Prošlo je 25 godina otkad su bivši developeri LucasArts osnovali mali studio pod nazivom Double Fine. Kao neovisnom timu, fokus im je od početka bio usmjeren na male i eksperimentalne projekte kroz koje su isprobavali različite ideje i stilove, ne bojeći se riskirati i stvarati igre s karakterom. Svaka sljedeća igra bila je nova prilika za eksperiment, bilo da su istraživali neobične mehanike, humor ili vizualni stil, a svaki projekt nastajao je s jasnim angažmanom, srcem i strašću.

Pristup je jasno bio vidljiv kroz naslove poput maštovitog i duhovnog platformerskog serijala Psychonauts, zatim Brutal Legend kao energična akcijska avantura prožeta rock atmosferom, šarmatnom RPG party igrom Costume Quest, itd. Njihov najnoviji projekt, Keeper, donosi nešto što do sada nismo vidjeli, kako su i sami rekli, i potvrđuje želju za eksperimentiranjem i autentičnim pristupom.

Ipak, postavlja se pitanje može li Double Fine pokazati svoje dvadesetogodišnje iskustvo kroz ovu igru ili je Keeper još jedna avantura u moru ostalih indie naslova na današnjem tržištu.

Tijekom godina, imali smo priliku iskusiti razne avanture i stvoriti odnose između protagonista u videoigrama, vidjeli gotovo sve moguće kombinacije i dinamike. Osim klasičnih ljudskih protagonista, svjedočili smo različitim neobičnim duo kombinacijama od Jacka i lisice Daxtera, Ratcheta i robota Clanka, medvjeda i ptice u Banjo-Kazooie, pa do kameleona i šišmiša u Yooka-Laylee, Ori and the Blind Forest, The Last Guardian, Okami, Portal 2, Stray i itd. Moglo bi se pomisliti da smo vidjeli sve što se može napraviti, no Keeper dokazuje suprotno.

U ovoj igri protagonisti su hodajući svjetionik i neobična ptica Twig, koja podsjeća na drevnog dodoa. Priča počinje kada svjetionik neočekivano oživi nakon dugo vremena neaktivnosti, a Twig se sruši na njegov vrh tražeći zaštitu od tajanstvene i prijeteće oluje poznate kao Wither. Ovaj nesvakidašnji par zajedno koristi svjetlost svjetionika kako bi rastjerao mračne oblake te postupno pročistio otok, ciljajući na najvišu točku i otkrivajući skrivene tajne ovog neobičnog svijeta.

S obzirom da je igra koncipirana na principu “show, don’t tell”, gotovo sva priča prenosi se kroz same događaje i interakcije protagonista s okolinom, bez izravnih objašnjavanja ili dijaloga. I to uvijek može biti osvježavajući pristup u današnjoj industriji videoigara. No, kad shvatiš da je sama premisa istraživanja apstraktnog svijeta kroz nenametljivo pripovijedanje već toliko puta viđena u manjim i većim igrama, može se steći dojam da je ta taktika već iskorištena i da više ne djeluje toliko svježe.

Nažalost, Keeper ni u jednom trenutku ne pokušava realizirati išta drugačije, koliko god se to nazire kroz netipične likove. Svi preokreti mogu se predvidjeti već izdaleka jer priča ne riskira s neobičnim rješenjima ili neočekivanim smjerovima radnje. Jedina zgodna stvar je ta što postoje dodatni sadržaji priče koji su svi skriveni iza samih achievementa. Svaki od njih ima mali tekst s dodatnim opisom svijeta.

Budući da je priča apstraktna, ni gameplay ne nudi puno više od samog hodanja. U ulozi svjetionika sve započinje s vrlo ograničenim mogućnostima, hodanjem i korištenjem snopa svjetlosti za osnovne interakcije s okolinom. Kako se radnja postupno razvija, svjetlo postaje ključni alat koji se može fokusirati na određene točke, čime se otvaraju putovi i čiste prepreke na terenu.

