Za soni sam cde kupovao na kirvaju. 15-25 kn. Vidiš samo sliku, nemaš pojma valja li uopće cd, a ne sama igra Haha

E to je bilo vrijeme…više se guštalo a manje fantaziralo

Auuu gdje me nade. Ovo je moj najljepši dio djetinjstva. Kod nas je pijaca bila petkom i cjena diskete je bila 5 eura tj 10 maraka. Sjećam se jednom sam mislio da sam kupio rambo igru ali kad sam dosao kuci fuuj,najvece razočarenje ikad. Neka glupa igra gdje neka djevojka leti i puca

Moji su cesto znali ici u bosnu u shopping. Nije da nam je blizu al valjda im je tad bilo isplativo. Imala sam neku fejk verziju Sege Saturn (barem tako mislim) pa sam ih zicala da mi kupe koju igru tamo (mama je znala nosit neku “kazetu” sa sobom da zna kakva ide u moju konzolu).
Znali su se vratit s jednom do dvije “kazete” al majko mila sta je to bilo… Dva puta su potrefili, sa Super Mariom i nekom Looney Toones igrom kojoj ni danas ne znam ime. Ostale sam mjenjala s deckima iz razreda i govorila im kako su igre koje dajem super no brzo bi mi ih vratili hahaha

I ja sam takodjer kupovao žute kasetice po štandovima.Dobivao od roditelja(ponekad) 5kn za sendvič i naravno nisam kupovao sendvič…Uzbuđeno hodao doma s kaseticom neznajući u biti kakva je igra, ako je bila dobra sreći nije bilo kraja….Ako igra nije radila čekao 2 tjedna da ju zamijenim. Danas imamo sve, cijenimo premalo i gunđamo previše.

Nekada nisi znao i dobio si bolje nego sada kada znaš što dobivaš 😂🤣😂🤣

Jedan od najljepsih djelova djetinjstva. Kao i tebe i mene su roditelji znali voditi na “plac” vikendom pa sam kao i ti, birao te zute fejk kazetice tamo xD Valjda sam ih imao na stotine a i prvi put sam se susreo tu sa Mariom (mada su mi lagali kad je na fejk kazeti pisalo 99999 in 1 lol) te “tenkicima” xD Kod mene je bilo skuplje pa su trazili 45-50 kuna po komadu, no nije mi zao, tada je to bio jedini nacin da igram nesto. Sto se pak tice kasnijeg razdoblja (znaci govorimo od 97. pa nadalje) tu sam vec imao “kantu” pa se igrao Doom, Dangerous Dave, Duke Nukem 3D, pa cak i neka MS-DOS verzija Marija, sve do 2000-tih. “Neki igrači smatraju kako je gaming bio bolji u prošlosti i vjerojatno tu ima nekog zrnca istine. Međutim, meni moja gaming prošlost ni malo mi ne fali u tom pogledu – biranje igara na slijepo nije nešto što bih ijednom igraču poželio.”- E vidis meni u tom razdoblju ranih 2000-tih (znaci period od 20001-2007) je bilo doba kad smo igre jedino mogli nabaviti od starijih klinaca na lokalnom igralistu za ljetne praznike ili na skijalistu/sanjkalistu za doba zimskih razdoblja dok su se vracali s faksa – isto kao i mp3-ice xD Pa se tjednima po selu razmjenjivalo CD-e ko u mafije, uvijek si znao kod koga je CD/DVD xD. Nije bilo interneta kod svakog i svugdje, a tko ga je imao placao ga je masno. Cesto nismo znali sta dobivamo tj. koju pirateriju posudujemo niti nam je bilo bitno. Srecom stariji su znali sto uzimaju pa smo tada igrali od NFS Undergrounda, do Vice Citya, Jedi Academya, Return to Castle Wolfensteina, BloodRayne, CoD 2, MoH AA i ostalih.I nismo nit znali sta su te igre, niti ikad culi za njih, tako da prakticki nikad nisi znao sto si dobio xD I bio si sretan u neku ruku da si dobio ista jer se igre nisu mogle nabaviti za racunala nikako drugacije kod nas tada, a gotovo svi roditelji su uvijek bili stava “necu ja deristu kupovat one neke tamo igre!” tako da bilo je kako je bilo. Nikad necu zaboravit kad sam usao 2005-te u jednu trgovinu igrama za konzole i tamo je “stricek” prodavao ispod pulta piratske CD/-E/DVD-e pa sam tako “kupio” za 20 kuna tada Riddicka i UT 2004-te, te WC3. Kasnije par tjedana dok sam skupio nesto love, bio je ducan zatvoren jer ga je posjetila policija lol pa se vise ducan nije ni otvarao. Tek od 20011-te kad sam poceo zaradjivati nesto dzeparca ljetnim poslovima sam si poceo kupovati igre, tada sam vec imao i internet i malo bolju kantu, pa se piraterijom vise nisam ni bavio. Ali da smatram da su vremena bila jednostavnija, ako je igra bila trash smijao si se bar i nisu kostale kao danas, te nije bilo mikrotransakcija tada kao danas i/ili poludovrsenih proizvoda.

