Prošlo je 20 godina otkako je prvi God of War predstavio Kratosa, lika koji je iz običnog protagonista i prerastao u simbol čitave jedne ere. Nakon završetka God of War Ragnaröka, u zraku je ostalo visjeti pitanje: što je sljedeće za Duha Sparte? Novi panteon, novi lik ili povratak korijenima? Nemamo još konačan odgovor, ali imamo novu igru koja je prequel i nešto totalno drugačije.

God of War: Sons of Sparta na prvu zvuči kao nepotreban rizik. Ljestvica je nakon svega postavljena visoko. Kratos je srušio Olimp, preselio se u nordijski svijet i od simbola čistog bijesa postao slojevit, emotivno kompleksan lik, pa ideja 2D pristupa i drukčijeg tempa pomalo djeluje kao ozbiljna kocka. No, je li stvarno tako?

Lijepi dani djetinjstva

Čim se spomene povratak u Spartu i pod sjenu Olimpa, nije pogrešno pomisliti da se  vraća se onaj stari, bijesni Kratos. Međutim, Sons of Sparta bira potpuno drukčiji pristup. Umjesto eksplozija i smaknuća dočeka nas tiši, osobniji početak. Priča započinje s Kratosom prije događaja prvog God of Wara, kada svojoj kćeri Calliope odluči ispričati poučnu priču.

Tako se vraćamo u vrijeme dok Kratos još nije bio legendarni general ni “Duh Sparte”, nego mladi ratnik koji tek pokušava pronaći mjesto u nemilosrdnom spartanskom sustavu. Kroz tu retrospektivu bolje upoznajemo i njegova brata Deimosa, znatiželjnog, tvrdoglavog i dovoljno glasnog da Kratosu često napravi više posla nego neprijatelji. Njihov odnos najbolje funkcionira baš zbog kontrasta, jer dok jedan slijepo vjeruje u disciplinu i dužnost, drugi postavlja pitanja koja Sparta ne voli čuti, pa se kroz dijaloge stalno provlači ono pravo pitanje: tko je tu zapravo u pravu?

Najveći je zaokret ove igre je što bogovi ovaj put nisu glavni pokretač radnje. Nema osjećaja da Olimp iz sjene povlači svaki konac, nego gledamo Kratosa prije mita, dok tek gradi temelje prema onome što će postati kasnije. U središtu nije grčki panteon, nego dva brata i njihov sudar s filozofijom Sparte, pa Sons of Sparta treba gledati kao početak legende koja će dati odgovor na neka pitanja.

Uz glavnu priču postoje i sporedne misije koje nemaju posebne rasplete ni zaplete, nego se baziraju na skupljanju posebnih predmeta, korištenju oružja i eliminaciji protivnika. Usput rečeno, igra nudi mogućnost kooperativnog igranja u dvoje (samo lokalno), ali tek nakon prvog prelaska. Reakcije igrača na to nisu pozitivne i ne bi me iznenadilo da se radi na hitnom ažuriranju koje će to promijeniti.

Ovo ti je Sparta!

Mapa je u igri složena kao kod klasične metroidvanije. Lokacije su poprilično lijepo osmišljene i svaka za sebe donosi neku svoju priču. U jednom trenutku nalazimo se u vinogradu u kojem se događaju sumnjive stvari, a već u sljedećem penjemo se planinom Taygetus.

Osim što su raznovrsne, lokacije su međusobno povezane, pune prečaca i tajnih prolaza. Gotovo svaki dio puta namjerno je zaključan dok se ne otključaju posebni alati za prolaz. Drugim riječima, igra te redovito mami da se vraćaš na već posjećena mjesta kako bi održala dinamiku i proširila svijet za istraživanje. Povratak nikad ne djeluje besmisleno jer znaš da si sada sposobniji nego prije.

Tu u priču ulaze darovi Olimpa, božanski artefakti koji se koriste kao posebne sposobnosti u borbi, ali i kao alati za otkrivanje novih dijelova mape. Pronalaze se u hramovima posvećenima određenim bogovima, poput Apolona ili Dioniza. Svaki dar otključava nove mogućnosti i lagano mijenja način na koji pristupaš borbi i istraživanju. Hramovi uz to služe i kao praktične točke za brzo putovanje. Dobro dođu kad shvatiš da si prije sat vremena prošao pokraj nečega što sada napokon možeš otvoriti, a stvarno ti se ne prolazi opet pola Sparte prepune neprijatelja.

