Anger Foot je klasičan primjer igre koja savršeno odgovara svom naslovu. Dobar dio starijih čitatelja sigurno se sjeća simpatičnog Nogala, plavolikog stvorenja iz istoimenog crtića čija je jedina svrha bila hodanje u krajnje neobičnim smjerovima. Anger Foot djeluje kao alternativni svemir u kojem naše Nogalo nije lik koji uveseljava ljude već potpuni psihopat koji želi iscipelariti sve oko sebe.

Anger Foot vrlo je izravan, a to mislim na najbolji mogući način. Blesava priča ovdje je samo pozornica za ritmičan i brutalan gameplay koji višestruko opravdava cijenu. Ako volite nabrijano napucavanje prepisano iz John Wick serijala, zaraznu petlju gameplaya preuzetu iz Hotline Miamija ili jednostavno volite stopala kao Tarantino, Anger Foot idealan je naslov za vas.

Priča je u Anger Footu vrlo bizarna, što je nesumnjivo i bila namjera developera. Naše psihotično i narkomansko Nogalo živi u pitoresknom “Shit Cityju”, gradu u kojemu su zločin i vandalizam poželjne stvari. Naš je protagonist vrlo jednostavan lik koji jednostavno želi konzumirati teške opijate, gledati filmove sa svojom djevojkom te neometano uživati u svojoj kolekciji skupocjenih tenisica. S obzirom na to da ništa lijepo ne može dugo potrajati u gradu koji se zove po izmetu, vašu narkomansku idilu prekidaju lopovi koji vam razvale kuću i ukradu patike. Bijesan zbog gubitka omiljene obuće, naš Nogalo kreće na osvetnički i krvav pohod po cijelom gradu.

Ako zanemarimo nekoliko kraćih i mirnijih dionica, Anger Foot je vrlo linearna igra. Na velikoj karti postepeno otključavate 60-ak levela u koje ulazite i radite apsolutni kaos. Poznata krilatica “get a foot in the door” ovdje se primjenjuje u doslovnom smislu, jer upravo je cipelarenje najvažniji segment gameplaya kojega igrači trebaju savladati.

Ako zanemarimo nekoliko kraćih i mirnijih dionica, Anger Foot je vrlo linearna igra.

Na početku svakog levela nogom razvaljujete vrata. Osim što na taj način pokazujete svoju neupitnu dominaciju, ujedno i ubijate neprijatelje koji vam spremaju sačekušu. Vaše noge ubojito su oružje pa osim vrata možete razbijati i protivnike te okolne objekte, ali i odbijati određene napade poput bačenih granata. Šutanje protivnika i razbijanje vrata uvijek su prihvatljive opcije, jer municija nije uvijek pri ruci nozi.

Anger Foot je vrlo izazovan i nemilosrdan naslov. Istinabog, skoro svi protivnici padaju jednim metkom ili nožnim šusom, no isto vrijedi i za vas. Svaki level u igri u teoriji može se odraditi glatko i bez problema u svega 40-ak sekundi, no da biste to postigli, morat ćete se naviknuti na game over ekran – na kojemu vam neprijatelji twerkaju nad tijelom.

Nogom u dupe

Anger Foot želi biti Hotline Miami iz prvog lica i to je vidljivo na svakom koraku. Leveli kroz koje prolazite imaju različitih izazova koje morate ispuniti kako biste dobili što više zvjezdica, inače valute kojom otključavate raznu obuću. Naravno, promjena vaše obuće nije samo kozmetička. Svaki modni izbor dolazi i s određenim pogodnostima, koje mogu varirati od korisnih i upotrebljivih do banalnih ili iznimno situacijskih. Na primjer, neke cipele mogu vam dati jedan dodatak metak na svakog ubijenog protivnika, dok nošenjem nekih šlapica dobivate piromanske moći kojima možete zapaliti sve one koji vam stanu na put.

Za prvi prelazak igre trebalo mi je nekih pet sati, s time da mi je preostao dobar dio tenisica i izazova koje nisam riješio. Ne zvuči to puno na papiru, ali sam siguran da bez problema mogu izvući barem još toliko prije nego osjetim da sam izlupao sve što želim. Anger Foot je iznimno zabavan, a iako sam u nekim frustriranim trenucima poželio baciti svoju natikaču kroz prozor, nisam htio prestati igrati. Izvrsna glazbena podloga neprestano vas tjera naprijed, i to na način da ritam značajno uspori čim prestanete pucati i udarati.

Izvrsna glazbena podloga neprestano vas tjera naprijed, tako da ritam značajno uspori čim prestanete pucati i udarati.

Svaki level je zasebna priča, a mnogi od njih funkcioniraju kao labirinti s nebrojenim hodnicima ili pak kao linearne otvorene dionice koje su dušu dale za napucavanje i šutanje. Osim napada patikama, napucavat ćete se pištoljima, sačmaricama, mitraljezima i drugim klasičnim naoružanjem – uz poneku iznimku nevjerojatno inovativnih oružja poput gume za odčepljivanje zahoda. Neprijatelji su također raznoliki, no više-manje svi služe kao usputno topovsko meso, a dijele se ovisno o tome koriste li hladno ili vatreno oružje.

No, oni zapravo nisu ni bitni jer najveća zabava u Anger Footu nastupa jednom kada uđete u trans i počnete mrdati glavom u ritmu fantastične glazbe, dok istovremeno kosite sve pred sobom. I dok je gameplay za prste polizati (one nožne naravno), ostali segmenti na puno su skromnijoj razini. Kao što smo već spomenuli, priča je prilično banalna, a iako je Shit City interesantno mjesto u kojemu se čovjek svačega nagleda, ponegdje se dobiva dojam malo lijeno odrađene atmosfere. Ništa strašno niti pretjerano bitno, ovakvu igru primarno ćete zaigrati zbog gameplaya, no nije zgoreg spomenuti da je atmosfera mogla biti i bolja.

Nešto bolja mogla je biti i optimizacija. Kad igrate igru u kojoj je svaki metak smrtonosan, svaki frame može biti presudan. Dok u zatvorenim prostorima nikad nisam imao problema, bez obzira koliko neprijatelja i eksplozija bilo na ekranu, u dionicama napucavanja na otvorenom igra mi je često štucala i trzala, valjda u strahu da ne dobijem nogom u glavu. Probleme s otvorenim dionicama prijavili su i brojni igrači na Steamu, a developeri obećavaju brze zakrpe. Izuzev navedenog, riječ je o stvarno kvalitetnom naslovu koji topla srca preporučujem svim ljubiteljima adrenalinskog napucavanja i hardstyle elektroničke glazbe.