Sa ovom naslovnicom se nije moglo pogriješiti!

Ahh žute kazetice,ja sam moje kupovali na na štandovima za proštenje ili u “Međimurki” to je bila Robna kuća u mojem gradu. Tete su me tu znale ,pa sam mogel i mijenjati igrice,ako mi se neka nije svidjala. Zapravo je jedina igrica,koju nisam dobro izabral bila Mortal Kombat Clone,ali sam ju zamjenil za Double Dragon. No 95 sam dobila Segu,a u 12 . mjesecu 97 se Sega prodala i ja dobivam Playstation. To je bila nova dimenzija i zato hvala mami na organiziranju Playstation preko posla. Živjeli smo u garsonjeri ja i mama,ali sam ja imala Playstation. ☺️

rambooo

Ja sam igre kupovao od tipa priko oglasnika. Kupia sam jednu igru inon mi je dao listu na papiru svega sta ima podjeljenog po žanrovima. Pa sam kupovao po metodi koja igra ima najkul ime hehe dobra stara vrimena. Tako sam otkria hidden gem serial breath of fire

Pre desetak godina molio sam majku da mi kupi zhrek igru na dvd-u svake nedelje po jednu i nijedna nije radila nakon 7-8 promenjenih diska konacno je jedna proradila.

Ja sam kupovao igre u “čovika”. Tip preko oglasnika prodavao kopije. Srećom tada je već postojao časopis PSX pa nije bilo kupovine na slijepo. Ali bih svejedno morao skupljati kune cijeli mjesec za jednu, max dvije igre.

Moj slučaj su bile diskete. Osim što nisam imao pojma kakvu ću igru dobit, nisam ni znao hoće li raditi jer Amiga 500 nije mogla pokrenut igre za Amigu 1200…

Tako mi je drago sto nisam morao da iskusim to lol. Moj tata je jos i prije nego sto sam se rodio imao tonu PS1 a kasnije PS2 igara tako da su me docekale spremne haha.

