Ne tako davno, serijal igara Metroid stajao je bok uz bok najvećih Nintendovih franšiza kao što su Zelda, Mario i Donkey Kong. Svaka sljedeća igra mijenjala je percepciju igrača prema videoigrama kao mediju, pomicala granice u dizajnu videoigara te oduševljavala fanove koji su s nestrpljenjem iščekivali svaki idući nastavak.

Serijal je s druge strane uvijek pratila određena doza nesreće. Počevši od tragične smrti jednog od kreatora serijala – Gunpeija Yokoija do neslavnog zadnjeg nastavka Metroid Other M koji je rezultirao kliničkom smrti ovog serijala. Ta klinička smrt trajala je punih deset godina, ako izuzmemo remake Metroid: Samus Returns za 3DS.

SAMUS SE VRAĆA!

Metroid: Dread razvila je upravo ekipa koja se dokazala sa Samus Returns. Međutim, ovoga je puta bilo teško formirati bilo kakva očekivanja za njihovu igru. Metroid Dread ipak nije prerada već uskrsnuće projekta od kojeg je i sam Nintendo odustao prije 15 godina. Znali smo samo da bi ovo napokon trebao biti prvi “veći” Metroid nakon jednog desetljeća.

Pri prvom pokretanju Dreada otvara se naslovni ekran popraćen pomalo jezivom varijacijom Metroidove glavne glazbene teme. Dread započinje sažetkom dosadašnje priče serijala koja dotiče mitske Chozo ratnike i njihovu najveću kreaciju: metroide – biološka oružja koja bi galaksiju trebala štititi od prijetnji. Metroidi su prerano pušteni u živi svijet kako bi Chozo rasu spasili od smrtonosnog parazita X.

Smatralo se da je galaktička lovkinja Samus Aran uspješno istrijebila  parazita X u Metroid Fusionu s GBA konzole. Ipak, Galaktička Federacija dobiva anonimnu dojavu o ponovnoj pojavi parazita na udaljenom planetu zvanom ZDR. Prvo šalju sedam istraživačkih robota zvanih EMMI, da bi nakon izgubljenog kontakta s robotskim istraživačima odlučili poslati i Samus Aran, sa zadatkom da provjeri što se uistinu događa na tom neistraženom planetu.

Samus je radi određenih genetičkih modifikacija imuna na parazit X i stiže na ZDR, ali prva stvar koju vidimo je kako se budi iz nesvijesti. Dezorijentirana, te kao i na početku svake Metroid igre – razoružana, prisjeća se susreta s misterioznim Chozo ratnikom koji ju pobjeđuje u dvoboju i ostavlja ju na životu usprkos superiornom naoružanju i nadmoći koju je dokazao nad njom.

Tu kreće klasični Metroid gameplay i igra kroz prvih nekoliko ekrana nenametljivo uči igrača kako koristiti osnovne sposobnosti koje su Samus preostale na raspolaganju. Veterani serijala će odmah primijetiti da Samus nikad nije bila ovako agilna: može uklizavati kroz uske prolaze, hvatati se za rubove platformi, te se s lakoćom odbijati od zid, sve to zahvaljujući izuzetno responzivnim kontrolama. Pariranje fizičkih napada tempira se slično kao i u Samus Returns, ali nekako ovaj put izvođenje spomenute akcije pruža mnogo veći osjećaj zadovoljstva, baš kao i samo kretanje, te borba. Spoj klasičnog i modernog? Može, hvala!

Spoj klasičnog i modernog? Može, hvala!

Skupljanjem svake iduće sposobnosti Samusine akrobacije postaju sve luđe, te se zahvaljujući korištenju istih otvaraju novi dijelovi mape, pronalaze skrivene ekspanzije zdravlja i raketa, svladavaju nove metode uništavanja protivnika… Kontinuiranim jačanjem Samus može sve brže istraživati koridore ogromne mape izvedene u metroidvania stilu, a ranije prijetnje postaju sve bezazlenije. Dakako, igra cijelo vrijeme predstavlja i nove neprijatelje koji su još opasniji od onih prethodnih, unatoč konstantno rastućem arsenalu poteza kojima Samus raspolaže.

