Tužna je činjenica da se filmovi iz godine u godinu sve više udaljavaju od originalnih i smionih ideja. Izgleda kao da redatelji strahuju upoznati nov i drugačiji svijet pa snime peti nastavak već pomalo izlizane franšize ili nam serviraju kakav remake. Nažalost, Mechanic: Resurrection po tom pitanju nije nikakva iznimka. Dapače, izvorna priča o Arthuru Bishopu seže u rane 70-te prošloga stoljeća, a prije pet godina njegov lik se reinkarnirao u ćelavom glumcu britanskih korijena – Jasonu Stathamu.

Iako mi je The Mechanic iz 2011. ostao u dobrom sjećanju i ne bi mi smetalo pogledati nešto na sličnu foru, mišljenja sam da film nije ostavljao nikakvog prostora za nastavak. Međutim, redatelj Dennis Gansel je mislio drugačije i shodno tome plaćeni ubojica vratio se u akciju. Oba filma raspolagala su budžetom od 40 milijuna američkih dolara, no čini mi se da je Simon West bolje znao kako iskoristiti novac. Svjesna sam uvriježenog mišljenja da su originali gotovo uvijek bolji od njihovih nastavaka, ali ovdje se ne radi o tome.

Zapravo, jedino što je povezivalo ova dva filma je Jason Statham i ime Arthur Bishop.

Radnja ovog filma započinje par mjeseci nakon što je Bishop odlučio napustiti posao profesionalnog ubojice te uživati u ostatku života pod drugim imenom. Međutim, njegova sloboda nije dugo potrajala jer su njegove posebne usluge da prikaže ubojstvo kao nesreću bile prijeko potrebne Crainu, glavnom antagonistu ovog filma. U međuvremenu, na otok koji Arthuru pruža utočište stiže plavokosa žena imena Gina, koju je utjelovila Jessica Alba.

Arthur i Gina se ubrzo zaljubljuju te postaju parom. Crain (Sam Hazeldine) odlučuje iskoristiti trenutni razvoj situacije tako što otme Ginu i zaprijeti Bishopu da će je ubiti ako ovaj ne izvrši posao koji je pripremio za njega. Posao je, dakako, ubojstvo, odnosno njih tri, i sva tri moraju izgledati kao nesreće. I tako Arthur kreće u ubilački pohod kako bi spasio svoju damu u nevolji.

Doista bih voljela znati barem jedan pošten razlog zašto hollywoodski filmovi toliko često forsiraju ljubavnu priču posebice kada za to nema nikakve potrebe. Ne samo da je teško povjerovati u veliku ljubavnu bajku Arthura i Gine koju nam film želi prodati već je i kemija između Stathama i Albe jednaka nuli. Osim toga, vjerujem da bi Bishop postupio na isti način da je u pitanju bila njegova prijateljica Mei.

Ne samo da je teško povjerovati u veliku ljubavnu bajku Arthura i Gine koju nam film želi prodati već je i kemija između Stathama i Albe jednaka nuli.

Pored neuvjerljive ljubavne priče na popisu stvari koje su me ubijale u pojam nalaze se još loše okarakterizirani likovi i Ginina nekonzistentnost. Za razliku od originala u kojem su likovi kroz razgovor jedan drugome dodjeljivali osobine, u Mechanic: Resurrectionu saznat ćete jedino neke činjenice iz njihovih života, ali ne i zašto je tome tako ili kako je to utjecalo na njihov život. Primjerice, u The Mechanicu vidimo da Arthura izjeda unutarnja borba pa i grižnja savjesti dok nas Crain pokušava uvjeriti da se Bishop osjeća krivim jer su oteli Ginu, što je apsurdno, no ipak realnije od velike ljubavi koju osjeća prema njoj.

Od svih likova najmanje smisla činio je lik Gine. Naime, ona je bivša specijalna vojna operativka, a ne zna ni dvije-tri o napadu i obrani, barem dok to nije zgodno za radnju. Recimo, kada stignu Crainovi ljudi ženska ne pruži ni mrvicu otpora i uzaludno viče Arthurovo prezime kao da će joj to biti od pomoći. Tek kad se nađe na Crainovoj jahti odluči isprobati koji borilački potez i čak se pokaže dovoljno pametnom da ne zapomaže u prazno more. Zapravo, pokaže se prilično snalažljivom kada uspijeva Arthuru otkriti svoju lokaciju.

Koliko god se trudila nikako se nisam uspjela povezati s likovima. Nemoguće. Propala misija. Jednostavno nisam mogla pronaći dovoljan razlog da navijam za protagonista, a još manje razloga sam imala da mrzim antagonista. Jedini lik koji je pokazao nešto nade je bio Max Adams, trgovac oružjem u Bugarskoj, čiju je ulogu preuzeo Tommy Lee Jones. Samo je šteta što nije dobio više vremena na ekranu.

Nadalje, izgleda da je Arthur zaboravio, čini mi se da je istu grešku napravio i redatelj ovog filma, da „pobjeda zahtjeva pripreme“. Iako ima godine iskustva i kroz film se naglašava da je najbolji u ovome poslu, nekako mi je teško vjerovati da uspijeva biti toliko brz, a u isto vrijeme i efikasan. Primjerice, prva meta se nalazi u zatvoru u kojeg je teško ući, a još je teže iz njega izaći. Da stvar bude gora zatvor se nalazi na 100 metara visokoj litici. No Arthur nekako uspijeva smisliti cijeli plan u roku dok kažeš „napolitanka“, a dok istu riječ pročitate unatrag on je već ušao u zatvor, ubio metu i skočio s litice.

Glazba je u većini vremena odgovarala scenama i jedini je razlog zašto redatelj baš u potpunosti nije podbacio u stvaranju napetosti. Međutim, u jednom dijelu kada neka žena pretresa Arthura svira muzika potpuno neprimjerena za tu scenu. Stvara se bezrazložna napetost i kasnije budete razočarani kad shvatite kako nitko nikome neće slomiti nos.

Jedna od rijetkih stvari koja mi se sviđa u ovome filmu su prekrasne lokacije. Od Brazila do Malezije, od Tajlanda do Australije. Čak sam na trenutak zaboravila kako film nema nikakvog smisla i jednostavno se divila zelenim krajolicima i plavetnilu mora. No nije ni to dugo potrajalo jer su amaterski odrađene CGI destrukcije uništile bolji vizualni dojam o filmu. Također, u filmu se dva puta koristi ista scena, što je dosta neugodno. Čak bi se i niskobudžetni film trebao više potruditi oko takvih stvari.

Uzimajući sve u obzir, Mechanic: Resurrection je ispodprosječan film kojeg se ne isplati gledati radi njegove priče već radi nekih zanimljivih akcijskih scena. Budimo realni, da pogledate samo scene borbe ne bi propustili ama baš ništa.