Još smo stotinu godina daleko od videoigre s temom Domovinskog rata
O ovdašnjem ratu početkom devedesetih još i danas pišemo knjige i snimamo filmove. No za videoigru te tematike nismo spremni dvadesetak godina kasnije, a nećemo biti ni idućih osamdeset.
Od vremena kada Call of Duty još nije izmislio svoje napredno ratovanje nego nas je „zabavljao“ rovovima 2. svjetskog rata, pamtim zgodnu anegdotu s bratićem koji je tada bio peti ili šesti razred osnovne. Jednom prilikom dok je igrao taj Call of Duty i napucavao nakupine piksela koje mu nisu predstavljale ništa doli prijetnje i izazova, pitao sam ga zna li da su se te stvari iz igre stvarno dogodile, i da je ludilo jedne nacije rezultiralo pokoljem u kojemu mu je poginuo šukundjed. Naravno, nije imao pojma i mislio je da ga zezam.
Ne ulazim u to treba li dijete u petom osnovne znati za Hitlera i masovne pokolje. S jedne strane netko će to gledati kao dio opće kulture koja ulazi u odgoj, a netko će reći kako je i bolje da se dijete u toj dobi ne izlaže najcrnjem dijelu ljudske povijesti. Ali dođe mi da se zapitam… za jedno sto godina, kada netko izliže sve ideje za ratne igre i odluči se napraviti nešto na temu Domovinskog rata (koji će tada biti daleki povijesni događaj davnine, s tamo nekog Balkana); hoće li neko dijete, nebitno koje nacionalnosti, imati istu razinu nesvjesnosti dok bude igralo tu igru?
Vjerojatno hoće. Opet kažem, nekoga će to smetati, nekoga neće. Ali spominjem to u kontekstu ovih sto godina jer smatram da će nam na ovdašnjim prostorima trebati otprilike toliko da nam ta tema prestane biti tabu. I općenito, da videoigre počnemo promatrati ravnopravno filmovima, glazbi, knjigama… Jer rijetko tko će se pobuniti kada netko snimi film o ratu iz devedesetih. Ako je dobar, nagradit će ga i Oskarom. Ali ako netko slučajno napravi jednu bezveznu misiju u Sarajevu 1992., makar i van konteksta tadašnjeg rata, to će se danas automatski svrstati u kategoriju kontroverze.
Po mom mišljenju, razloga zašto danas nismo spremni na videoigru o Domovinskom ratu ima nekoliko. Nijedan nije jednostavno objasniti bez da se na to objašnjenje netko nakači i proglasi nekoga provokatorom, jugonostalgičarom, četnikom ili ustašom. Ne kažem da je to dijalog našeg podneblja, ali bilo kakva priča o etnicitetu često povlači negativne konotacije, ljudi padaju pod utjecaj emocija i napuštaju razum pojavom makar i jedne jedine izjave koja nije usklađena s onim što su preživjeli, za što su se borili, za što su mislili da su se borili, ili onim u što danas vjeruju.
Stoga prije svega želim napomenuti da u ovom tekstu nema istaknute agende – niti ikoga prozivam poimenice, niti pozivam da se igra o Domovinskom ratu napravili / ne napravi. Da se razumijemo, ovo je komentar trenutne situacije, s ciljem da ne bude orijentiran lijevo ili desno. I kažem to nedvosmisleno. Bez ikakvih političkih konotacija. Lijevo stvarno znači lijevo. Nadam se da se razumijemo. Dakle, zašto smo toliko daleko od videoigre na temu Domovinskog rata?
PODRAZUMIJEVAMO DA JE IGRA O RATU ISTO ŠTO I RATNA IGRA
Kada vam netko ponudi pojam „igra na temu Domovinskog rata“, šanse su da će vam misli odmah poletjeti prema igri u žanru pucačina. S jedne strane je i logično – pucanje je valjda prva asocijacija oružanog sukoba. Ipak, videoigre imaju jednak broj žanrova kao i filmovi/književnost, ako ne i više. A rat kao takav nije jedna priča. Kad zbrojimo to dvoje, možda i vidimo da igra o ratu ne mora nužno podsjećati na nasilje niti mora stati nekome na žulj u ime istine i pravednosti.