Sjećam se tih dana kada sam svu ušteđevinu trošio na žute disketice na tržnici, pa kupim jednu a na njoj piše 999999 in 1. Lice mi se ozarilo i onda kada sam je pokrenuo, vidio sam da je samo prvih pet-šest različito. Ostale su imale nazive kao Super Mario B, Super Mario 2C itd. Znao sam kupiti i one koje su imale samo jednu igru ili samo pet. Chip & Dale mi je bila jedna od takvih pa sam tu donekle znao što kupujem iako nisam imao pojma tko su Chip i Dale. Imao sam i neku sa tenkićima, prvi su bili oni obični u kojima neprijatelji nisu mogli uzimati one znakove koji su se pojavljivali po mapi, a tenkići na rednom broju 800 i nešto su mogli itd. Meni je svaka nova disketica bilo baš malo iznenađenje, a svaka koja me razočarala bila bi ubrzo zamijenjena novom. Nisam se nikada rješavao onih loših samo bih kupio novu disketicu. A kako sam se tek iznenadio kada sam shvatio da ih mogu igrati bez onog žutog kućišta. Inače, među omiljenim igrama mi je Tekken i baš sam ga prvi put igrao na jednoj od tih žutih disketica na lažnom NESu. Bila je to verzija Tekkena 2 i tada sam mislio da je Tekken krenuo na Nintendu pa na PS i poslije kada sam nabavio PS1 čak sam mislio da je Tekken utrka iako sam ga igrao na lažnom NESu. Bila su to dobra vremena, glavna briga je bila da nisam imao briga😊…

dobra kolumna, zivot je postao puno laksi kada je poceo izlaziti npr. casopis gameplay pa cak i enter s demoima,
kad sam imao cca 6god, isao u sinj na veliku gospu i kupio neke pokemone za ps1 za 15kn s standa. jedva docekao ici kuci bio sam bas dosadan svojima a tek smo bili stigli, dosao kuci, stavio cd u ps1 kad ono neki pokemon whack a mole game s digletima. mislim da jos imam posljedice od tog dana.
btw u hercegovini najjaca ponuda igara bila, industry leaderi toga doba… tko je imao satelitski internet tada, sada ima kucu s bazenima

Ja sam na piji/placu kupovao kasete za C64… brdo igara na kaseti (koju smo presnimavali na kasetofonu sa dvije glave ili snimali sa radija (te su mi malo rijedje radile i glavu na kasetofonu C64 bilo je u tom slucaju gotovo nemoguce ustimati). Brdo igara na kaseti, a realno dvije igre koje vrijede i valjaju nesto. Tockica protiv krizica i udri, eto Ninja na c64 🙂 .. ali bila su to lijepa vremena, hrpa zabave i novotarija. Pojavom prvih 286ica i nagovaranja staraca da pomognu krenula su veca ulaganja, kod PCa je toga uvijek bilo ali i bolje igre. Ja ne bih rekao da je prije bilo bolje, mislim da smo zadnjih 20ak godina u zlatnom dobu gejminga i koliko god neki tvrde drugacije, ima genijaknih igara koje konstantno izlaze. Je, internet je donio svoje pa su patchevi i DLCi (koji cesto nisu nista drugo nego dva skina i tri puske) od po 10, 20, 50GB su svakodnevnica i taj dio pomalo unistava sve. Sto mi vrijedi sto je danas NMS odlican kada sam u poludovrsenim verzijama proveo 100, 200, 300 sati i ne igra mi se vise. Lijepo je vidjeti kada izadje dobra igra, kada sve odmah radi i vidjeti koliko smo se odmaknuli od ovoga cemu smo se tada divili i nismo mogli vjerovati da je ovako nesto uopce moguce. Na svu srecu, ja sam imao (imam jos uvijek ali ne placa vise 🙂 ) starog koji je radio sa fliperima, bilijarima i arkadnim masinama po cijeloj Slavoniji i razumio je moju ljubav prema gejmingu i racunalima, sto je i financirao dok sam bio klinac, sto je stvarno rijetkost.. vecini prijatelja su stari govorili da nisu normalni da tako nesto traze. Evo ti Ponny ili u najboljem slucaju BMX i gas van da te ne vidim 😂😂😂

“Kad sam bio mali klinac vodio me stric na pijac…”

