Studio Housemarque već nam je poznat po nešto manjim, ali svejedno kvalitetnim naslovima poput Dead Nationa i Resoguna. Novu twin stick pucačinu Alienation složili su u veoma sličnom stilu kao i Dead Nation, samo u sci-fi štihu i s naglaskom na skupljanju nasumično generiranih varijanti istih oružja.

Njihov pedigre već vam govori da se radi o solidnoj igri, no šteta je da ipak nije ono što je moglo biti. Gdje uopće da počnem?

Alienationova premisa je žalosno plitka – izvanzemaljci su izvršili invaziju i vas se kao jednog od tri vrste marinaca šalje da ih potamanite dok će vam neki znanstvenik konstantno nešto mljeti, a da vam ništa zapravo ne kaže. I to je uglavnom to. Ali u konačni je to nebitno jer ćete ovo prvenstveno igrati radi dobre akcije kako bi malo razgibali palce. Glavni aduti Alienationa, osim eksplozivnih vizuala i dobre akcije, su RPG elementi nalik onima iz Diabla.

Osim što identična oružja koje skupljate imaju različite statistike, također dolaze u raznim levelima i razinama kvalitete označenim bojama – zelenom, plavom ili ljubičastom. Samim time ćete često uspoređivati brojeve, no pametno osmišljen sustav dozvoljava vam da nepotreban alat rastavite kako bi drugi unaprijedili, a pregledan prikaz svega toga skratiti će vam taj mukotrpan proces.

Iako mi je osobno Dead Nation malo bolji od ovoga, nešto što mi se ovdje veoma dopada je činjenica da se misije ne odvijaju u linearnim lokacijama, već možete otići u sasvim trećem pravcu u potrazi za ostalim aktivnostima prije nego se odlučite obaviti zadani zadatak. Međutim, većina stvari koje možete raditi na tim mapama uvedu se tek kada cijelu kampanju jednom prođete, tako da prvi prelazak i nije osobito poseban budući da samo rešetate do točke označene na mapi gdje stišćete nekakvo dugme, a onda nastavljate rešetati dalje.

Tek kada to sve sredite možete shvatiti da poanta uopće nije u prelaženju misija, već u inicijativi koju trebate preuzeti da malo lutate u potrazi za specijalnim bossovima i tamnicama od kojih bi osvojili jaču opremu. Ako iz prošle rečenice niste uspjeli shvatiti što pokušavam reći, govorim o farmanju. Srećom, igra je i dalje zabavna zbog nekih spektakularnih eksplozija i gustih situacija u kojima ćete se često naći, a lov na jaču opremu zarazan je kao i obično.

Nakon donekle kratke kampanje dobivate nove dnevne zadatke i šalje vas se da sve ponovo prelazite na malo većoj težini. Ti su zadaci nažalost jednako dosadni kao i sama priča, jer nisu ništa drugo od šoping liste u kojoj se od vas traži da s određenim oružjem potamanite specifični broj konkretnih vanzemaljaca. Premda su okršaji i dalje zabavni radi šarene eksplozivnosti, nisu nužno i napeti.

Alienation (4)Prikaži sve

---

To je većinom zato što prilikom umiranja ništa ne gubite, već se samo oživljavate ulicu-dvije dalje, a sve što ste sredili ostaje sređeno, sve što ste pokupili pokupljeno. Taj je problem donekle riješen ponudom “hardcore moda” u kojem vam se prilikom umiranja briše lik i sav napredak kojeg ste s njime postigli, no šteta je što s jedne krajnosti ide na drugu umjesto da se tu nađe neka zlatna sredina.

Za igru namijenjenu za četiri igrača, nije mi baš jasno zašto su samo tri klase u ponudi. Štoviše, nijedan od tih likova zapravo nema nekakvog određenog karaktera, već su sva tri u nizu samo velika oklopa odjela što hodaju. Opozicija koju ćete gaziti također nije nešto unikatna – većinom se sastoji od kolekcije generičnih buba i kukaca, no njihove sposobnosti ipak nude neku varijaciju s kojom na umu im trebate pristupiti. Neki će pucati dok će se drugi samo zaletavati prema vama, možda i teleportirati, eksplodirati, a veće borbe postat će i pakao metaka. Alienation možda nema puno toga za ponuditi, ali ono malo što ima poprilično je zabavno, barem prvih nekoliko dana.

Za igru namijenjenu za četiri igrača, nije mi baš jasno zašto su samo tri klase u ponudi.

Način na koji vas Alienation pokušava iznenaditi bit će nerijetke horde koje će vas konstantno držati na rubu stolca. Drugi sustav s kojom Alienation pokušava ubaciti dozu nepredvidive varijacije je “invade” opcija, manje-više identična onoj iz Dark Soulsa. Umjesto da se pridružite nekome za co-op, neki igrači će vam dozvoliti da im u igru upadnete kao protivnik. Cijeli je online multiplayer tu zapravo dosta dobro složen, većinom radi činjenice da nema lobija u kojemu bi morali čekati ostale igrače, već drop-in drop-out sustavom odmah uskačete u akciju te se instantno počinjete zabavljati.

Iako se ne možete predaleko odvojiti od ostatka ekipe, ipak niste ograničeni na zajednički ekran pa time onda imate i neki osjećaj slobode umjesto klasične klaustrofobije koja zna biti slučaj u žanru. Nažalost, ono što često nije slučaj za ovaj žanr je nedostatak lokalnog moda koji bi mnoge mogao odbiti od zaustavljanja ove izvanzemaljske invazije.

Alienation (4)Prikaži sve

---

Dok je Alienation isprva veoma zadovoljavajuć, imam osjećaj da je sadržajno jednostavno pretanak da izvede to što kani, tj. nastavi izvoditi u nekoj dužoj mjeri kao što od igrača i očekuje. U pitanju su samo tri klase s kojima se teško osjeti nekakva zadovoljavajuće strateška sinergija, par mapa i samo desetak različitih oružja koja ćete konstantno tražiti s mrvicu većim brojčekima pa cijela stvar veoma brzo preraste u beskrajnu repeticiju.

Koncept farmanja me obično smeta, no dokle god je osnovni gameplay zabavan tome nekako još mogu i progledati kroz prste. Na svu sreću, Alienation ima temelje dovoljno stabilne da se s njime nije teško zabavljati i nijedan od njegovih nedostataka nije onaj koji se ne bi mogao popraviti s pokojim DLC paketom, novom klasom, lokacijom ili možda malo širim arsenalom.

Pokazuje dosta potencijala, donekle promašenog, a iako je moje vrijeme provedeno s njim bilo uglavnom s osmjehom na licu, na kraju krajeva ispada da mu moram pripisati više minusa nego pluseva. No situacija ipak nije toliko grimizna koliko se čini, svejedno se tu radi o jednom zabavnom i zaraznom receptu s kojim je lako ugasiti mozak i prepustiti se dugotrajnom deranju po okidaču u potrazi za legendarnim arsenalom. Taj osmijeh ipak mora nešto vrijediti.