Motiv rata može biti pozadinski element za igru i ne mora izazivati podjele kakve bi izazivao da je pokretački motiv. Tek kad se maknemo od tog ustajalog seta misli da videoigre mogu prikazati samo napucavanje, tada ćemo napraviti neki napredak. Industrija videoigara u ovoj godini napravila je dosta velik korak po tom pitanju s istaknutim naslovom Valiant Hearts: The Great War. Međutim, to ne znači da igra na tu temu u žanru pucačina nije unutar sfere izvedivoga, ali smatram da trenutno nema stabilnu podlogu. Evo i zašto:
MODERNI RATOVI NISU PRIČE O JUNAŠTVU I BORBI ZA IDEALE NACIJE
Metal Gear Solid je dobro „štivo“ o temi rata jednako koliko je i daleko od stvarnosti. Gornji naslov može vam zvučati kao nešto što je proizašlo upravo iz tog serijala. Ali nije – za takvu konstataciju ne treba biti Hideo Kojima. Dalo bi se diskutirati što je to točno „moderni rat“ i gdje podvlačimo liniju između ideala nacije i ideala koje naciji nameću pojedinci, ali činjenica je da se Domovinski rat ne može postaviti u arhetipski prikaz rata unutar jedne videoigre.
Nije to bio sukob koji je netko poveo jer je netko nekome oteo ženu kao u Trojanskom ratu. Nije to bio sukob u kojemu Kevin Spacey pobije političare UN-a da ostvari mir u svijetu. Stvari tu nisu toliko jednodimenzionalne. Ne može se u igru takve tematike ubaciti citat Winstona Churchilla ili Walta Whitmana i time dobiti neku moralnu poruku koja će nakon napucavanja osvijetliti dan i opravdati to napucavanje.
U konačnici, gledano izvana, jedina poruka Domovinskog rata je poruka o gubitku, stradanju i šteti, a to nije nešto što se u cijelosti uklapa u trenutno poznati format videoigara. Individualno će netko reći da je junaštvo okončalo rat. Ali nekome je i jurišanje u rat bilo junačko. Ljudski je um tako kompleksan. Individualne strane mogu slaviti svoja junaštva, ali igra ne smije slaviti individualne strane, inače više nije medij nego postaje sredstvo nečije propagande.
IGRE NISU SPREMNE
Istina, imali smo svijetlih primjera dobre naracije s ratnim tematikama, poput igre Spec Ops: The Line, ali u pravilu uvijek na fikcijskoj razini. Čak ni Drugi svjetski rat u videoigrama nikada zapravo nije bio realističan u vidu prikaza straha, jada, tuge, nečovječnosti i ludila u mjeri kakvoj je to bio primjerice u Schindlerovoj listi, premda je često rađen po stvarnim događajima ili inspiriran njima. Na toj razini, Domovinski rat nije priča koju je medij videoigara trenutno u stanju prikazati kroz više dimenzija, pogotovo ne kroz historijski točnu dimenziju koja se još uvijek definira u sklopu pojedinih sudskih procesa i šire.
Priča je okosnica oko koje se da sporiti. Svi drugi elementi, poput multiplayera, međutim, nisu. Virtualni ratovi s razlogom su fikcijski i ne zalaze pod etničke kategorije. Za čitavu bi industriju videoigara bilo izuzetno štetno da je drugačije, stoga su svi iznimno oprezni i osjetljivi po pitanju toga. Na tom polju žrtvuju se čak i autentičnost i dosljednost jer nitko ne želi da mu igra bude optužena za ratno huškanje. To ponajbolje zna Electronic Arts koji je 2010. u Medal of Honoru htio multiplayer u kojemu bi ratovale američka strana i Talibani. Zbog pritiska javnosti, to im nije prošlo – naziv Taliban na kraju je izbačen iz igre.
A NISMO BOME NI MI
Kao što sam ranije napisao, poruka Domovinskog rata je vanjski gledano poruka gubitka i štete. Bez obzira na konačni ishod, svaki rat je nečija tragedija. Tragedija je prilično oprečna riječ nazivu igra ili videoigra. S obzirom da se ja dosta zamaram riječima (profesionalna deformacija, očito), smatram da naziv igra / igrica nikada neće biti dostatan za virtualni Domovinski rat. Riječ igra u podsvijesti nam je okarakterizirana kao pozitivna. Poistovjećujemo je sa zabavom.
