HCL.HR

Recenzija

Sea of Solitude

HEJ, CRNA ŽENO

Zoran Žalac

Suočavanje s traumom zadnjih je godina vrlo česta tema u videoigrama. Ona više nije isključivo u domeni psihološkog horora ala Silent Hill nego nam je podarila izvrsne priče kao što su Firewatch, What Remains of Edith Finch i prošlogodišnji GRIS. Pokraj takvih igara, novi naslov zvan Sea of Solitude ima prilično težak zadatak dostaviti nešto svježe, a opet na sličnoj razini kvalitete.

Na prvi pogled Sea of Solitude ne izgleda naročito originalno. Koncept djevojke koja u čamcu istražuje potopljeni grad vidjeli smo još 2015. u igri zvanoj Submerged. Vizualni stil podsjeća na Rime, a izostanak pravog zapleta u priči dao mi je deja vu na Limbo. Međutim, Sea of Solitude se ipak uspijeva izboriti da bude igra koja progovara o drugačijoj vrsti traumatičnih iskustava. Nisam presretan kako do toga dolazi, ali eto – barem se može reći da igra obrađuje netipičan materijal kroz teme bullyinga i socijalne fobije.

Poveznica između priče i onoga što se događa u samoj igri većinom se prezentira kroz metaforu. Velika čudovišta su osobe i osobnosti, a prepoznavanje istih je najzanimljiviji dio igre. Doduše, sve je u Sea of Solitude popraćeno komentarima glavne junakinje Kay pa igrač nema slobodu samostalnog tumačenja nego doznaje stvari tek kada ih Kay objasni. Naravno, Kay se isprva ne sjeća ničega i tek postupno shvaća što se dogodilo njoj i drugima oko nje.

Velika čudovišta su osobe i osobnosti, a prepoznavanje istih je najzanimljiviji dio igre.

Metaforičnost igre nije me pomela s nogu, a nije me oduševio ni pristup pričanja priče kroz pozadinske monologe i dijaloge u prošlom vremenu. Bilo je već igara u kojima je sve to izvedeno daleko efektnije i maštovitije, čak i bez ekspozicije. Priča je sasvim solidna utoliko što ima korisnu poruku i pouku, ali ne doseže ni dubine ni visine kakve smo ranije mogli vidjeti u Hellbladeu.

Sea of Solitude ima jednostavnost u gameplayu i sve je dosta tečno, tj. nema previše lutanja, a zagonetke su uglavnom jasne odmah na prvu. Otvorenost svijeta u kojemu se igra odvija nije u potpunosti iskorištena, pa iako ovdje imate slobodu sjesti u svoj čamac i voziti se po potopljenom gradu, cijela avantura uglavnom je linearna. Nije to minus samoj igri, ali ponajprije zato što sam grad ionako ne djeluje kao zanimljivo mjesto za istraživanje.

Iako imate slobodu sjesti u svoj čamac i voziti se po potopljenom gradu, cijela avantura uglavnom je linearna.

Dakle, gameplay je tečan i odmah je jasno gdje trebate skočiti, a koga izbjegavati. Međutim, ta tečnost nije garancija za zabavu. Naime, malo se toga zapravo događa u Sea of Solitude. Dok se igre poput Journeya ili Abzua ističu i bez konkretnog gameplaya, ovom naslovu to ipak ne polazi za rukom. Ne bih vam znao reći koja mi je aktivnost ostala u sjećanju nakon igranja Sea of Solitude – imam dojam kao da sam kroz igru samo proletio.

Pozitivna stvar kod tog dojma je što se igru može doživjeti u jednom dahu. Trajnost od 3-4 sata nije idealna, ali ovo je jedna od onih igara koja nema učitavanja usred gameplaya. Svaki odmor između poglavlja je igriv i to ostavlja dobar osjećaj kontinuiteta u avanturi. Nažalost, jednom kad priča završi, stvarno nema razloga da joj se ponovno vraćate.

Sea of Solitude je na kraju čisti prosjek s nekoliko vrlina i nizom nemaštovitih ideja skrivenih iza metafore. Nije kompletni gubitak vremena, ali nije ni igra koja ostaje u trajnom pamćenju. Kao što sam napisao na početku recenzije – postoji nekoliko sličnih igara ovakve tematike i pametnije je dati prioritet njima.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PC. Primjerak igre za recenziranje nabavljen je pretplatom na EA Origin Access Premier.

Sea of Solitude nije usamljen u svom tematskom okviru, a premda donosi donekle originalnu priču, na tržištu ima kvalitetnijih igara kojima treba dati prioritet.

63 Naša ocjena
  • gameplay je usmjeren i bez prekida
  • priča je na trenutke hrabra i obrađuje nesvakidašnje teme
  • slab faktor zabave i ponosa zbog napredovanja
  • gameplayu ponestaje inspiracije unatoč kratkotrajnosti igre

Zoran Žalac

Dežurni urednik. Voli kad igre filozofiraju, gunđa oko estetskih rješenja u sučeljima. Preferira fantaziju nad fikcijom, framerate nad rezolucijom.

Komentari (1)

  • Igor Belan

    09.07.2019 - 19:44

    Moja fora da je ova igra “aurora smorealis” nije upala u recenziju na kraju a? 🙁

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?