A jebate, pa ovdje svi pričaju o devedesetima, kad si mogao barem nešto i znati o tome, mrvicu. Pa ima ovdje ljudi koji su igrali igre u osamdesetima? Pa to je tek bilo bolesno, ovo je ništa za to. Prvo i jedino što smo mogli, je mijenjati se između nas samih za igre (na kazetama naravno, diskete tada još nisu bile ni u mislima nikome). Kada sam prvi puta u moj mikro novinama vidio reklama nekog lika u Beogradu (BEOSOFT) da prodaje igre za c64, i da ih ima tisuće i tisuće, nisam mogao spavati. Naravno, učinio sam jedino što sam mogao! Napisao sam pismo čovjeku da mi pošalje katalog igara! Pismo iz Kutine do Beograda negdje 1985. godine, putovalo je otprilike oko 2 tjedna. Tada je čovjek meni, isto poštom, poslao katalog. Nakon skoro mjesec dana, u rukama sam imao zlato!!!! Nitko mi nije bio ravan! Od desetaka tisuća imena igara, od kojih za 99,9% nikad nisam ni čuo, ja sam izabirao, naravno kako je i red, one sa najboljim imenima! Sve što je zvučalo opako, naručeno je. Onda sve ispočetka. 2 tjedna pismo sa mojim izborom išlo je prema njemu. Dok je čovjek to snimio sve na kazete, vjerojatno je i tu prošlo još 2 tjedna, pa onda slanje poštom tih kazeta prema meni!!!! malo više od 2 mjeseca od moga pisma, ja sam imao igreeeeeee!!!!!!!!!!!!! I onda nakon početne ekstaze, kreće realnost! Svaka igra na “drugoj glavi”. Usnimi turbo, usnimi “štelovanje glave”, pa naštimaj glavu, i kad naštimaš, gasi sve i opet turbo, pa tek onda igra. Srećom, imao sam 2 kazetofona, pa sam na živo ištekavao kazić sa original glavom za turbo i uštekavao onaj koji sam namještao za igru. Otprilike svakih 45 minuta vidiš kako izgleda koja igra. Malo ju odigraš, ako je dobra, prođe i 2 sata do druge. Nakon takve muke, kupovanje devedesetih na placu meni izgleda kao najljepši film, zar ne 🙂 ? Dajte ostali starci ovdje i vaš neki primjer iz osamdesetih, čisto da se zna pakao kroz koji smo mi prolazili 🙂

U to vrijeme 90tih sam živio u Istri u progonstvu i moram reć da tamo takvih “pijaca” nije bilo ili mene moji nisu vodili tamo jednostavno. Igre za segu megu drive su bile u velikim kutijima na kojima se mogla vidjet i pokoja slika i sadržaj ali to je bilo skupo katastrofa. 500 kn komad a još kad usporediš kunu iz tog vremena i današnjeg, bila je jača bar pet puta. Pojavom playstationa dolaze i časopisi pa je i lakše bilo birat

Ja sam cekao nedjelju ujutro i odlazak sa starim na “autopiju”. Ah, to su bili dani

Ihhh predobro vrijeme bilo.. sjecam se jedne godine kupio neki stari pes mozda 08 i bilo mi predrago al ga nisam mogo igrat jer je bio prezahtjevat tada…

Ja kao klinac uopce nisam mogao pojmiti koncept kupovanja igara, koncept koji recimo moja mama ni dan danas ne shvaca. Da netko moze dati 500 kuna za “igricu”.
Naravno da mi nije ni onda kupovala.
Nisam znao ni sto je piratstvo.
Iskreno, uopce nisam razmisljao odakle dolaze igre i tko ih pravi i nisam se previse opterecivao s time.
Igre sam nabavljao od par rodjaka “kompjuterasa” i to je to.
Potpuno naivno sam mislio da su originali oni s kirvaja samo zato sto su imali cover s prednje strane.
Definitivno puno jednostavnija i ljepsa vremena.

