Jedna od zamki u koju recenzent lako može pasti jest započinjanje ili završavanje teksta usporedbom s drugim igrama iz sličnog žanra. Kad bih se vratio na svoje prve recenzije, sigurno bih našao desetke primjera gdje pišem: “Ova nova igra A spoj je gameplaya igre B, posuđuje elemente igre C, dok izgledom neodoljivo podsjeća na igru D.” Jer lakše je opisati igru kroz poznate referentne točke nego od nule objasniti njezin koncept i mehanike.

Pokémon Pokopia mogla bi se opisati na isti način. Ali, ne bi bilo pošteno.

Pokopia je dovoljno drugačija igra da zaslužuje vlastito mjesto u žanru – i malo dublje obrazloženje zašto sve to u konačnici funkcionira. Treba ipak objasniti zašto vam u jednom trenutku postane važno pomaknuti svaki mali kamen na savršeno popločanoj stazi koja vodi od kuće obližnjeg Pokémona do fontane usred vašeg virtualnog trga.

Sve započinje s malim Dittom koji se budi u špilji s profesorom Tangrowthom. Ni Ditto ni profesor ne znaju zašto su ondje, ni gdje su nestali ostali Pokémoni i ljudi. No, kako Dittu očajnički nedostaje njegov trener, on se transformira u njega – i tu prelazimo na izradu glavnog lika. Opcije nisu pretjerano detaljne: spol, boja kože, frizura i odjeća. Oči, naravno, ostaju male – kako i priliči Dittu.

Ubrzo izlazim van i otkrivam zapušten, razrušen svijet. Naznake Kanto regije, nekad živopisne, sada su spaljene i isušene. Još važnije – svijet je prazan. Nema ljudi, nema Pokémona. Ili se barem tako čini.

Nakon kratkog istraživanja susrećem Squirtlea koji me uči napad vodom. Odjednom ispucala zemlja ponovno pozeleni. Prskanjem grmlja stvaram novo stanište, baš kao u starim igrama kada bi vas visoka trava iznenadila susretom. Samo što ovdje nema borbe. Umjesto toga upoznajem Bulbasaura. On me uči kako zasaditi visoku travu i time prizvati nove Pokémone.

I tu se kristalizira glavna petlja igre: obnavljate svijet i zauzvrat otkrivate nove Pokémone. Međutim, ne dolaze svi iz trave. Za Hitmonchana sam, primjerice, morao napraviti prostor s boksačkom vrećom i klupom za odmor. Magikarp? Udica i stolica uz more.

Ovo nije igra u kojoj ih morate skupit’ sve ili postati prvak. Zapravo, borbe uopće nema. Cilj je sprijateljiti se s pokémonima. Kao Ditto, možete razgovarati sa svima, upoznati njihove osobnosti, način govora i potrebe. Ako ste ikada vidjeli Slowpokea i pomislili da sporo razmišlja – u pravu ste. Njegov tok misli je… poseban.

Razgovori napokon daju Pokémonima karakter kakav su oduvijek zaslužili imati. Kao i njihovu potreba za savršenim domom. Zubat želi tamu. Pješčani Pokémoni žele sušu. I tu počinje prava zabava: dizajniranje savršenog prostora: raspored, razmaci, funkcionalnost, estetika.

Možda ćete pomisliti da je ovo još jedan beskonačni sandbox bez cilja. No, prevarit ćete se. Pokopia je prožeta zadacima koji ne samo da otključavaju nove mogućnosti nego i grade intrigu kroz zanimljivu priču. Što se dogodilo svijetu? Gdje su ljudi?

Priča se otkriva kroz dijaloge i skrivene bilješke. I tu dolazi iznenađenje – iza šarenih interakcija krije se prilično tužna pozadina. Pokémoni ne mogu čitati bilješke. Vi možete. I ostajete s neugodnim osjećajem da znate nešto što im ne možete reći. Neočekivano emotivan pristup za jednu simulaciju života – i vrlo efektan.

