Brzim sprintom po zidovima nebodera u par sekundi se nađete na vrhu, bacite se s krova i preletite par stotina metara kako bi upali u neprijateljsku bazu. Prva dva vojnika rasječete napola prije nego što su stigli shvatiti što se događa, trećeg dekapitirate sa stilom, a četvrtog bacate prema helikopteru koji je taman krenuo pucati po vama. To nije bilo dovoljno za potpuno onesposobiti helikopter, pa ste skočili u zrak 20 metara i uhvatili neprijateljsku letjelicu žilama kojima ste okolne objekte i ljude bacili prema njoj golemom brzinom. Helikopter je eksplodirao, a ubijanje nekolicine preživjelih neprijatelja bio je rutinski posao, svejedno obavljen u stilu i s puno krvi. Iz baze išetate ponosni što ste upravo izvršili fin masakr nad neprijateljskom đubradi koja vas, unatoč debeloj brojčanoj nadmoći nije uspjela ozbiljnije povrijediti.

Činjenica je da smo svi mi zapravo pomalo sadistički nastrojena bića kojima prethodni scenarij zvuči dosta zabavno, zar ne? Pogledajte onda našu video recenziju Prototypea 2 jer smo posebno pazili da takvih scena nikako ne nedostaje. No ukoliko ste više čovjek od teksta, ignorirajte video ispod i uposlite taj kotačić na mišu – tekstualna recenzija je ionako malo detaljnija.

Neki od vas su možda malo moralnije osobe, pa im gore spomenuto brutalno i bezumno nasilje treba opravdati nekim uvjerljivim razlogom, tipa – spomenuti vojnici su zle osobe koje nikada nisu kupile igru ili album već ih uvijek preuzimaju putem torrenata. Nedovoljno dobar razlog? Okej, vojnici slušaju cajke, ali se za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti svejedno nalaze u prvim redovima na koncertu Marka Perkovića Thompsona s podignutom desnicom u zraku. Plastična krunica i crna majica s velikim, ušatim slovom „U“ included. To je već sasvim okej razlog za spomenutu brutalnost, no za svaki slučaj ćemo ga ipak još bolje opravdati – vojnici su zle i nemoralne osobe koje nemilosrdno ubijaju civile i provode užasne pokuse na njima. Eto. To je sada sasvim u redu.

Poanta ovog uvoda, koji je opet dosta duži nego što je to bila prvobitna namjera jest: bezumna, brutalna open-world akcija i iživljavanje na neprijateljima poput onog u prvom paragrafu uvijek prolaze. Upravo takav naslov bio je prethodnik igre koju danas recenziramo, Prototype – igra s jako zabavnim gameplayom, no određenim problemima koji su spriječili da postane jedna od onih igara o kojima ćemo pričati unucima tijekom zimskih noći uz upaljenu vatru u kaminu.

Dakle, ovaj put se nalazimo u čizmama Jamesa Hellera, čovjeka čiji su kćer i žena ubijeni, a on za njihovu smrt okrivljuje Alexa Mercera, momka s kojim smo se zabavljali u prvom dijelu. Upravo ga šjor Alex zarazi svojim virusom, zbog čega dobiva mrvicu natprirodne moći dosta slične njegovima, a ubrzo otkriva i da stvari nisu onakve kakvima se čine na prvu. Pravi zlikovci u ovoj priči su GENTEK znanstvena korporacija zajedno s Blackwatchom, vojnom silom koja bi trebala zaštiti civile od virusa, no zapravo ih koristi za brutalne eksperimente i praktički hrani čudovišta nevinim ljudima. Eto opravdanja za brutalno kidanje organa zlim vojnicima, woo!

Heller je samo agresivac koji nije sposoban sklopiti inteligentnu rečenicu bez bujice psovki.