Tako je,nase je bilo samo da se nadamo najboljem,i zestoka euforija kad izadje zeljeni i dugoocekivani naslov o kojem bas nista ne znas..i posle sve sam provaljujes kakva je igra dozivjela poboljsanja i novitete.. to su bila vremena..vise se uzivalo,realno.a i manje su pristupacne igre bile za razliku od danas..i ona 3-4e koliko je igra kostala,nisu se lako vadila iz dzepa nasih roditelja,no se moralo zasluzit ocjenama u skoli ili se nadat najboljem ishodu kad nam dodje tetka sa dalekog puta 😂😂😂😂

jednom sam na plavo bio vidio te gaming kazete,ali nisu bile bog zna šta,ali sam zato kod jednog štanda prodavačkog vidio Porsche Challenge za PS1 i odmah ju nabavio

U danasnje vrijeme gejmeri razmazeni.Sta smo dobili to se igralo,kakva kupovina,a pogotovo orginalnih igara.Ne racunajuci WoW do 2015 nisam poceo kupovati orginalne igre

Prvi dodir sa računalima imao sam kao klinac kada me stari odveo u ERC tadašnje Riječke banke. Banka je u ono vrijeme imala jedno od najboljih mainframe računala u bivšoj jugi. Mjesecima nisam prestao pričati o tom “izletu”. Tamo sam zapravo zaigrao prvu računalnu igru ikad: Sokoban. Naravno, sada znam kako se zove. Dugo, dugo godina zvao sam je Gurko 🙂
Igranje me u 80-ima nije toliko zanimalo. Bilo je to vrijeme Štrumfova, Bipsića Snorkijevaca…. Tek kasnije, kad sam dobio Super Nintendo i Gameboy davio sam starce do besvijesti za igre. Igre su se kupovale po “narodnoj predaji” iz svakojakih izvora. Uvijek je postojao neki lokalni pirat sa listom. Kakvi google. Što “šaner” preporuči, to se kupovalo. Kakvo isprobavanje. Što si točno kupio saznao si tek kada bi došao doma.
Valjda sam se najviše naigrao na Comodoru 64. Kod bratića. Legendarni kazetar. Šerafciger je bio glavni hacking tool. Kod njih se igrao IK+ , a kod mene SuperMario. Sa kazetama je uvijek bio show. Otkud je ujak nabavljao “materijal” – nikad ga nismo pitali.
Početkom PC ere, igre sam nabavljao na “crno” bez puno grižnje savjesti. Mali oglasi i deri. Kupovalo se svašta. Valja – igraš, veselje do neba, ne valja – baciš i ‘ajmo dalje. Pao je tu i tamo pokoji original kroz godine (pretežno za konzole jer pirate nisi mogao ugurati na ketridž), no ozbiljnije sam počeo birati igre tek kada sam se zaposlio. Trend sam nastavio do današnjih dana. Izbora za kupovinu je uvijek bilo, i onda i sada, samo je nestala neizvjesnost, onaj anegdotski mačak u vreći. Bilo je lijepo počastiti se nečim potpuno nasumičnim 🙂

Tada se i igralo iz apetita (barem u mom slučaju). Od Sege ,PS pa sve i do pc.
Jeste, znalo je biti promašaja u odabiru igre ali barem znam da sam je i u 99% slučajeva i max igrao a i uz sve to znalo se naletiti i na nešto novo, drugačije.

Dvije igre koje posebno pamtim iz vremena nekih početaka je bomb jack, na kojem je stradalo poprilično joysticka i meni najdraža igra u to vrijeme za koju nisam ni znala kako se zove, a googlanje iste je bio popriličan izazov, space harrier.

Sjećam se i ja štanda na placu i igre za ps1 i ps2 po 20 kuna.
Najgore je bilo kad kupiš igru, a kad dođeš doma skužiš da ti neče učitavati ili je disk izgreban i onda natrag na plac i nagovaranje da ti da drugu igri.

Ah dobra stara vremena, kupiš kopiju cd, slika na njemu GTA San Andreas a na cd-u Desperados 🙂