu sam zamišljao davne 2013. godine, kada je najavljena, sada je postala stvarnost. Upalio sam path tracing, stavio sve postavke na maksimum, ugrijao cijelo susjedstvo toplinom računala i lijepo izgubio stotinjak sati u Night Cityju.

Iako igra i dalje ima problema s određenim RPG mehanikama, cjelokupno iskustvo je puno glađe i ugodnije, a sustavi progresije su znatno poboljšani. Obožavao sam hakirati neprijatelje izdaleka, tjerati ih da si detoniraju granate ili da priđu eksplozivnoj bačvi. Isto tako mi je bio gušt koristiti Sandevistan da praktički zamrznem vrijeme i posiječem pet neprijatelja katanom prije nego prvi padne na pod. Veliki sam obožavatelj Blade Runnera i sličnih svjetova tako da mi je vrlo drago da sam Cyberpunku dao drugu šansu i uspio ga stvarno zavoljeti.

Mafia: Definitive Edition

Mateo Batinić

Kada bih birao najzanimljiviju igru koju sam igrao ove godine, bila bi to igra iz 2020. koja je prerada igre iz 2002. Definitivno mogu reći da sam najviše uživao u ulozi Tommyja Angela, taksista koji igrom slučaja postaje mafijaš. Sudbina je htjela da naletim na poprilično dobar popust na cijelu trilogiju i još poguran preporukama prijatelja da moram isprobati, odlučio sam poslušati. I tako je Mafia: Definitive Edition bio moj prvi dodir sa serijalom koji me je odmah na početku fascinirao.

Kako obožavam povijest i filmove, ulazak u svijet mafije usred Prohibicije i Velike gospodarske krize bio mi je pun pogodak. Grad, atmosfera, jazz u pozadini i sve izgleda kao stari film u kojem imam glavnu ulogu. Posebno sam uživao u vožnji tromih i teških automobila tog doba, ali i u isprobavanju onih malo “bjesnijih”. Još uz sve to prije misije nabacim uredno mafijaško odijelo i kaput, stavim šešir pa sjednem u auto i krenem ulicama Lost Havena, gotovo kao da ulazim u kadar nekog gangsterskog klasika.

Možda nekome zvuči smiješno da za najzanimljiviju igru godine izaberem naslov pun ubojstava, spletki i kriminala, ali iza svega toga za mene stoje likovi koji imaju svoje priče, slabosti i pouke. Kroz igru ne pratim samo Tommyjev uspon i pad nego i odnose koje on gradi. Upravo taj osjećaj da sam proveo vrijeme s likovima kojih ću se kasnije sjećati čini mi igru stvarno posebnom. Iako ne traje dugo, Mafia: Definitive Edition mi se urezala u pamćenje i bez problema mogu reći da mi je to jedno od najdražih iskustava koje sam imao ove godine.

Spiritfarer

Dominik Vadas

Ne mogu se sjetiti kada sam posljednji puta igrao naslov koji toliko ozbiljnoj temi pristupa potpuno blago i dječje razigrano, no opet s povećom dozom mudrosti. Kako godine prolaze, nerijetko se uhvatim kako u gamingu sve više cijenim zabavu koja proizlazi iz mirne i komforne atmosfere, a tu Spiritfarer jednostavno briljira.

U nešto više od trideset sati koliko sam proveo s igrom, ne mogu se sjetiti da sam jednom bio nervozan, nadražen ili s ikakvim prigovorom. S druge strane, toliko puta sam se nasmijao, zamislio, a bome i rastužio jer Spiritfarer igrača vodi na ono najvažnije i neizbježno putovanje koje nas čeka na samom kraju života. Za svega nekoliko eura, dobio sam šareno, meditativno i krajnje jedinstveno iskustvo, zbog čega je Spiritfarer naslov u kojem sam bez ikakve dvojbe najviše uživao u kalendarskoj 2025!

---

To je to od nas, a znate kako uvijek volimo čuti i vaša iskustva. Zato nam u komentarima javite u kojim ste igrama vi guštali ove godine, neovisno o tome kad su lansirane.