KLASIČNA METROIDVANIA? NE BAŠ…

Samus vrlo brzo pronalazi prvog EMMI robota, te joj ova zastrašujuća umjetna inteligencija pruža neugodnu dobrodošlicu. Ispostavlja se da su se ovi roboti iz nekog razloga okrenuli protiv Samus i da ju pokušavaju ubiti. Zanimljiv je kontrast koji Metroid Dread postiže dajući Samus sve žive nadogradnje i naoružanje i tako igraču daje osjećaj nepobjedivosti u jednom trenutku, da bi ga već u sljedećem trenutku isprepadao i bacio u prostor kojim patrolira EMMI robot. Prostor u kojem će se igrač osjećati potpuno bespomoćno i u kojem će pogonjen strahom bježati koliko ga noge nose kako bi preživio i izbjegao Game Over ekran.

EMMI susreti zbilja su stresni. Sama igra je najnapetiji, najbrutalniji i daleko najteži Metroid do sad, a EMMI prostorije su posebno izazovne i od igrača zahtijevaju brzo snalaženje i preživljavanje bez napucavanja. Standardna oružja nemaju nikakvog efekta na EMMI predatore koji se oslanjaju na senzore pokreta.

Ovo je najnapetiji, najbrutalniji i daleko najteži Metroid do sad, a EMMI prostorije su posebno izazovne.

Ako osjete bilo kakvo kretanje u određenom radijusu, prebacuju se u mod istraživanja (žuto), a kad priđu bliže i vide Samus (crveno), zaključavaju vrata EMMI područja i strelovito žure prema Samus isto kao što gladna mačka juri prema bespomoćnom mišu. Ako ste ikad smatrali da dosadašnje Metroid igre pružaju snažan osjećaj izolacije, čekajte da vas Dread zaključa u jednu od EMMI zona…

LOVAC POSTAJE LOVINA

U trenutku kontakta s EMMI-jem igrač ima svega dvije prilike parirati napad robota pravodobnim pritiskom X tipke. Postoji jasna vizualna indikacija kad je to izvedivo, ali je period za reagiranje izuzetno kratak, na što igra upozori igrača već nakon prvog EMMI susreta. Čista reakcija gotovo je pa nemoguća, napad je potrebno predvidjeti i po osjećaju pogoditi trenutak, a EMMI je najpodlija vrsta umjetne inteligencije koja često mijenja tajming zahvaljujući različitim animacijama napada koje nema smisla pamtiti osim ako ste speedrunner.

Pariranje EMMI napada samo je posljednja očajnička mjera, a osnovna taktika uvijek mora biti izbjegavanje ikakvog fizičkog kontakta. Samus dobiva neke, za serijal nove i vrlo zanimljive sposobnosti, koje ne samo da joj povisuju šansu preživljavanja, nego joj omogućuju i nadmudrivanje nemilosrdnih EMMI istrebljivača.

Samus kroz istu EMMI zonu često prolazi i više puta, vraća se s novim sposobnostima i u jednom trenutku dobiva pristup centralnoj jedinici koja upravlja pojedinim EMMI robotom. Uništenjem ovih jedinica Samus aktivira Omega top koji joj osigurava to da lovac i lovina zamijene uloge, te ispaljivanjem Omega topa razara EMMI robota. Svojevrsna boss bitka? Možda, no tu su i klasične boss bitke koje su još izazovnije i toliko nabrijane da se nakon njih dosadašnje bitke u Metroid serijalu čine poput igranja s pripitomljenim leglom mačića. Ponovno nervoza, stres, čisti očaj igrača i uzastopno ponavljanje borbe do svakog idućeg Game Over ekrana, sve dok igrač konačno ne usavrši šprancu bossa i nauči iskorištavati njegove slabosti.

Dobar dio bosseva sadrži i opcionalne trikove koji mogu bitno olakšati borbu ili pak oslabiti bossa, ali neću ulaziti u pojedinosti jer to naprosto morate sami doživjeti kako biste shvatili koliko Dread povremeno ide u detalje koji se odražavaju direktno na gameplay.

Dobar dio bosseva sadrži i opcionalne trikove koji mogu bitno olakšati borbu ili pak oslabiti bossa.

Mimo gameplaya, igra povremeno servira filmične sekvence koje povremeno napuštaju klasičnu 2D Metroid perspektivu i moram priznati da sam se svaki put osjećao kao da bi se igra nakon toga mogla zadržati u 3D okruženju. Taj prijelaz djeluje toliko prirodno da sam na momente pomišljao da zapravo igram tek najavljeni Metroid Prime 4.