Povezivanje rata sa zabavom mnogima je pogrešno čak i kada se radi o izmišljenim sukobima. No problematičnije je to što većina ljudi još dugo vremena igre neće vidjeti kao nešto više od puke zabave. Ok, priznat će da mogu biti poučne. No mučit će se s razumijevanjem da u njima, makar i rijetko, postoji i nešto više, da se više ne igraju isključivo radi zabave, da njima više ne vladaju tropi u kojima Super Mario uvijek spasi princezu.
Videoigre više nisu medij u pelenama, ali su ipak medij koji sazrijeva dosta sporo. Jer ono što danas prolazi najzapaženije još je na pubertetskoj razini razvoja. Iznimki, naravno, ima. Samo što ni sama gamerska zajednica nije dovoljno upoznata s njima, a kamoli tek šira javnost. Dvije stvari stavljaju videoigre na radar mainstream medija – kontroverze i eventualno zarada. Mehanizam vrednovanja vijesti tako funkcionira i funkcionirat će još dugo vremena. U novinama ćete stoga pročitati da je Call of Duty serijal zaradio basnoslovne iznose i da ga igra sto milijuna ljudi, ali nećete čitati da smo ovih dana dobili videoigru koja je najbliže što smo došli prikazu rata iz devedesetih.
Igra je This War of Mine. Nije razvikana, niti je izazvala kontroverze. Jer iako su češki developeri jasno naznačili da je inspirirana ovdašnjim ratom iz devedesetih, smještena je u imaginarnu zemlju Graznaviu, a zaraćene strane nisu imenovane. Tek ćete na HCL-u i sličnim internetskim lokacijama doznati da je riječ o iznimno depresivnoj igri, a ne o naslovu koji koristi temu rata u svrhu zabave. Sve dok takvi hvale vrijedni eksperimenti u industriji videoigara ne nađu svoje mjesto u relevantnim glasilima za širu javnost, makar i kao minimalna obavijest pod nekom sekcijom kulture, nećemo imati svijest da videoigre mogu ponuditi više od pubertetskog sadržaja i da bi se jednog dana mogle razviti u doista relevantan medij za društvenu kritiku.
NITKO NE POZNAJE RAT BOLJE OD NAS SAMIH
Spomenuti This War of Mine je inspiriran ratnom opsadom u Sarajevu, ali ne nosi veće kulturne značajke na temelju kojih ćete to prepoznati. Nama su bliska tek imena likova – Marko, Boris, Jelena, Zlata…, i poneki objekti. Domovinski rat i ono što mu je prethodilo sadržavao je čitav niz kulturalnih aspekata i artefekata, punih nacionalnih i ideoloških naboja. Takvo što teško se preslikava u igru ako sami niste iskusili nešto od toga. Drugim riječima, uvijek je moguće napraviti igru u kojoj se ratuje. Ali teško je napraviti igru u kojoj to ratovanje razara kulturu koju ne razumijete.
Da, može neka Angelina snimiti film o nečemu što je vidjela samo na slikama i snimkama, ali videoigre su sasvim druga zvjerka kod koje se developeri još uvijek uče integrirati spomenute kulturalne artefakte na koherentan način. Najbolje to čine kada pripadaju istoj kulturi koju prikazuju, a dokaz tome su igre poput Never Alone i Gone Home. Stoga je vrlo upitno tko bi uopće bio kvalificiran napraviti videoigru s temom Domovinskog rata. Ili bolje rečeno, tko bi se odvažio uzeti si to pravo medijatora.
Jasno je da ovdašnji developeri nisu dorasli takvom izazovu. Na skroman način tek smo počeli progovarati o povijesnim događajima za vrijeme Austro-Ugarske monarhije, tako da smo jako daleko od ičega ozbiljnijeg. Strani developeri pak gledaju ovu temu stereotipno i gotovo oportunistički, primjer čega je Sniper: Ghost Warrior 2.
VJEROVALI ILI NE, IGRE O RATOVIMA SU ITEKAKO POTREBNE
Da se sad vratim na temu s početka, na dijete koje nije svjesno prošlosti 2. svjetskog rata… Mislim da su upravo videoigre taj medij koji bi u prvom redu tom djetetu u svijest trebao usaditi poruku o stvarnoj opasnosti od rata i njegovoj štetnosti. Zapravo je sporedno kojeg rata, ili kako je on u konačnici završio. Smatram da je izuzetno važno da imamo i takav oblik vizualiziranja ljudske povijesti, ma koliko ona krvava i crna bila. Reći kako nije potrebno da videoigre progovaraju o stvarnim događajima je jako štetno. Jer govorimo o industriji koja raste iz godine u godinu, i o mediju koji je vrlo popularan među mladim ljudima.
