Nisam ljubitelj opredjeljivanja za izdavače. Razumijem još nekako omiljene developere, pod uvjetom da će raditi nastavke ili igre slične onima u kojima ste uživali, ali zaista ne obraćam veliku pozornost na izdavače igara. Stoga je velika stvar kada neko ime posebno zamijetim i zapamtim, u slučaju Devolver Digitala po dobrome. Čini mi se nekako da kada god vidim taj njihov pikselizirani logo prije početka igre – iskreno uživam u toj igri. Dobro, oprostit ćemo im i zanemariti Gods Will Be Watching koji me razočarao, ali inače pozitivan trend nastavili su sa Not A Hero.

Radi se o jednoj od onih igara koje nisu baš najbolje ikada, ali gotovo dječački guštate u njima. Primjerice, nedavno je izašao The Witcher 3, igram ga kao i svi naravno, ali Not A Hero mi ovih dana jednostavno uspijeva nametnuti prioritet nad Geraltom. Tih par sati slobodno koje imam svaki dan radije potrošim na nešto tako opuštajuće i igrivo unatoč tome što me kopka i vuče onaj quest koji sam pronašao u Witcheru.

Not A Hero sam sebe ne shvaća ozbiljno, ne drži se previše bitnim. Ima priču koja nije zanemariva, trebala bi biti važna jer diktira gameplay, ali je toliko otkačena da ju je teško shvatiti ozbiljno. Ljubičasti personificirani zec iz budućnosti se kandidira za gradonačelnika Londona i sastavlja tim hladnokrvnih ubojica koji će podići njegovu sliku u očima javnosti klanjem kriminalaca i stvaranjem skandala. Zaista je izazovno šašavošću nadmašiti Borisa Johnsona, trenutnog stvarnog gradonačelnika Londona, pa razumijem pomalo pretjerani pristup, ali ni sam Boris na svu sreću nije ovoliko lud.

Vi upravljate tim plaćenim ubojicama koji dolaze uglavnom iz raznih krajeva UK i rade za BunnyLorda, a protivnici su vam iznimno stereotipni vođe izmišljenih Londonskih bandi. Sva ta šarolika ekipa ima šarma i na prvu osvaja svojim posebnim smislom za humor, ali daljnje igranje ne opravdava početni dojam. BunnyLord, kojeg najviše „slušate“, mi je u početku bio zabavan i zanimljiv sa svojim isprekidanim govorom, neobičnim kolokacijama i pretjeranim pridjevima. Podsjećao me na nekog lika kakvog bi napisao Jonathan Safran Foer i s time na umu imao sam ga namjeru nahvaliti u recenziji. No što sam više igrao, shvatio sam da taj humor nikada ne prerasta ni u što više. Suh je i jednostavan poput baruta, a tako otprilike i izgara – najavljuje se velikim praskom, ali nakon toga ne nudi više ništa.

Not a Hero screenshots

Srećom, sastanci prije i nakon misija mogu se u svakom trenutku preskočiti kako bi uletjeli ravno u akciju, a to i je ono što preporučam, jer tu Not A Hero pokazuje svoju pravu snagu. Repetitivni one-lineri vaše ekipe na papiru izvrsno se prevađaju iza nišana. Možda ih je dosadno slušati kako pričaju o tome zašto i kako su različiti, ali je zabavno iskorištavati i isprobavati te njihove različitosti. Svaki ima svoje oružje koje se drastično drugačije ponaša u usporedbi s drugima, a prikladno tome imaju i svoje posebne mogućnosti koje se odražavaju u stvarima poput brzine kretanja, mogućnošću melee napada ili načina reloadanja oružja, pa opet začinjavaju napucavanje.

Na terenu, teško je postaviti ovu igru uz bok nekoj drugoj. Količinom 8-bitnog nasilja podsjeća na Hotline Miami, no igra se iz perspektive dvodimenzionalnog bokocrta; čisto radi perspektive i akcije usporedio bih ju sa Broforceom, ali sustav kontroliranja i ritam su drastično drugačiji, pa opet usporedba ne stoji. Mogao bih tako nastaviti i vjerojatno nikada ne doći do pravog ekvivalenta, jer Not A Hero ustvari predstavlja jednu jedinstvenu, ali i prepoznatljivu mehaniku.

Iako je dvodimenzionalna, ova igra je u svojoj suštini cover shooter. Tu je mehaniku popularizirao Gears of War i od onda je postala neizbježna stvar svakog naslova iz trećeg lica, a samim time nemaštovita i dosadna. Umjesto nadogradnje tog sustava, što mnoge igre danas pokušavaju prenošenjem u prvo lice, Not A Hero ga potpuno rastavlja. Jednom tipkom kližete po podu od zaklona do zaklona, a drugom izvirujete i pucate; to je to, ništa kompliciranije od toga.

Not a Hero screenshots

Naravno, moguće je kretati se i izvan zaklona, no to nije preporučljivo, jer vaši protivnici također koriste zaklon i ne možete ih pogoditi dok su skriveni. Iako ovo sve zvuči jako striktno i sporo, natjerani ste kombinirati tih nekoliko osnovnih mehanika, što igru čini brzom i napetom pucačinom. Zahvaljujući perfektnoj izvedbi, nije trebalo previše podešavati težinu. Igra je izazovna, ali baš kako i treba biti iako pred kraj malo neočekivano postroži kriterije. No uvijek je jasno da vi možete primiti pet udaraca i vremenom regenerirati zdravlje, dok vaši protivnici mogu primiti najčešće samo jedan.

Kad je sve tako jasno, pošteno i glatko funkcionira kao sustav, igra postaje nešto više od pukog napucavanja. Kada ste sigurni što i kako se događa u svakom trenutku, počinjete razvijati optimalne putanje kroz šarene levele, koji su u više navrata prilično otvoreni za razne pristupe. To je bitno i vraćat ćete im se, jer svaki od njih ima po tri izazova koja trebate ispuniti i koji znaju biti iznimno teški. Meni je već jasno da neke od njih neću ispuniti, jer sam pokušao previše puta i nemam više vremena, ali sam se svakim pokušajem zabavio. Za razliku od hrabrog humora, repetitivnost ovih fino uglađenih elemenata rezultira stvarnim zadovoljstvom.

Možda baš zato u neku ruku podsjeća neodoljivo na Hotline Miami. Ginut ćete često, ali svaki prolazak bit će zabavniji od onog prijašnjeg. Pogibija u igrama tradicionalno pokreće „Game Over“ ekran i to je činjenica s kojom su se igrači odavno pomirili. No, to ne znači da stvari moraju biti takvima. Igra bi trebala završiti kada vi želite da završi, onda kada je vama dosta igranja te igre, ne onda kada vam ona kaže da je vrijeme. Uz Not A Hero vrijeme leti i staje tek kad vi kažete da bi bilo dosta, a takve igre ću uvijek isticati i baš radi toga mogu zažmiriti na neuspjelu humorističnu naraciju i uživati u krajnjem kvalitetnom proizvodu.