Bilo je to doba kad je Engleska još uvijek disala pod teškim slojem magle i tišine. Ulice su vonjale na ugljen i kišu, a plinska svjetla bacala su duge, treperave sjene po pročeljima zaboravljenih zgrada. Sve je izgledalo dostojanstveno, ali i hladno poput svijeta bez sunca. Ljudi su vjerovali u napredak, iako su se bojali vlastitih sjena. Borci za slobodu često su morali šutjeti jer je svaki pokušaj drukčijeg disanja predstavljao prijetnju redu.

U takvom tamnom i melankoličnom svijetu upoznajemo Lanu Benton, dijete bez doma i bez izbora poslanu u sirotište. Kao novopridošla djevojčica, promatrana je s tihim nepovjerenjem. S vremenom je ta šutnja prerasla u okrutnost, šaptanja iza leđa, hladni pogledi u prolazu koji su govorili da ondje nije dobrodošla u Bunny Hall. Ipak, usred te hladne tišine pojavila se Carole Simmons, jedina djevojka koja nije gledala kroz nju, nego u nju. Jednako neprihvaćene od svojih vršnjaka i učitelja, dvije su djevojke jedna u drugoj pronašle odraz vlastite samoće iz koje je proizašlo neočekivano prijateljstvo.

Tijekom godina provedenih u Bunny Hallu, dok su ostali prolazili kroz dane poslušno i bez riječi, one su u trenucima predvečerja sjedile uz prozor, raspravljale i čitale stare knjige koje su pronalazile po ormarima knjižnice. No, jednoga dana, Carole je jednostavno nestala. Pričalo se da je pobjegla, da nije mogla izdržati strogu svakodnevicu sirotišta. Dok su drugi njezin nestanak prihvatili olako, Lana, međutim, nije mogla prihvatiti tu verziju. U njezinu se umu s vremenom počela stvarati sumnja da Carole nije otišla sama, nego da je netko treći bio upleten. Njezina se slutnja dodatno produbila kada je sljedećeg dana iznenadno u vrtu našla pismo svoje prijateljice.

Lana nikada nije povjerovala da je Carole otišla svojom voljom.

Tragovi iz tih pisama vode Lanu sve dalje od poznatog svijeta i dublje u nešto što je teško mogla objasniti. Tako je otkrila Corollu, čudan, gotovo bajkovit svijet prepun pepela, katrana, ugljena i zečeva. S druge strane tog svijeta ju je čekao Mr. Kyn, zastrašujuća figura, koja kao sjena prati svaki njezin korak. Od tog trenutka njezina potraga za istinom pretvorila se u borbu s nečim što nadilazi razum, svijet u kojem se budi kao malen i ranjiv zec, zatočen u priči gdje se više ne može nositi sa svojim emocijama.

S novom sposobnošću da se iznenadno pretvori u zeca, Lana iskorištava svaku priliku kako bi napredovala kroz tu pomalo tajanstvenu avanturu. Korištenjem tog oblika istražuje skrivene prolaze, rješava misteriozne zadatke i snalazi se u situacijama koje bi joj kao ljudskoj formi bile nedostižne, dok se napetost i horor elementi postupno otkrivaju kroz svaki korak i odluku.

Lana brzo uči mudro mijenjati svoje oblike kako bi preživjela ono što Corolla skriva. U ljudskoj formi može pomicati teže predmete, hodati po rubovima puteva, koristiti alate koje pronalazi na putu ili aktivira poluge. No kad postane zec, sve se mijenja. Lukavost ustupa mjesto spretnosti, a napredak ovisi o preciznim doskocima, dvostrukim skokovima, penjanje i brzini kojom skakutanjem izbjegava opasnost. Tama joj neprestano diše za petama, a svjetlost svijeće često je jedino što stoji između nje i onoga što vreba u sjeni.

U svijetu iskrivljenih bića i jezivih zvukova Lana ima samo jedan cilj, preživjeti.

Prijetnje isto postaju sve izazovnije. Osim jezivih odjeka i šumova, Lanu love i bića čiji su oblici toliko iskrivljeni da se teško može razaznati što su nekoć bila. Njihovu prisutnost najavljuju zvukovi urlika, škripanje podova, pozadinske muzike koja prodire kroz mračnu dubinu poput kratkog daha noćne more. U takvim trenucima nema prostora za borbu, tek za instinktivno preživljavanje.

Skrivanjem iza starih ormara, stepenica, ispod stola i slično, Lana pokušava zadržati dah i utišati svaki pokret, svjesna da bi i najmanji šum mogao privući njihovu pažnju. No, čak i kad se odluči pobjeći, ni tada nema sigurnosti jer svaki prevrnuti predmet i razbijeni tanjur mogu ju odati. Iako se u avanturi često snalazi kao da sudjeluje u igri skrivača, ta stalna napetost, osjećaj da je uvijek korak od otkrivanja, čini svaki susret s neprijateljem nepredvidivim i uznemirujuće stvarnim.

Unatoč tome, ona nije sama. Uz nju je Baesie, neobičan, visok i ljubazan saveznik koji bez usta uspijeva komunicirati s njom pokretima ruku. U određenim dijelovima Baesie preuzima bitnu ulogu, a izmjena kontrole likova omogućuje da se Lana i on naizmjenično koriste kako bi se rješavale zagonetke i prevladavale prepreke.