Naravno, uvijek postoji strah da se igra krivo protumači, ali smatram da se šanse za to smanjuju kako industrija igara ide naprijed. Više nismo u dobu plošnog prikaza i mada još nismo na zreloj razini što se društvene kritike tiče – itekako je važno da videoigre na temu ratova postoje, pogotovo u vrijeme relativnog mira. Ne zbog prisjećanja na neke sukobe nego zbog podsjećanja na štetu koja proizlazi iz njih.
Ja se Domovinskog rata, srećom, sjećam samo u magli. Sjećam se napetosti, podruma i strašne buke koju su proizvodili tenkovi. Nitko mi naknadno nije pojasnio zašto je bilo i strašnije od toga. Shvatio sam to godinama poslije, dijelom i kroz anti-ratnu kulturu u videoigrama. I želim da se takva anti-ratna poruka u igrama očuva i stotinu godina nakon onoga što se dogodilo na ovim prostorima. Drugim riječima, nevezano za to hoćemo li jednoga dana dobiti igru na temu Domovinskog rata ili pak nećemo, svakome tko zaigra igru ratne tematike i stotinu godina od dana današnjeg trebalo bi biti jasno ono što This War of Mine i Valiant Hearts: The Great War poručuju već danas – „Rat je pakao“.
brlja
30.11.2014 - 16:01Zanimljiv clanak, al mislim da netko izbaci multiplayer shooter di mozes bit ustasa, cetnik, vehabija, janez, cigan, siptar…da bi na ovim prostorima to bio apsolutni hit 😀 Ispricavam se na uvredljivim nazivima, ali igra nebi bila hit da je politicki koretkna. Na balkanu smo.I naravno nebi nis zaradio jer bi ju svi piratilzirali, a niko drugi ju nebi igro.
Black op
30.11.2014 - 16:46Ovakve igre su rijetkost jer niko ne zeli da igra videoigre kako bi postao jos vise depresivan vec da se zabavi i da na kratko zaboravi stvarnost.
Mzehn
30.11.2014 - 17:11Odlična kolumna.
Iako, mislim da ni u jednoj zbilji bliske budućnosti, pa ni za "sto" godina, neće biti mjesta ovoj tematici u videogames sferi, pogotovo na ovim prostorima. Zamislite samo količinu gnjevnog neukog kmečanja na tim serverima ako bi igra bila neki čistrokrvni šuter.
Eventualno da igrina "pozadina", kako je napisano, bude u tom tonu a da sama igra ima nešto dublju i manje taštu radnju od nekog šutera, ili ratovanja. Možda kao neki kvazi edukacijski alat? moš mislit…
Alternativno, napravit novi ZOMBI SURVIVAL REGIONAL WARFARE SIMULATOR sa h3h3 konotacijama i zaradit bezbolne pare.
adycro
30.11.2014 - 17:26Definitivno treba izbacivati igre s ratnom mehanikom ali s znacajem da rat nije nista dobro i da nista dobro ne moze proizaci iz njega. Daleko smo mi od spremnosti za tako neku igru na ovim podrucjima dok god je rat tabu tema na ovim prostorima, a nije ni potrebna da se pravi trenutno jer ionako danas emocije prevladaju promisljene, stalozene i realne komentare. Po meni nisu potrebni ni bilo kakvi modovi na tu temu jer definitivno davaju pogresan pogled sto je to uopce rat, pogotovo ne za neke klince od 12-14 u kojima ce sigurno dolaziti do izrazaja i negativni komentari. Za sad je dobro i ovako, uz davanje prikaza nekih zabiljezenih povjesnih trenutaka u igrama.
Metalni
30.11.2014 - 18:39Ovo "alternativno" je odlična ideja!
LudiMax11
30.11.2014 - 21:11Dosta su filmovi…
janarani
30.11.2014 - 21:28ajmo ovako, koliko je već igara bilo gdje se radilo u ovdje zaraćenom prostoru? ja se sjećam u prvom Soldier Of Fortuneu… sjeća li se netko još primjera?
