HCL.HR

Recenzija

Slay the Spire

SRCE KARATA

Filip Zorić

Igre kartaškog žanra meni su među omiljenima. Yu-gi-oh! je obilježio moje djetinjstvo, a Hearthstone mi je među najigranijim naslovima. Međutim, iako su mi mile, svjestan sam kako kartaškim igrama ponekad nedostaje inovacija. Neke su me uspjele impresionirati originalnim mehanikama, npr. Gwent me naročito zaintrigirao novim pristupom kartaškim borbama, no generalno tu nema previše prostora za eksperimentiranje, barem ne bez dodatnog kompliciranja. Međutim, svako malo pojavi se neka interesantna igra, a u današnjem slučaju to je Slay the Spire koji kombinira roguelike elemente s kartaškim gameplayjem.

O kakvoj se igri ovdje radi?

U Slay the Spire igrate kao jedan od tri lika koji se pokušava popeti na vrh tornja ispunjenog opasnostima. Pitate kako ćete se suočiti s tim opasnostima? Kakvog li glupog pitanja. Ako me Yu-gi-oh! anime nešto naučio, to je da se svi važni sukobi rješavaju polaganjem karata, a takva je situacija i u Slay the Spireu. U igri trenutno postoje tri moda: Standard, u kojem regularno obavljate penjanje do vrha tornja; Daily Climb, u kojem na penjanje utječu tri modifikacije koje se mijenjaju svakim danom, te Custom, u kojem možete oblikovati kakvo penjanje želite imati. Kasnije možete pristupiti Ascension mehanici koja daje nove razine težine vašem penjanju. U ovoj ću se recenziji fokusirati na Standard mod igre.

Prije nego što kažem što mi se sviđa i ne sviđa u igri, htio bih na trenutak postati filozof i iznijeti svoju tezu o roguelike igrama. Roguelike igre osobno gledam kao igre varijabli. U svakom roguelike naslovu postoje različite varijable koje se mijenjaju svakim igranjem. Uzmimo kao primjer jednu od poznatijih roguelike igara – Spelunky. Svaki put kad igrate Spelunky, naići ćete na različite neprijatelje, zapreke, nagrade i ostalo…Svaki meč Spelunkyja je sličan po centralnoj mehanici platformerskog igranja, ali se ostali elementi igre mijenjaju iz meča u meč. Mijenjanje tih varijabli u svakom igranju je osnova roguelike igara. U tom je području Slay the Spire zasigurno uspio ostvariti dobar rezultat.

Igra ima ogroman broj varijabli i odluka, što čini svako igranje jedinstvenim. Na početku sam napisao kako u Slay the Spire igrate kao jedan od tri lika – u igri birate između Iron Clada, koji se fokusira na snagu i napadačke sposobnosti, Silenta, koja može koristiti otrov ili bodeže za dodatnu štetu, i Defecta koji upotrebljava pasivne moći kako bi savladao svoje neprijatelje. Ovo dodaje brojne varijable roguelike strani igre jer svaki od ova tri lika ima vlastitu kolekciju karata i pasivnu moć. Rezultat toga je da imaju jedinstvene i zanimljive stilove igranja.

Igra ima ogroman broj varijabli i odluka, što čini svako igranje jedinstvenim.

Najvažnija i najzanimljivija mehanika Slay the Spirea je dodavanje karata vašem špilu. Nakon svakog sukoba imate priliku izabrati između tri karte za dodavanje vašoj kolekciji, a postoji i trgovac koji vam prodaje specifične karte. Ovo znači da je svaki meč u Slay the Spire različita kombinacija karata. U jednom sam meču imao agresivni špil koji se fokusirao na čistu snagu i konstantno napadanje neprijatelja, dok sam u drugom imao špil koji se fokusirao na nanošenje otrova neprijatelju i defenzivnije igranje. Ova je mehanika ono što čini Slay the Spire iznimno zabavnom igrom.

