Ponekad se čini da su sve ideje ovoga svijeta već potrošene, a opet se iznenadimo kad nešto kombinira postojeće ideje u neku novu cjelinu. Takav je slučaj igre zvane Bloodroots, čiji je najbliži rođak Hotline Miami, kum mu je Guacamelee, a stari prijatelj Tony Hawk’s Pro Skater te Max Payne. I naravno, ne smijemo zaboraviti životne uzore u filmovima Kill Bill i The Revenant.

Možda iz navedenih djela već imate jasnu sliku o Bloodrootsu, no evo još tucet detalja. Banda divljih životinja ustrijeli jednog od svojih članova jer je dobro poznato da u bandi ima mjesta samo za jednog vuka. Glavni lik gospon Vuk ipak preživi izdaju svoje ekipe, ustane se, zgrabi prvu sjekiru i kreće u krvavi osvetnički pohod na drugog, Crnog Vuka. Ono što morate shvatiti jest da su životinje ovdje kodna imena, poput zmija u Kill Billu. Drugim riječima, ne kontrolira se ovdje stvarni vuk nego gospon Vuk ganja gospodina Vepra, gđicu Bizon, gospođu Vranu te njihovog šefa, Crnog Vuka.

Priča je to kojoj ne treba nikakva dubina, što podupire i činjenica da glavni lik većinu vremena ima samo jedno jedino pitanje: Gdje je gospodin Crni Vuk? Međutim, ima u Bloodrootsu iznenađujuće mnogo monologa i definitivno postoji razrađena fabula koja otpetljava zagonetku zašto se banda okrenula protiv glavnog lika. Ako niste pobornik čitanja (likovi ne govore), onda vas možda razveseli to da su monolozi ovdje uglavnom opcionalni te ih ne morate listati ako vam priča nije potrebna.

Ima u Bloodrootsu iznenađujuće mnogo monologa i postoji fabula koja otpetljava zagonetku glavnog lika.

Gameplay u Bloodrootsu može biti brz i kreativan, ili pak spor i taktičan. Sve ovisi kako mu pristupate, ali se favorizira pristup u kojemu ste agilni, precizni i snalažljivi. Ovo je igra pokušaja, pogrešaka i ispravaka, prvenstveno zato jer se gine od jednog jedinog udarca, slično kao u Hotline Miamiju. Isto vrijedi i za neprijatelje koje eliminirate jednim ili s najviše dva udarca.

Princip je taj da je svaki level podijeljen na nekoliko dijelova, a igrač mora u jednom trku počistiti sve neprijatelje do sljedećeg checkpointa. Pri tome kao oružje može koristiti sve i svašta – od povrća preko namještaja do sječiva, lopti, topova, pušaka, lightsabera ili golemih cipela. Sve što se u Bloodrootsu klasificira kao oružje donosi zabavu kroz brutalne egzekucije pa tako npr. možete zavitlati ljestve i poput helikoptera iz zraka pokositi neprijatelje.

Kao oružje može poslužiti sve i svašta: od povrća preko namještaja do golemih cipela.

Svako oružje je potrošno i najčešće njime možete eliminirati 1-3 protivnika. Način je to na koji igra forsira da stalno mijenjate oružje, a oko toga su i dizajnirani svi izazovi u igri. Sve se u Bloodrootsu može povezati u jedan niz, poput trikova u Pro Skater igrama. Primjerice, skočite na bačvu baruta i otkotrljate ju na protivnika te iz istog skoka sletite na kolica kojima pokosite još trojicu, pokupite lopatu i njome se odbacite na višu razinu gdje uzmete pušku i dokrajčite ostatak neprijatelja. Leveli su u Bloodrootsu genijalno posloženi da bi igrač mogao izvoditi kojekakve ludorije.

Ono po čemu se Bloodroots razlikuje od Hotline Miamija, Ape Outa i sličnih igara jest to što s borbom kombinira i elemente 2D platformera. Kad vas u smrt ne pošalju protivnici, onda je za to zaslužna neka provalija. Postoje čak i neke dijelovi levela na kojima se testira isključivo vještina skakanja, bez borbe. A oba se segmenta gameplaya koriste u boss bitkama koje od igrača traže maksimalnu fokusiranost i smirenost. Čak do te razine da ih smatram pretjerano izazovnima.