James Heller je crnac, odluka kojom su developeri očito htjeli pokazati kako sve rase mogu jednako uvjerljivo kidati udove zlikovcima. Živjela jednakost! Priča se pomalo raspliće kroz stilski zanimljivo odrađene cutscene koje se prikazuju kada konzumirate određenu metu. Da, konzumirate. Važno je zdravo se hraniti. Likovi u priči su dosta slabo razvijeni, za nikoga vas neće biti ni najmanje briga briga, a većina meta koje trebate proždrijeti ionako izgleda jednako – ili su vojnici ili znanstvenici. Naš protagonist trebao bi biti emotivac koji je dosta pogođen smrću svoje obitelji, no zapravo je samo agresivac koji nije sposoban sklopiti inteligentnu rečenicu bez bujice psovki.

Doduše, očito je kako je i ovaj put sama priča element igre kojemu je posvećeno manje pažnje, dok je fokus na uistinu zabavnom gameplayu. Kao što smo spomenuli, naš Heller izuzetno je moćan frajer koji se po ovom open-world New Yorku može iživljavati na doista raznolike načine. Njegove ruke zahvaljujući vrckavom virusiću po potrebi se pretvaraju o oružja poput golemih kandži, smrtonosnih vitica, dalekometnog biča, kamenog štita za obranu od projektila… Jedan od impresivnijih načina oduzimanja života jadnim i nespremnim vojnicima jest kreiranje crne rupe pomoću spomenutih vitica, koja jadnike uvuče unutra, a zatim čisto usput i eksplodira te raznese pola kvarta. Jer zašto ne.

Koje ćete od nekolicine impresivnih oružja iskoristiti u zadanom trenutku odlučujete postavljanjem jednog oružja na lijevi klik miša, a jednog na desni, tako da zapravo možete izvoditi raznolike kombinacije koje vam u tom trenu padnu na pamet i najbolje odgovaraju situaciji.

Prototype 2 screenshots

Ukoliko niste igrali prvi dio, ta činjenica ne bi trebala predstavljati prevelik problem, budući da je igrina priča gotovo posve odvojena od prethodne. Možda će vam trebati mrvicu duže da se „ufurate“ u igrinu mehaniku i kontrole nego nekome tko je igrao, no rekao bih da je, odokativno, riječ o maksimalno pola sata navikavanja. Već u samom početku osjećate se dosta nadmoćni u odnosu na vojnike, no tada su još sposobni predstavljati određen problem ukoliko su debelo brojčano nadmoćniji i imaju pokoji helikopter ili tenkić. S vremenom naš agresivni crnac dosta napreduje i dobiva nove moći pa je bez ozbiljnijeg problema sposoban u par minuta razvaliti sve što se miče usred neprijateljske baze. To je ujedno i jedan od igrinih problema – rijetko predstavlja ozbiljniji izazov, neprijatelji doduše s vremenom postaju opasniji i kompliciraniji za ubijanje, no njihov napredak je prilično inferioran u odnosu na Hellerov pa ćete se rijetko naći u situaciji s ozbiljnijom opasnošću umiranja.

Tupastim vojnicima nikad nije pretjerano čudno što njihov poznanik odjednom iz razonode trčkara po zidovima obližnje zgrade.

Spomenuli smo takozvano konzumiranje, proces u kojem Heller praktički proždre metu, čime si poveća health, a ujedno može i preuzeti njen oblik te na taj način zavarati neprijateljske vojnike. Pomalo je smiješno što tupastim vojnicima nikad nije pretjerano čudno što njihov poznanik odjednom iz razonode trčkara po zidovima obližnje zgrade. Igra tako ima i taj stealth element, u kojem određenu metu trebate konzumirati bez da vas itko vidi, što se obavlja procesom tihe eliminacije (odnosno opet – konzumacije, ali konstantno ponavljanje te riječi malo retardirano zvuči) jednog po jednog neprijatelja u metinoj blizini, dok jadnik ili jadnica ne ostanu potpuno sami. Jednolikost pokušavaju spriječiti i različiti bonusi koje igra daje u određenim situacijama, a koji traže ubijanje na specifičan način i trude se unijeti malo raznolikosti.