Svaki put kad započnem novo penjanje tornja gradim novu vrstu špila s jedinstvenim kombinacijama karata. Jako je zabavno vidjeti kakve nevjerojatne pobjede možete izvući sa suludim kombinacijama papirnatog oružja. Na primjer, u jednom sam trenutku u šilu imao kartu koja označi pojedinog neprijatelja, a kad taj neprijatelj umre, karta ostalima nanese štetu jednaku njegovom maksimalnom broju životnih bodova. Kad sam ovo kombinirao s velikom količinom otrova koju sam mogao nanijeti protivnicima, svi su shvatili tko je pravi šef tornja.

Svaki put kad započnem novo penjanje tornja gradim novu vrstu špila  s jedinstvenim kombinacijama karata.

Što se tiče samih karata, njihov je dizajn jako dobar, iako ne doseže vrhunsku kvalitetu. Jako mi se sviđa što vas igra konstantno potiče da odlučite u kojem smjeru želite graditi svoj špil. Svaka karta na neki način može pridonijeti pojedinom stilu igranja. Jedino što me zasmetalo jest to što igra u trenutnom stanju jednostavno nema dovoljno karata za „vječno igranje“ po kojem su roguelike igre poznate.

Svaki lik ima nešto više od 70 karata u svojoj kolekciji, što se čini puno, ali kao što sam rekao – nije to dovoljno za „vječno igranje“. Volio bih da postoji još ludih kombinacija karata i stilova igranja. Ukratko, želim više načina za rasplakati sve koji se usude suprotstaviti mom gnjevu. Shvaćam da možda zvučim kao razmaženo derište jer tražim više sadržaja unatoč tome što je Slay the Spire indie igra od 20 dolara koja nudi više nego dovoljno zabave za taj iznos.  Nemojte me krivo shvatiti, ovdje je prisutan dovoljan broj karata, ali mislim da će s više njih Slay the Spire postati stvarno vrhunska roguelike igra.

Vratimo se mi onim varijablama koje sam spomenuo na početku recenzije. Još jedna glavna varijabla je sustav biranja puteva kojim ćete ići prema vrhu tornja. U igri dobivate kartu na kojoj su označeni različiti putevi i objekti koje susrećete. Tako se možete odlučiti želite li se odmoriti kraj vatre kako bi povratili nešto vaše snage ili se možete se boriti protiv snažnog protivnika kako bi osvojili vrijedne nagrade. Vaši se životni bodovi prenose kroz svaku bitku, što znači da uvijek morate obraćati pozornost na količinu štete koju primate. Na to valja nadodati kako možete vidjeti gdje koji putevi vode na vašoj mapi, tako da uvijek morate misliti nekoliko koraka unaprijed.

Na karti možete nabasati i na „upitnike“, koji predstavljaju nekakvo iznenađenje. U tim područjima možda se morate boriti protiv protivnika, ili pak naiđete na nešto elemenata priče. Možda ste primijetili da sam sve do sada izbjegavao spomenuti priču ove igre. Razlog je u tome što je radnja igre siromašna i jednostavno nije toliko važna. Slay the Spire nećete zaigrati da biste iskusili dobru priču. Dobijete tu i tamo poneki trag o čemu se radi u igri, ali većinu priče ćete vidjeti ako naiđete na „upitnike“.

Slay the Spire nećete zaigrati da biste iskusili dobru priču.

Igra prezentira te dijelove u obliku teksta u stilu Dungeons and Dragonsa. Napisano vam je što se događa i kakve opcije imate, nakon čega morate donijeti odluku što učiniti. Ono što je zanimljivo je da su ovi dijelovi priče više nego solidno napisani za ovakvu vrstu igre. Igra jako dobro barata riječima kako bi dočarala atmosferu, bilo da piše kako ste naišli na neko čudno stvorenje ili da toranj utječe na vaš mentalnu stabilnost.

