Prisjetili smo se stvari u gamingu za koje nam je krivo što ih danas više nema

Česta je pojava da ljudi prilikom starenja govore kako su stvari prije bile bolje. Nevezano koje su to stvari i nevezano kad je to “prije” zapravo bilo – u nostalgičnoj je retrospektivi uvijek bolje nego je sada. Tako je i s gamingom, ako je vjerovati nekim starijim igračima, premda videoigre nisu stare ni čitavo stoljeće. Međutim, činjenica je da se gaming dosta promijenio u svom kratkom periodu pa se pitanje onda formulira je li se promijenio na bolje ili na gore.

Naravno da odgovor na to nije jednostavan, ali što se nas u HCL-u tiče – ne mora ni biti u jednini. Pisali smo vam već po čemu su nam stare igre bile zabavnije nego ove moderne, ali i zbog čega su današnje igre zabavnije od nekadašnjih. Nakon tih tekstova slijede dva slična. Pisat ćemo vam o bivšim stvarima u gamingu koje nam iz moderne perspektive nikako ne fale, kao i o nekadašnjim stvarima koje nam u modernom gamingu nedostaju.

Tekst o stvarima za koje nam je drago da ih više nema već smo odradili i sad je red na suprotnom članku. Ovdje smo tako izvodjili pet stvari koje su nekad bile česta pojava u gamingu, a danas nam je žao što više nisu prisutne ili se ne prakticiraju baš često.

Korištenje šifri u igrama

Nekoć davno skoro je svaka igra imala takozvane šifre. Upisivanjem kodova ili pritiskanjem određene kombinacije tipaka u nizu igrači su dobivali “zabranjene stvari”, poput neograničene energije ili resursa, cijelog arsenala oružja i sl. Bilo je čak i šifri za humoristične stvari, npr. povećavanje glava likovima, isključivanje gravitacije i sl. Šifre su bile dobar povod za eksperimentiranje s igrama i dobra zabava u ponovim prelascima igara.

U današnje su vrijeme šifre gotovo pa izumrle. U vrijeme mrežnih multiplayera, achievmenta, speedruninga i sličnoga, developeri više ne ostavljaju mogućnost korištenja zanimljivih šifri u svojim igrama. Moguće je još uvijek modificirati igre na PC-ju, ali to je ipak drugačiji vid zabave. Zapravo su danas šifre jednim dijelom poprimile drugu ulogu pa se besmrtnost i drugi oblici God Moda koriste kao opcije za pristupačnost igračima koji iz nekog razloga ne žele izazovnost u igrama. Nismo protiv toga, ali se nešto definitivno izgubilo. Prije smo tako dodatne likove u igrama otključavali koristeći šifre, a sad to otključavanje ide korištenjem bankovne kartice za kupnju DLC dodataka.

Vodiči i priručnici koje dobiješ uz igru

Prodaja igara u fizičkom obliku opada iz godine u godinu, a jedan od razloga za to je i smanjeni značaj onoga što dobivamo u samoj kutiji s igrom. Danas su te kutije uglavnom vrlo siromašne i prazne – dobijete igru na disku ili kartici i to je sve. A nekad je uz svaku igru dolazila “knjižica” odnosno priručnik i vodič za sve segmente igre.

Nije da nam se danas čita prije igranja, ali nam fali onaj segment prisutnosti igrinih motiva izvan same igre. Vidite, nisu vodiči i priručnici uz igre bili samo hrpa teksta, nego su često sadržavali ilustracije likova i pružali dodatni kontekst za određene segmente igre. Na kraju krajeva, pakiranje igre bilo je manje bezlično nego je danas. Znali smo tako dobivati mape iz igara u obliku postera i to je bio zgodan način da svijet igre bude prisutan uz igrača i izvan samog igranja.

Znamo da smo izbacivanjem papirnatih priručnika iz kutije poštedjeli stablo ili dva, ali nije da su igre zbog toga postale jeftinije. Zapravo – sasvim je suprotno, fizička izdanja sve su skuplja, a fizički nude sve manje toga – nekad čak ne dobiješ ni cijelu igru na disku, što nas vodi do sljedeće teme…

Igranje igara bez instalacije i skidanja

Konzole su nekoć bile uređaji za instantno igranje – umetneš disk ili kasetu u konzoli, pokreneš igru i igraš. Danas taj proces više nije tako izravan na većini konzola nego je instaliranje igara na disk obavezno. Štoviše, neke igre ili dijelovi igara uopće nisu ni prisutni na optičkom disku, pa instalacija uključuje i preuzimanje datoteka s interneta.

Da, jasno je da instalacija igara na disk u dugoročnom pogledu rezultira bržim učitavanjima igre i da se za pogodnost vrijedi malo strpjeti. Također je jasno da se multiplayer igre moraju konstantno ažurirati. Međutim, definitivno fali ta druga praktičnost instantnog pristupanja željenom sadržaju. Dostupna je ona danas u obliku streaminga, ali to je ipak drugi par obuće jer kod streaminga ipak ovisimo o vanjskom izvoru. Stoga je tek Nintendo Switch od aktualnih konzola u stanju ponuditi igranje po kakvom su konzole nekoć bile poznate.

Demo igre

U današnje je vrijeme isprobavanje igara moguće na različite načine. Nekad postoje vremenski ograničena testiranja igre, a nekad se koristi taktika kupi igru pa zatraži povrat novca ako ti se ne sviđa nakon kraćeg igranja. U prošlosti je to ipak bilo romantičnije kad je većina igara imala svoje demo verzije. Igrači su mogli isprobati kraći segment igre i ponavljati ga više puta ako to žele. Nekoć je bio pravi gušt nabaviti neki CD s demo verzijama igara pa vidjeti što se nudi.

Demo verzije igara postoje i danas, ali su uglavnom rezervirane za manje indie naslove. Prava je rijetkost da neka visokobudžetna igra danas dobije demo verziju, bilo prije izlaska igre ili poslije. Zapravo smo došli do toga da se isprobavanje igara naplaćuje kao rani pristup istima, pa naručivanjem igara prije izlaska dobivate ekskluzivnu priliku da isprobate igru, ili se čak morate pretplatiti na neku uslugu da biste dobili tu mogućnost. Prije je to ipak bilo jednostavnije i – bolje.

Split-screen multiplayer

Dok igre još nisu masovno koristile internet za mrežni multiplayer, lokalno je igranje bilo popularno i ako ćemo iskreno – jeftinije. Multiplayer se mogao igrati s jednim primjerkom igre, bez plaćanja ikakve kotizacije ili pretplate (osim u slučaju kad ste susjedima naplaćivali igranje u svojoj igraonici). Tadašnje platforme za igranje bile su hardverski daleko slabije od onoga što imamo danas, a opet su se radile igre sa split-screen multiplayerom, gdje je bio dovoljan jedan ekran da prikaže akciju za 2-4 igrača.

Ironično je kako uvjeti za split-screen multiplayer nikad nisu bili bolji nego danas: imamo televizore većih dijagonala ekrana, ne trebaju nam posebni uređaji za spajanje većeg broja kontrolera… A uspjesi igara kao što su It Takes Two i A Way Out jasno pokazuju da današnjim generacijama igrača ne smeta igranje na podijeljenom ekranu.

Naravno da postoji dosta starih praksi iz prošlosti gaminga koje nam danas fale. Ovo su samo neki primjeri za početak, a vi nam se u komentarima svakako pridružite navodeći svoje primjere stvari iz svijeta gaminga za koje vam je krivo što ih danas više nema.

A što se tiče stvari za koje nam je drago da ih više nema – o tome možete čitati u ovom članku.