S novim Pokémonima dolaze i nove sposobnosti koje je moj Ditto naučio. Lapras me uči plovidbi, Hitmonchan razbijanju zidova, Scyther rezanju prepreka. Sve se to uklapa u petlju skupljanja materijala i gradnje. Kamen postaje pločnik na ulici, drvo postaje namještaj. I stalno otkrivate nove recepte.

Osobno nisam majstor gradnje – moje su kuće izgledale kao dječje konstrukcije od kockica. Ipak, dovoljno je baciti pogled na TikTok ili YouTube i vidjeti što drugi rade. Netko je već rekreirao Pokémon glazbenu temu pomoću tračnica, kolica i glazbenih tipki. Drugi kreator je napravio kalkulator za zbrajanje brojeva. A igra je vani tek nekoliko tjedana. Samo zamišljam kakve kreacije ćemo vidjeti u sljedećim mjesecima. Hej, možda uskoro zaigramo Doom u Pokopiji!

Sustav gradnje je intuitivan, pogotovo uz korištenje Joy-Cona kao miša. Jedina ozbiljnija zamjerka ide fizici vode. Nikad nisam imao potpunu kontrolu – ili bih ostavio praznine ili bih slučajno poplavio pola mape. Nepredvidivo i frustrirajuće.

No, čari igre leže i u sitnicama. Postavite li kutiju uz radni stol, automatski koristite materijale iz nje. Pronađete li dvije Game Boy konzole, možete ih povezati Link kabelom. Tu su i skrovišta tima Raketa, kostimi vođa dvorana, reference na stare igre. Pokopia definitivno nagrađuje znatiželju i nostalgiju.

Svijet se sastoji od četiri veće mape koje otključavate kroz priču. Jedina veća zamjerka je učitavanja između njih. 15–20 sekundi svaki put zna ozbiljno narušiti tempo igre. Postoje još vaš privatni otok, pješčanik za gradnju i multiplayer hub. Možete igrati u društvu do troje igrača, iako sam to imao priliku isprobati samo na događaju u Frankfurtu. Još čekam svog urednika da kupi Switch 2 pa da skupa gradimo kuću za Geodudea (op. ur. – neće se dogoditi).

Interakcije s Pokémonima nisu samo tu za učenje poteza. Torkoal peče cigle kada mu donesete glinu. Smeargle boji kuće i manje stvari uz pomoć praha u boji kojeg dobijete kada vam Onix zdrobi stvari. Mini-igre dodatno razbijaju rutinu – preskakanje užeta s Bulbasaurom ili skrivanje sa Zoruom zna doći sasvim spontano, prilaskom istih do vas i pitanjem želite li se igrati s njima.

S obzirom na nakrcanost svijeta s elementima koje možete modificirati, različitih mehanika i simulacija, performanse su prilično stabilne. Doduše, grafički gledano Pokopia izgleda skromno. Nema naprednog osvjetljenja ni impresivnih efekata. Iako će neki reći da to ovdje nije ni poanta, kao ni kod sličnih igara iz ovog žanra.

Alfa i omega ovakvog tipa igre je zapravo interaktivnost i vlastita mašta. A ova igra stvarno nudi svega toga u izobilju. Od sitnih detalja do izgradnje mega tornjeva, podzemnih skloništa ili Sauronovog oka. Da, doslovno sam vidio da je netko izgradio čuveni Barad-dûr iz Gospodara prstenova!

Pokopia se usput ne boji zaprljati ruke te ponuditi prilično zanimljivu priču, što ipak nije toliko uobičajen koncept u ovakvim simulacijama. A ako uz to dodate simpatičnost i unikatnost čitavog Pokémon svijeta, dobijete jednu od najboljih sporednih igara iz svijeta džepnih čudovišta.

Vjerujem da je ovo jedna od onih igara koja će skidati rekorde u satima provedenim na Switchu 2. A Pokémon franšiza će ponovno natjerati ljude na kupnju nove konzole, makar u pitanju bio i sporedni Pokémon naslov.