IaMarmageddoN
30.11.2014 - 22:06Jesam za to da u igrama bude neke dubine. U stvari, čim dublje tim bolje. Imerzivnost sa likom mi je važna, značenje priče mi je bitnije od dužine kampanje same igre, likovi koji su me
dirnuli nisu neki površni poput Trevora kojeg ću možda zapamtiti jer je lud nego Joel iz TLOU, Captain Price i ekipa iz MW serijala (i Priceov brat blizanac iz CODa 2 također), Sheppard iz
ME serijala, moj avatar iz SpellForce igre, Masterchief iz Haloa i još neki drugi da ne nabrajam do sutra- to su likovi heroji. Sjećam se i jednog balkanca, Nike Belića iz GTA4. Zanimljivo
je , sada kada gledam iz odmaka, sve su to likovi iz nekih akcijskih igara. Istina je da pamtim Bombermana, Super Marija i takve likove ali to je nešto sasvim drugačije. Moja je poanta u
tome da ja želim "proživjeti" igru a ne ju samo odigrati. Međutim, ja sam bio klinac tih godina kada je bio rat. Nisam tada, a hvala Bogu niti sada ne shvaćam mada imam 25 godina što to
rat ustvari je. Ne igram COD, BF ili bilo koju igru sličnog karaktera da rješavam svoje frustracije ili sam neki "tihi ubojica" kako neki ljudi zaostali u vremenu žele mnoge današnje
gamere prikazati. Pitanje je da li jedan osnovnoškolac koji igra COD ustvari shvaća da klik miša nije okidanje pravog oružja. Ja mislim da većina shvaća i da bi šira javnost trebala znati
što je dobro a što je loše. Izjednačavati te dvije stvari je po meni jedan od apsurda modernog doba. No, da se vratim na igru… Kada bi se u takvoj igri radila samo kampanja koja bi dala
realan prikaz zbivanja, tj. da je i jedna i druga i treća strana imala dosta mrlja, kada bi to bila neka vrsta survival FPSa koja govori o stravama samog rata mislim da nebi ipak trebalo
proći sto godina. Treba li igra na ovu temu biti samo bezumna pucačina ili nešto duboko, ne znam. Bi li odigrao? Bi. Bi li kritizirao? Možda. Da li bi takva igra otvorila ili zatvorila
neka poglavlja u našoj, u mojoj prošlosti? I jedno i drugo. Želim li takvu igru? Definitivno da. Po meni, sve je jasno. Jednog dana, kada ta zasad fikcijska igra izađe, neće biti problem u
tome kakva je igra, tko je radio, o čemu se radi, dubina priče nego o tome želimo li mi kao društvo, kao ljudi, kao balkanci napredovati. Ima jedna poslovica: Povijest moraš znati pustiti,
da bi imao bolju budućnost. E pa ja mislim da je vrijeme za tu bolju budućnost. Naučili jesmo, vrijeme će pokazati hoćemo li proći test! Ja mislim da ja hoću. I drago mi je da se ovakva
tema postavlja na portalu koji je multi-nacionalan postao. Ne samo da mi je drago nego želim čestitati i zahvaliti na samoj hrabrosti za nešto takvog. Žao mi je onih jadnika koji će ipak
komentirati negativno nešto ovakvo ali jbg, ima nas svakakvih. Još jedno pitanje, tzv. šećer na kraju: Ako jedan amerikanac može igrati BF ili COD ili nije bitno kakav MP i u igri igrati
protiv američkih likova, mogu li ja kao Hrvat odigrati kao srpski, bosanski, sLovenski ili crnogorski lik koji se bori protiv Hrvata i je li mi važno bi li glavni protagonist bio samo
jedne ili čovjek rođen iz više nacionalnosti? Ne znam. Iskreno, mislim da bi mogao jer želim naučiti sam sebe ne generalizirati ljude. Mislim da bi mogao odigrati takvu igru. No, s druge
strane, razumijem i one kojima se to gadi. Trebamo li biti obazrivi prema njima? Da, trebamo. Ali moja malenkost, kako sebe zovem, rekla mi je da je vrijeme za nešto takvog, da se vidi
jesmo li napredovali kao ljudi ili smo još uvijek svi redom "mučenici".