Uz hramove, bitne lokacije su i kampovi. Oni služe za spremanje napretka te nadogradnju oružja i vještina. Materijali za unapređenja skupljaju se iz kovčega koji zadržavaju svoj autentični izgled iz grčke sage, što je lijep detalj za fanove starijih dijelova. Glavna valuta su Blood Orbs, sustav poznat svima koji su igrali serijal prije reboota. Uz Blood Orbs postoje i kugle različitih boja koje nadopunjuju zdravlje, magiju za korištenje Darova Olimpa te spirit koji se troši na posebne napade i sposobnosti oružja.

Što se oružja tiče, ovdje smo ipak dovoljno daleko u prošlosti pa ikonske Blades of Chaos nisu nigdje na vidiku. Umjesto njih Kratos koristi autentično spartansko koplje i štit. To su jedina primarna oružja dostupna u igri, ali unatoč tome nude dovoljno prostora za nadogradnju i prilagodbu stila igranja da se ne osjeti manjak izbora.

Sam sustav borbe i nadogradnje poprilično je dobro razrađen i temelji se na onome što smo imali priliku vidjeti u Ragnaröku i God of Waru iz 2018., samo ovaj put u 2D obliku. Neprijatelji dolaze ravno iz grčke mitologije, pa su tu kiklopi, gorgone, harpije i ostali. Svaki ima svoje obrasce napada na koje treba reagirati drukčije. Neke napade nije moguće izbjeći, druge nije moguće parirati, pa si prisiljen prilagoditi se situaciji umjesto da se oslanjaš na jednu te istu taktiku cijelo vrijeme.

Spartanske tehnikalije

Što se tiče izvođenja same igre, nisam imao problema u tehničkom smislu. Sve je teklo poprilično glatko, bez ikakvih padova rezolucije i frameratea. Možda najveći tehnički problem koji sam doživio bio je neobjašnjiv gubitak snimljene pozicije, zbog kojega sam morao ponovno prolaziti dijelove koje sam već završio. Nije ugodno, a primijetio sam da nisam jedini koji je imao tih problema.

Kao veliku pohvalu treba istaknuti glasovnu glumu, koja nije izostavljena ni u jednoj sceni. Najupečatljiviji će mnogima biti naratorov glas, odnosno Kratos koji priča priču. T. C. Carson ponovno je utjelovio Kratosa i stvarno je dobro ponovno čuti njegov prepoznatljivi glas.

Što se glazbe tiče, iza nje stoji Bear McCreary, skladatelj koji je već obilježio modernu eru serijala. Glazba možda nije stalno u prvom planu, ali odlično prati atmosferu i pojačava emotivne i borbene trenutke kada je to najpotrebnije.

Uz sve to, veliku ulogu ima i vizualni stil, potpuno drugačiji od onoga na što smo navikli u God of War igrama. 2D pristup sigurno će podijeliti fanove, ali meni je osobno sjeo. Ipak, stil je čist, pregledan i funkcionalan. Sve je jasno vidljivo, nema zbrke na ekranu i nikad nisam imao problem s raspoznavanjem. Možda nije spektakl, ali svoj posao odrađuje kako treba.

Kratosvania

Sve u svemu, God of War: Sons of Sparta napravljen je točno po pravilima kako jedna metroidvania treba izgledati. Za nekoga tko je veteran žanra ovo neće biti revolucionarno iskustvo niti će redefinirati pravila igre. Uz naslove koji su metroidvaniju digli na višu razinu, poput Hollow Knighta, Sons of Sparta ne pokušava izmisliti nešto potpuno novo. Umjesto revolucije nudi solidnu, klasičnu interpretaciju žanra i to mu je najveća snaga, ali i najveće ograničenje. Ne pomiče granice, ali jasno pokazuje kako bi jedna ovakva igra trebala funkcionirati kada su mapa, progresija i tempo pravilno posloženi.

Unatoč tome, neću se praviti da nisam uživao. Otkrivanje novih Darova Olimpa i eksperimentiranje s njima, povezivanje mape kroz prečace i skrivena područja te paralelno građenje Kratosove prošlosti – sve to zajedno stvara dinamiku koja me bez problema držala prikovanog za ekran. Igra možda nije spektakl, ali ima ritam. Za ljubitelje serijala koji žele dublje zaroniti u Kratosovu prošlost i kojima ne smeta promjena žanrovskog smjera, ovdje itekako ima vrijednosti.