Njegova prisutnost unosi osjećaj podrške i strategije, otvarajući mogućnosti koje Lana sama ne bi mogla ostvariti. Kao lutka, on je otporan na bilo kakve napade od neprijatelja i prirodne elemente poput struje i vatre. Ako je potrebno pokrenuti električni mehanizam na udaljenom mjestu, on može prenijeti struju i tako aktivirati ono što je potrebno. Isto vrijedi i za vatru. Kada se naiđe na uske prolaze koje ni Lana ne može prijeći, Baesie se može stisnuti gotovo do ravnog oblika i provući kroz najmanje pukotine.

Baesie koristi svoj veliki kišobran kako bi štitio Lanu u napetim borbama.

U borbenim sekvencama kroz priču koristi svoj veliki kišobran kako bi štitio Lanu. Iako se sukobi pojavljuju samo povremeno, traju nešto dulje i donose napetu dinamiku i osjećaj taktike u inače istraživačkoj i zagonetnoj igri. Protivnici su ipak jednodimenzionalni i lako ih poraziti.

Gameplay se oslanja na klasične 2D platformerske temelje, te logične zagonetke koja se prirodno uklapaju u okolinu. Ipak, igra često pati od presporog ritma gdje se trenutci između značajnijih događaja znaju razvlačiti, pa se lako gubi osjećaj napredovanja. Umjesto napetosti, dominira miran ton koji u početku djeluje umirujuće, ali s vremenom može postati jednoličan.

Bajka se postupno otvara kroz deset poglavlja, a između njih nailazi se na brojne dodatne zadatke koji potiču istraživanje i dobro promišljanje. Iako se sama priroda zadataka razlikuje, pristup im ostaje sličan. Uvijek treba pažljivo istražiti okruženje, prikupiti ključne predmete i dovesti ih u međusobnu vezu kako bi se naposljetku otključala glavna prepreka koja vodi dalje.

Kako se bliži kraj avanture, zagonetke postaju zahtjevnije, tražeći kombiniranje predmeta i pažljivo promatranje detalja svijeta. Svaki uspješno riješen izazov vodi prema rasplitanju misterija koji nadopunjuju priču, otvarajući nove tragove i poveznice koje postupno razotkrivaju dublju tajnu nestanka Carole.

Danas postoji mnogo narativnih igara, ali rijetko se susreće da pripovjedač kontinuirano komentira, osobito glasovno, svaku bitnu radnju kroz priču. Baš ta stalna prisutnost naratora stvara osjećaj intimnog pripovijedanja, povezujući nas s pričom i likovima, gotovo kao da netko šapće i otkriva ono što sami junaci još ne vide.

Nada i optimizam ostaju ključni čak i u najmračnijim okolnostima.

Kroz same slike i vizualni dizajn teško je u potpunosti dočarati dubinu ove priče. Riječ je o mračnoj i jezivoj bajci koja ne bježi od stvarnih životnih problema početka 20. stoljeća. Centralna tema istražuje kako optimizam i pesimizam mogu drastično oblikovati svijet i ljude oko nas. Djevojke se suočavaju s društvenim pritiscima i ulogama koje im nameću drugi, no kroz ideje polako dobivaju snagu dok im nada ostaje prvi korak prema stvaranju pozitivnih promjena i revolucije. Istovremeno, međusobna dinamika i izgradnja odnosa između Lane i Baesieja postupno se otkriva i dodatno komplicira te sveukupno otežava.

Dok nas narator vodi kroz misli i osjećaje likova, vizualni stil otkriva svoju punu vrijednost. Svijet je ručno crtan i inspiriran animacijom iz 90-ih, a glavni lik svojim izrazima i gestama podsjeća na prvu animiranu snjeguljicu. Sama atmosfera i dizajn okoliša su slične onima kao Alice in Wonderland i Watership Down, gdje kombinacija čudnovatog i jezivog tona jako se dobro ukomponira s samim narativom. Čak je prelazak iz gameplaya u cutscenu izveden fluidno.

Nažalost, to se ne može u potpunosti reći za tehnički aspekt igre. Igra uopće hardverski nije zahtjevna, ali tijekom igranja naišao sam na podosta bugova. Srećom, većina ih nije onemogućila napredak, no povremeno su znatno narušavali cjelokupni dojam. Najčešći problemi uključivali su zapinjanje neprijatelja, padanje lika prilikom penjanja po ljestvama, iznenadne audio glitcheve koje sam jedino mogao riješiti izlaskom iz igre, te u posljednjoj trećini priče glasovi su djelovali kao da je netko snimio u niskoj kvaliteti, gotovo mumljajući.

Bye Sweet Carole je rijetko iskustvo koje nastoji spojiti naraciju i gameplay u skladnu, gotovo književnu cjelinu. Igra uspijeva izazvati širok spektar osjećaja, od napetosti i straha do humora i radosti, dok se kroz interakciju s likovima i rješavanje zagonetki osjeća prava povezanost s pričom. Iako vizualna prezentacija i atmosfera ostavljaju snažan dojam i čine svaki trenutak ispunjenim i nagrađujućim, manjak dinamike i sveopći tempo igre malo umanjuju doživljaj. Bye Sweet Carole jednostavno traži možda i više strpljenja nego će većina igrača  biti spremna pružiti.

Mehanički gledano, igra koristi sve dostupne alate klasične avanture te ne izmišlja toplu vodu niti se u potpunosti ističe od ostalih. Ništa u igri nije komplicirano, dapače, svidjelo mi se kako znatiželja nagrađuje igrača jasnim naznakama o tome što učiniti i kamo ići. Povremeni tehnički problemi i nedosljedna kamera znaju povremeno narušiti dojam igranja, no ti nedostaci ne uspijevaju pokvariti 12 sati zabave, jer je srž igre toliko snažan te pažljivo izveden da svaki trenutak proveden i dalje ostavlja dubok emocionalni dojam.