Recenziju Bound by Flame sam na svom računalu spremio pod nazivom ‘Patnje mladog recenzenta’. I upravo me taj osjećaj patnje pratio prilikom svake seanse igranja ovog RPG-a koji nam dolazi od francuskog developera Spidersa. Da sam osobno kupio Bound by Flame odustao bih od njega nakon prvih sat vremena, no kako sam ga prihvatio kao recenzentski primjerak morao sam nastaviti s igranjem. I koliko god to zvučalo nevjerojatno, svakim sljedećim korakom igra me je odbijala sve više i više. No krenimo od početka, točnije od prve minute kad je sve počelo lagano smrdjeti.

Klasično, igra na početku nudi mogućnost biranja spola, izgleda te imena glavnog lika. Dobar dio ovih odabira je samo kozmetičke prirode, a prva cut-scena će vam pokazati i zašto je to tako. Svi članovi vojne postrojbe kojoj pripadate će vas oslovljavati s Vulcan bez obzira kako imenujete svoga lika, preko čega se, ajde, može i preći, no pokušajte izabrati ženskog lika te slušajte kako vas suborci zovu druškane i ophode se prema vama kao da ste muškarac. Ovo je tek jedan od ranih znakova koji pokazuje da tu nešto ne štima, a vjerujte mi, takvih znakova ima još podosta.

Glavni junak(inja) je već spomenuti Vulcan, član plemena Freeborn Bladesa koji se bore protiv Ice Lordova čija je želja pobiti pučanstvo fiktivnog svijeta naziva Vertiel. Normalno da nam igra nigdje ne objašnjava zašto oni žele smaknuti ostatak čovječanstva, dovoljno je da su oni zločesti te ih treba uništiti. Zar nekome treba dobar razlog za uništenje svijeta? Upravo Freeborn Bladesi čuvaju posljednje čarobnjake koji bi svojim mambo-džambo čarolijama trebali probuditi drevnu moć koja će ih spasiti. Sretnim spletom okolnosti ta moć u obliku demona preuzme našeg Vulcana i da mu nadnaravne sposobnosti.

Bound by Flame screenshots

Od tog trenutka igra dobiva sustav biranja odgovora tijekom razgovora s drugim likovima koji je navodno trebao ponuditi iskustvo slično onome iz Mass Effect serijala. Problem je što brzo postaje jasno da su ponuđeni odgovori iznimno crno-bijeli pa nijednog trenutka ne tjeraju na razmišljanje prije biranja. Sve te konverzacije trebaju utjecati na našeg Vulcana. Ideja je da će on ostati svoj ako biramo mirnija rješenja ili se pretvoriti u demona s velikim rogovima i još lošijim govorom ako biramo ona, nazovimo ih tako, agresivnija.

Kompletna priča je jedan veliki klišej koji se proteže kroz nešto manje od desetak sati bez sporednih misija. Iako su sami dijalozi dovoljni da vam ubiju i zadnju stanicu mozga, Bound by Flame se dodatno trudi masakrirati vam moždane vijuge s očajnom glasovnom glumom koja naprosto para uši. Kao da ni to nije dovoljno, razni dijalozi se zasnivaju na beskonačnom ponavljanju riječi F**k te nazivanjem određenih ženskih likova droljama. Sve to ostavlja dojam kao da je tekst za Bound by Flame napisao 50 Cent, a posebnu neugodu stvara komentiranje nježnijeg spola ako je vaš Vulcan – ona.

Unatoč lošoj glasovnoj glumi jedan od rijetkih svijetlih trenutaka je glazba koja pomalo odskače od sivila kojeg igra inače nudi. Na grafičkoj strani priče svijet je dostojan konzola prošle generacije. Pokrade se tu neki trag naprednog osvjetljenja i zanimljiv model bossova u 1080p rezoluciji, no sve ostalo je na razini RPG-ova s prošle generacije te ničim ne odaje dojam da se igra vrti na PlayStationu 4. Pretpostavljam da isto vrijedi i za PC verziju.

Sve navedene mane prosječan igrač bi zaboravio da je sam gameplay zabavan, no on se pokazao kao najlošiji dio cijele stvari. Igra od samog početka nudi tri načina borbe koji se mogu izmjenjivati za vrijeme okršaja, no svaki od njih je pomalo slomljen na svoj način. Prva od mogućnosti je korištenje teškog oružja poput sjekira i velikih mačeva kojima se automatski obvezujemo da ćemo gotovo sve borbe provesti u obrambenom položaju, budući da u ovom stavu nemamo mogućnost izmicanja.

Bound by Flame screenshots

Ako se pak odlučite na korištenje magije računajte da će vam ovaj stil igre potrajati cijelih pola minute koliko je potrebno da se cijela mana istroši. Probavši sve to, na kraju mi se najviše svidjelo korištenje brzih napada i izmicanja uz pomoć kratkih bodeža. Svaka od ovih klasa ima svoje pasivne i aktivne atribute koji se otključavaju na razvojnom stablu povećavanjem levela. Leveli stvarno brzo stižu jedan za drugim, no unatoč tome ne očekujte neka značajna poboljšanja kod svog lika. Nijednim unapređenjem nećete se osjećati nadmoćno, često nećete ni osjetiti neku promjenu. Najsmješnija stvar je činjenica da vam se zdravlje i mana ne povećavaju s rastom levela, nego ih morate otključati. Igru sam započeo sa 100 HP-a, a završio sa 130. Prosto da ne povjeruješ.