Kako sam već spomenuo, vaš kompanjon Twig nije samo tu da radi gnijezdo, već ima konkretnu ulogu u napredovanju kroz igru. Sudjeluje u rješavanju jednostavnih prepreka poput aktiviranja mehanizama, pomicanja poluga ili prebacivanja predmeta na određene pozicije. Iako se na prvi pogled može činiti da se radi o zagonetkama, njihova izvedba ostaje vrlo jednostavna, bez potrebe za dubljim razmišljanjem ili eksperimentiranjem. Dovoljno je usmjeriti svjetlo na pravo mjesto i put će se otvoriti, a čak i kad se kasnije uvedu neke složenije situacije koje zahtijevaju više koraka, Keeper i dalje ne predstavlja stvaran izazov.

Struktura igre podijeljena je u četiri veće cjeline, a bez ulaženja u previše detalja jasno je da se mehanike rješavanja zagonetki i napredovanja kroz svako područje temelje na vrlo sličnom obrascu. Iako se povremeno uvode nove mogućnosti, poput manipulacije vremenom, što je uvijek zanimljiv element kada je dobro iskorišten, njihova primjena ostaje površna.

Sve se, nažalost, prečesto svodi na jednostavan postupak: usmjeri svjetlo na određeni predmet, otvori put i nastavi dalje. Taj ciklus ponavljanja stvara dojam monotonije, jer unatoč dobroj tehničkoj izvedbi i vizualno privlačnim rješenjima, nedostaje stvarni osjećaj izazova ili angažiranosti. Tek u kasnijim dijelovima igra pokušava proširiti ideje i ponuditi nešto razrađenije zagonetke, no tada već izostaje onaj početni entuzijazam koji bi to mogao učiniti uzbudljivim.

Unatoč manjku inovativnosti, Keeper ipak uspjeva izvući određenu dozu pozitivnog dojma iz cjelokupnog iskustva. Možda grafički nije ništa posebno, ali ono što ga izdvaja jest specifičan vizualni stil koji se oslanja na tehnike slikarstva. Svako poglavlje ima vlastiti vizualni identitet, jasno definiranu atmosferu i dominantnu paletu boja koja pridonosi osjećaju putovanja kroz različite svjetove. To je upravo ona vrsta igre u kojoj se svaka scena čini dovoljno dojmljivom da ju poželiš uslikati barem dvjesto puta tijekom igranja.

Slično se može reći i za kameru. Budući da se za kontrolu smjera svjetla svjetionika koristi miš ili kontroler, developeri su se odlučili za klasičan pristup fiksirane kamere koja prati kretanje. Implementacija je vrlo učinkovita i kamera jasno prezentira pristup novim područjima. U uskim prostorima prijelaz se odvija instantno dok u otvorenijim prostorima kamera prati kretanje i okretanje svjetionika. Svaki drugačiji položaj kamera utječe i na samo rješavanje zadataka i kretanje.

Sa zadovoljstvom mogu reći da igra radi glatko i stabilno, unatoč tome što je rađena u Unreal Engineu 5. Animacije su fluidne, a učitavanja rijetka i brza. S druge strane, ostaje nejasno zašto igra traži relativno snažan hardver, budući da grafički nije najzahtjevnija i ne koristi neke lude efekte.

Keeper se smješta u pomalo neobičnu poziciju, onu između artističke privlačnosti i suzdržanog dizajna. Na prvi je pogled vizualno zadivljujući, smiren i estetski promišljen naslov koji lako osvaja atmosferom i skladom svojih scena. Gameplay je pritom solidan, taman toliko funkcionalan da podrži meditativnu narav igre, bez težnje prema nekoj većoj kompleksnosti – koja bi ipak dobro došla.

Doduše, teško je reći da Keeper pruža doživljaj koji se ne može usporediti s već poznatim naslovima. Jer prije ovoga smo imali Journey, Gris, Kena: Bridge of Spirits i druge naslove koje su na svoj način uspjeli ponuditi dojmove dovoljno snažne da se istaknu. Da iza projekta ne stoji Double Fine, vrlo je vjerojatno bi igra prošla gotovo neprimijećena. Pozitivna strana jest što je Keeper dostupan u sklopu Game Pass pretplate; pa ako imate aktivnu pretplatu nemate što izgubiti time da ga isprobate.