Prototype 2 screenshots

Heller može pokupiti bilo koje oružje ubijenog neprijatelja i iskoristiti ga protiv njegovih suboraca, no puno više zabave pruža ubijanje vlastitim rukicama preobraženima u sredstva za brutalnu egzekuciju i destrukciju. Također, nakon nekog vremena moći ćete uredno upadati u neprijateljska vozila i voziti ih, usputno pucajući po njihovim pravim vlasnicima. Zgodna novina, no vjerojatno je nećete pretjerano koristiti, budući da ste dosta brži, pa i destruktivniji van vozila.

Osim glavne kampanje, igra ima onaj element esencijalan za open-world naslove: sporedne misije te stvari koje možete skupljati po gradu. New York je podijeljen na tri zone, a svaka ima nekolicinu usputnih zadačića: jazbine koje treba počistiti od zaraženih, vojničke baze koje treba sravniti sa zemljom te „crne kutije“ koje treba pronaći, a koje ujedno pomažu u otkrivanju dijelova priče. Problem s misijama, posebno u glavnoj kampanji jest repetitivnost – gotovo uvijek se na kraju svedu na konzumiranje određenog frajera kako bi otkrili njegov dio priče i svoju sljedeću metu. Do samog cilja vodi impresivna količina destrukcije i krvi, no koliko god se dobro zabavili u procesu, bilo bi fino da su ciljevi ponešto raznovrsniji. Za završavanje glavne kampanje i sporednih misija potrebno je nekih 15 sati.

Prototype 2 screenshots

Naš nemam-obitelj-ali-jebeno-puno-psujem junak napreduje na dva načina standardnim RPG level-upanjem kada skupi dovoljno XP bodova, a tada možemo izabrati segment koji nam u tom trenutku djeluje najoptimalniji za unapređenje (poput brzine kretanja, količine healtha, snage i slično), dok raznolika zanimljiva unapređenja svojih mutacija dobiva i obavljanjem sporednih misija.

PC verzija izgleda ponešto bolje nego njeni kolege na konzolama. Tu su veći draw distance te ponešto povećan framerate zbog kojeg opaka klanja na računalima izgledaju malo kvalitetnije ukoliko imate dovoljno jaku konfiguraciju. Doduše, grafika je još uvijek samo prolazna, usudili bi se reći i pomalo ispodprosječna, što developer može pokušati opravdati brzinom Hellerovog kretanja po gradu te golemom broju jedinica koje su često na ekranu u većim bitkama. Cut-scene su stilski zanimljivo odrađene, sastoje se samo od crne i bijele boje visokog kontrasta te povremenih bljeskova crvene ili plave te dramatične montaže. Ovaj stil koristi se i kada Hellerov health postane nizak kako bi upozorio na ozbiljnu mogućnost smrti u bliskoj budućnosti.

Prototype 2 screenshots

Kontrole i kamera mogu biti malo problematični, posebice kad se traži preciznost. Recimo, ako u grupi od nekoliko desetaka vojnika trebate na brzinu pokupiti samo jednog, teško da će vam to isprve poći od ruke. Prototype 2 igra je koju nije nemoguće igrati s mišem i tipkovnicom, no puno prirodnije joj „leži“ gamepad. Mišonji se zna dogoditi i da bude malo problematičan te zastajkuje radi povremenih naglih promjena FPS-a.

Prototype 2 možda ne donosi velike inovacije u gaming, možda nema najinteligentniju priču , kvragu, možda nije ni grafički savršen, ali jedno je sigurno – prokleto je zabavan. Svi smo mi mali sadisti koji uživaju u bezumnom te brutalnom nasilju i destrukciji, kao i osjećaju slobode te nadmoći.

Spomenute mane igri bi zbog zabavnog gameplaya oprostili da se i u tom segmentu nije našao koji problem, poput repetitivnosti misija te činjenice da igra ne predstavlja ozbiljan izazov. Naime, ritam igre je dobar, svakih par sati dobijete neku novu sposobnosti i napredujete, čime postajete sve moćniji, no težina i jačina neprijatelja ne raste proporcionalno sa snagom našeg junaka. Nažalost, ni ovo neće biti igra o kojoj ćemo pričati unucima, no sigurni smo kako vam svejedno može pružiti sate brutalne zabave prijeko potrebne po ovim vrućinama.