IZOŠTRITE OSJETILA

Vizualni stil igre totalno je pogođen. Igra je mračna, pojedine regije na mapi sadrže modernu tehnologiju koja nekad koegzistira s prirodnim svijetom, a ponekad kao da je u sukobu s istim. Svaka iduća regija ogromne mape izgleda sve impresivnije od one prethodne. Zvučni efekti su fantastični i s lakoćom prate žestoku akciju. Glazbena podloga je jako dobra, iako odudara od tradicionalnog Metroid iskustva. Ovaj puta glazbeni uradci su nešto manje pamtljivi, ali više atmosferični i uzrokuju dodatan nemir kod igrača.

Igra u pravilu radi izuzetno fluidno, uz tek povremena nasumična usporavanja kad se na ekranu odjednom nađe više neprijatelja i vizualnih efekata. Na svu sreću, takvi trenuci nisu česti. Animacije pokreta dokazuju koliko je Mercury Steam svojedobno bio ograničen dok su radili s puno slabijim 3DS hardverom na prošlom Metroid projektu. Veća učitavanja događaju se samo pri prijelazima između spomenutih regija, a igra povremeno kao da ne vjeruje u raznovrsnost koju pruža, te malo prečesto forsira prijelaze među regijama.

NIJE SVE TAKO RUŽIČASTO

Eh, kad smo kod toga, vjerujem da u svega par paragrafa mogu navesti nekoliko nedostataka od kojih ovaj povratnički dragulj prepun stila ipak pati. Mapa je solidna, to je prava metroidvania i pravi pravcati Metroid, nema sumnje. Međutim, teško je ne primijetiti da genijalnost mape i način otvaranja novih lokacija ipak nije na razini nekih od najboljih Metroid igara poput Super Metroida i Metroid Zero Mission.

Logika istraživanja slabija je nego u spomenutim dijelovima, što bi se nekad moglo reći i za one “a-ha!” momente tijekom boss borbi. Ipak se ovo drugo lako zapamti za sljedeće igranje, dok pretjerano lutanje po mapi može zasmetati i pri višestrukom prelaženju samo zato što igra nema onu istu staru, savršeno intuitivnu Metroid-logiku. Napominjem: nije loše, ali osjetno je slabije nego što smo navikli od ovog serijala. Srećom, nije da Dread nema čime nadoknaditi ovaj nedostatak, ali kod promišljanja o tekstu recenzije – ovo je stavka koja najviše narušava ukupni dojam.

Druga zamjerka koju imam sastoji se u činjenici da su neke zagonetke preambiciozne i nepotrebno teške. Više puta mi se znalo dogoditi da za tešku zagonetku pronađem neko ludo rješenje koje čak uspijem i izvesti, da bi neposredno nakon toga shvatio da je postojalo i puno jednostavnije rješenje. Isto tako bi zatim kod sljedeće teže zagonetke odustao od određene metode rješavanja jednostavno zato što bih pomislio da je pretjerano teška i da je naprosto nemoguće da su developeri doista predvidjeli takvu težinu za jednu običnu zagonetku koja nagrađuje povećanjem energije. Pokušavajući sve druge metode očajnički bi se vratio na prvotno otpisanu “nemoguću” metodu koja bi se nakon pola sata pokušavanja ipak pokazala kao jedino moguće rješenje. Stvarno nije moglo jednostavnije?

O klasičnim “mrkvama na štapu” da i ne pričam. Vrlo često će vam se za predmete koje vidite na ekranu i očekujete da će jedna dodatna sposobnost biti dovoljna za njihovo skupljanje, igra narugati i reći “Ne, nije ovo za tebe, ne još”. Ništa novo za serijal, ali u Dreadu se ovaj efekt ipak malo prečesto ponavlja i iskreno rečeno – malo mi je to i dojadilo pred sami kraj avanture.

SVJETLO NA KRAJU TUNELA

Možda sam trebao biti manje naivan i ranije odustati od dohvaćanja tih dodatnih predmeta, manje bih se naživcirao. Ali nisam i uopće ne žalim za tim, isto kao što ni fanovi nikad nisu odustali od Samus i od Metroida, čak ni nakon desetljeća izbivanja.

Novi Metroid je baš kao i njegova legendarna heroina: vraćen iz mrtvih, genetički modificiran i tako pretvoren u nešto novo, strano, prelijepo i vrijedno upoznavanja, vrijedno čekanja. Vrijedno cijene od 60 Eura? Apsolutno. Unatoč manjoj trajnosti od svega 10-14 sati potrebnih za prvi prelazak i pronalaženje svih predmeta, ono što je unutra fantastično je, te Metroid Dread vrijedi odigrati više puta i u potpunosti istražiti svaki kutak planeta ZDR. Nema sumnje, Metroid Dread je Nintendov kandidat za igru godine.