Kad vas u smrt ne pošalju protivnici, onda je za to zaslužna neka provalija.

Bloodroots je teška igra i toga su svjesni sami developeri koji su u nju ubacili tzv. „Assist Mode“ s varkama za neuništivost i automatsku eliminaciju svih protivnika na levelu. Doslovno ta opcija stoji od početka u samoj igri, ne treba za nju upisivati nikakve šifre niti ju posebno otključavati. Međutim, postoje dvije vrste težine u Bloodrootsu – jedna kojoj možete parirati tako da sami birate svoju taktiku i druga u kojoj morate igrati isključivo onako kako je to igra zamislila. Ovo drugo je rezervirano za boss bitke i taj dio igre mi je stalno ubijao zabavu u Bloodrootsu.

Nekima će biti glupo ako igri zamjerim izazovne boss bitke, ali ne smeta me izazovnost kao takva, već način na koji je ta izazovnost postignuta. Kad god sam na standardnim levelima negdje pogriješio, uvijek bih imao neku alternativu kojom bih mogao primijeniti u drugom pokušaju. Ne moraju se protivnici rješavati istim redoslijedom, ne mora svaka akcija imati perfektan tajming i sl. Igra je i dalje izazovna, a umiranje nije demotivirajuće jer svaki idući put istražujem neku novu taktiku kojom bih mogao riješiti situaciju.

Kod boss bitki toga nema i kad god me Bloodroots tjerao da igram po jednoj zacrtanoj formuli njegova mi je izazovnost tada ubijala zabavu na kakvu me navikao ostatak igre. A uvođenje opcije varanja da bi se boss bitke lakše završile nije mi baš u duhu dobrog dizajna kakav je prisutan izvan boss obračuna.

Skriptirane boss bitke ubijale su mi zabavu na kakvu me navikao ostatak igre.

Druga stvar koja nije generalna primjedba nego više nekakva opaska jest ta da Bloodroots nisam mogao igrati dulje od sat vremena u komadu. Inače nemam zdravstvenih poteškoća zbog igranja videoigara, ali kad god sam Bloodroots igrao dulje od sat vremena iz nekog sam razloga dobio glavobolju. Mislim da je igra suviše brza, a da njezin vizualni stil *možda* ne odgovara tome. Ponekad je teže razaznati protivnike od okoliša dok stoje, a kad se kreću pogled panično skače na više strana jer je svaki kontakt s protivnikom fatalan – bilo za njega ili za vas. Također nisam mogao igrati ovu igru na TV-u pri udaljenosti od dva metra jer je kamera najčešće postavljena tako da su neprijatelji dosta sitni, što je dodatni problem uz već spomenuto stapanje njihovih boja s okolišem.

Kontrole su Bloodrootsu vrlo dobre – jednostavne i brzog odaziva. Bilo kakva tromost koja rezultira greškom u igri pripada igraču, a ne kontrolama. Doduše, ponekad su kontrole previše osjetljive u kombinaciji s kretanjem uz neke objekte. Kad god se u igri na tlu nalaze bodlje ne morate na njih ni stati da bi vas ubile – dovoljno je i da im dišete u neposrednoj blizini. A takvo što je vrlo frustrirajuće jer se za uspjeh u Bloodrootsu trebate itekako namučiti.

Na kraju zbog svega moram iskoristiti onu već ofucanu tvrdnju: igra je zabavna, ali nije svačija zabava. U trajanju od nekih 10 sati Bloodroots uglavnom demonstrira izvrstan dizajn levela i kombinira to s velikim zadovoljstvom mlataranja protivnika. Baš kao u Max Payneu, eliminacija zadnjeg neprijatelja ovdje je popraćena zasebnom animacijom koja je različita ovisno o korištenom oružju. Dobar je to primjer kako jedna animacija može povećati satisfakciju kod igrača nakon što je prethodno prošao kroz mukotrpan proces pokušaja, pogrešaka i korekcije. No, povremeno Bloodroots prijeđe tanku granicu između zabave i frustracije, tražeći od igrača perfekciju koju sam nije u stanju dostaviti.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PC. Igra je kupljena za potrebe recenzije.