Kada smo već kod hendikepa, čekajte da uđete u prvu borbu. Ako vas neprijatelj obori na zemlju, spremite se na veću količinu oduzetog zdravlja budući da ne postoji mogućnost izmicanja ni obrane na podu, a zbog malog HP-a svakom protivniku je dovoljno 3-4 udaraca i već ste gotovi. Frustracija zagarantirana. Dobar dio vremena u igri ćete provesti trčeći u krug čekajući da vam se zdravlje napuni, što izgleda poprilično žalosno. Pogotovo nakon što poslije tih kukavičkih borbi stignete kao veliki heroj u okolna sela. Tijekom trčanja u krug pripazite da ne izađete iz nevidljivog kruga do kojeg se protivnici kreću za vama. Ako to uradite, slučajno ili ne, protivnici vas više neće slijediti, ali će im se zdravlje ponovno napuniti do vrha. Kako simpatično! Posebno smiješno izgleda kada ogromna grdosija trči za vama pa odjednom stane kao da ste se prekrili plaštom nevidljivosti i okrene se u potpuno drugom smjeru te lagano odšeta.

No, nakon određenog vremena naučite zlatnu taktiku za skoro sve borbe. Ona vam se svodi na napad – napad – obrana – napad – napad – obrana. Taktika je djelotvorna, ali i podosta monotona, pogotovo ako uzmete u obzir da protivnici u kasnijem stadiju priče imaju kilometarski pokazivač s energijom. Jedino što vas u ovoj taktici može spriječiti je loše zaključavanje mete koju želite napasti – dovoljan je mali pomak u neku drugu stranu i meta se prebacuje na drugog protivnika. Kombinacija lošeg zaključavanja i još gore kamere dovest će vas u neke kaotične situacije iz običnih borbi, pogotovo ako imate na umu da su leveli koncipirani kao tuneli na otvorenome koji su dosta uski te često onemogućuju izbjegavanje udaraca. U takvim situacijama shvatite da su leveli dizajnirani bez da se gameplay uzimao u obzir, što nas opet dovodi do pretpostavke o požurivanju igre na tržište prije nego je testirana kako spada.

Bound by Flame screenshots

Još su tu i divni suborci koji će vam se pridružiti tijekom kampanje, a koji će vas uspjeti više naživcirati od sâme borbe. Stalno će privlačiti okolne neprijatelje, smetati vam prilikom napada i ginuti više od vas. Koliko su korisni pokazuje i to da sam tražio postoji li mogućnost da im se zapovijedi da samo stoje na mjestu.

Osim glavne kampanje igra posjeduje i određenu količinu sporednih misija, no one ne donose nikakvu raznovrsnost budući da se sve odvijaju na već posjećenim lokacijama unutar kojih je potrebno uništiti novu količinu već viđenih protivnika. Jedina prednost uništavanja tih protivnika je loot koji ostavljaju za sobom. Taj loot se kasnije može iskoristiti u proizvodnji posebnih napitaka ili za pojačavanje oružja i oklopa. Sam sustav craftanja tih stvari djeluje interesantno na prvu, ali ponovno ne daje osjećaj nikakvog značajnijeg učinka na konačni proizvod, osim možda atraktivnijeg izgleda za vaš oklop ili oružje. A ako vam slučajno nedostaje neki item za izradu, morat ćete prodati bubreg da kupite nešto od lihvara koji drže štandove u igri. Nakon par sati igranja uspio sam skupiti tek toliko novca da kupim jedne mizerne čizme.

Znam da novi “zapadnjački” RPG poput ovoga ne izlazi svaki dan, pogotovo ako se igrate samo na Sonyjevoj novoj konzoli kojoj je ovo prvi veći naslov takve vrste, no strpite se s kupovinom Bound by Flamea jer ne vrijedi svoje pune cijene. Cijela igra je pokvarena na više razina. Od loše priče koja se ne može progutati ni pod dobrom količinom alkohola, sve do nezanimljivog i smotanog gameplaya kojemu u prilog ne ide manjak osjećaja napredovanja kod povećanja levela, kao ni hrpa uskih koridora kojima se morate kretati.

Nijednog trenutka nisam istinski uživao u ovoj igri (dobro, možda prvih 15 minuta dok je još sve bilo uzbudljivo i novo), a najduža seansa koju sam odvojio u komadu tijekom igranja nije trajala duže od sat vremena. Ako se još uvijek dvoumite o kupovini pričekajte bar do neke rasprodaje, valjda će do tada malo pokrpati neke očitije propuste. Ako ste pak mazohist koji svoje tijelo i um voli kažnjavati lošim videoigrama, slobodno kupite ovaj virtualni bič i dobro se nalupajte.