Juventino
01.12.2014 - 00:58Vise bih volio da se napravi igra o prvom svjetskom ratu i da bude misija atentata u Sarajevu
Apocalypse4987
01.12.2014 - 17:01ma cili ovi rat je bila jedna obična igra političara i profitera, dobri ljudi su izginili, lopovi i političari se obogatili, na kraju je ostalo par državica na rubu propasti sa ekonomijom u rangu srednjevjekovne afričke države. ne znam o čemu bi iz ovoga rata mogli napravit igru a da nekome ne zasmeta, tako da bi bilo koji projekt izrade igre odma bija stopiran u startu. Nek rade igru za 200-300 godina i smiju se kako smo bili naivni.
MarinCRO
01.12.2014 - 18:06Ma eto zato si se ti pametan naša da nas prosvijetliš. Blago nama. Ajde ostavi se stvari o kojima nemaš pojma, pali CoD ili LoL i briši odavde.
Apocalypse4987
01.12.2014 - 18:51šta, pronalaziš se u mome komentaru pa te to vrijeđa? ratni si profiter, ili njegov sin i unuk? Ili si čisto nacionalist koji uživa u svakoj kapi prolivene krvi?
MarinCRO
02.12.2014 - 15:11Ne, kad vec pitas otac mi je bija u ratu, a kraj rata nije dočeka tako da ne, nije "profitira". A ja tebem ne moram ni pitat sta si, vidim da si smece udbasko.
MarinCRO
02.12.2014 - 15:13Ali makli smo se od teme pa da se vratim. Tema ovog clanka nije rat kao takav, nego video igra s tematikom Domovinskog rata. Nitko nije trazio tvoja politicka misljena, posebno kad su kriva i uvredljiva.
Apocalypse4987
02.12.2014 - 15:50javi mi se za godinu dvi kad malo objektivnije pogledaš cilu situaciju, nemam ni vrimena ni živaca objašnjavat svaki paradoks koji je nasta za vrime rata. Ako misliš da je ova sad trenutna hrvatska super divna, stabilna i neovisna super zemlja, onda ostani ispod kamena i ne javljaj mi se
rock
02.12.2014 - 16:06*war,war never changes*
Metalni
04.12.2014 - 10:58Dobro rečeno.
chrizash
18.12.2014 - 08:07Odlicna kolumna,mislim da je potrebna jedna igra jer nazalost ovaj medij je blizi dici nego knjiga.
MakDizdar
28.01.2015 - 02:22Odlicna kolumna ! Slazem se u potpunosti .
Metalni
@frost135, 04.12.2014 - 11:00Mislim da bi neka MP zahebancija tipa Team Fortress mogla proći…
rulle989
@frost135, 17.11.2015 - 08:17Već postoji takva igra odnosno mod. Arma 2 Balcan war mod. Gdje ima Armija BiH, HVO, VRS, sa unormama i tehnikom. I ljudi igraju u MP.
Ja imam kod sebe i kad se nalozim odem se ispucam.
https://youtu.be/kvbIEsOaFfk
SNAKE990
@olio, 01.12.2014 - 00:21Imas cini mi se i nedavni sniper ghost warrior 2 , mislim da imas misiju u sarajevu ili tako nesto
wyzard
@olio, 01.12.2014 - 14:06Ma bravo, i meni se čini da isto to piše gore u tekstu. Ili tako nešto.
adycro
@Forbs, 01.12.2014 - 08:59Svaka ti recenica drzi vodu, samo sto je razlika sto ce tu igru razumiti nekolicina starijih igraca dok ova vecina koju cine klinci od 12-15 godina opet ne bih shvatili bit igre. Povijest moraš znati pustiti, da bi imao bolju budućnost. Mislim da je to jos tesko ocekivati barem kroz narednih 20 godina, meni to ne smeta ja bih prihvatio takvu igru i sigurno ne bih pokusavao okaraktizirati negativno niti jednu stranu. Prvenstveno takva igra trebala bih biti depresivna i prikazivati realnu sliku civila u ratu uz prebacivanje na sve strane di bih se dobio pravi prikaz rata i koliko je on u biti negativan za bilo koga. Tek onda bih mozda mladja populacija shvatila koliko je to u biti lose i koliko to nema nikakvog smisla uzeti u ruke neku naciju i izivljavati se na drugoj uz negativne komentare. To ce tek biti omoguceno kako si i sam rekao dok to budemo gledali kao jedan amerikanac koji igra BAT ne gledajuci koga je uzeo nit s kojim ciljom, tj ne razmilja o tome.