Ove situacije donose ono malo priče koju igra posjeduje, ali vam daju i priliku za donošenje još odluka. Na primjer, u jedno sam trenutku izgubio nešto zlata u nekakvoj štetnoj ljigi. Primijetio sam da se u ljigi nalazi još zlata koje su zasigurno izgubili drugi ratnici. Nakon toga sam morao donijeti odluku – žrtvovati nešto svojih životnih bodova i zgrabiti svo zlato, ili ignorirati novčiće i nastaviti svojim putem. Naravno, u svojoj sam jezgri pohlepno stvorenje, pa sam uhvatio pare u razmjenu za izgubljene životne bodove.

Slay the Spire sadrži još varijabli koje treba spomenuti. Možete u igri, primjerice, sakupiti relikvije koji vam daju različite sposobnosti. Jedna vam daje veću zaradu od sukoba protiv neprijatelja, dok vam druga dopušta da si povratite više života kad naiđete na mjesta odmora. Ima tu još kompleksnijih i zanimljivijih relikvija, a ima ih stvarno previše, tako da očekujte dosta dubine u ovom području igre. Slični relikvijama su napitci, koji vam također mogu pripomoći, ali samo privremeno.

Hajdemo se mi sad maknuti od stvari koji vam pomažu kako bi se fokusirali malo na neprijatelje. Vaši protivnici u Slay the Spire su poprilično raznoliki u smislu estetike i mehanika. Igra je podosta mračna u tematici tako da ćete nabasati na neka doista čudna stvorenja. Svidjelo mi se što su neprijatelji sve monstruozniji u pojavi što ste bliži vrhu tornja. U početku su protivnici nalik crvima i morskim psima, dok su kasnije slični nečemu što biste našli u djelima H.P. Lovecrafta.

Što se tiče mehanika, svaki od neprijatelja sadrži jedinstvene napade. U pojedinim bitkama morate u potpunosti promijeniti vaš uobičajeni pristup. Na primjer, u igri se sukobite s vražjim ptičurinama koje primaju manje štete dok lete. Kako biste ih spustili na tlo, morate ih napasti triput u jednom potezu. U takvim se sukobima najbolje fokusirati na jednu pticu tijekom vašeg poteza.

U pojedinim bitkama morate u potpunosti promijeniti vaš uobičajeni pristup.

Sad kad sam spomenuo većinu varijabli u igri, želim istaknuti koliko dobro funkcioniraju svi ti dijelovi igre zajedno. Varijable se odlično slažu jedna s drugom i svaka je važna za preživljavanje u tornju. Svako igranje zapravo tvori hrpetina odluka. Morate odlučite kojim ćete putem ići na mapi, koje ćete karte odigrati, koje ćete napitke imati…Mehanike se mijenjaju svakim igranjem, a i same po sebi imaju dovoljno dubine. Rezultat ovoga je odlična kvaliteta gameplaya.

Možda ste primijetili kako do sada nisam spomenuo grafiku, glazbu i slične stvari. Razlog je isti kao onaj zbog kojeg nisam mnogo pisao o priči – jednostavno nije pretjerano važno za samu igru. Slay the Spire je minimalistička igra po pitanju svog izgleda i zvuka. Grafički je igra iznimno jednostavna, animacija gotovo pa i nema, glazbe ima malo i to što sam čuo je bilo niže kvalitete. Shvaćam da su se tvorci igre htjeli fokusirati na mehanike, ali je igra ipak previše siromašna u ovim područjima. Nešto bolja prezentacija bi zasigurno pomogla ovom naslovu.

Svejedno, stojim pri tome da je Slay the Spire veliki uspjeh za svijet kartaških igara. Uživao sam u igranju te igre i doista sam impresioniran razinom inovativnosti u tomnaslovu. Studio Megacrit je uspio nevjerojatno dobro kombinirati elemente roguelike i kartaškog žanra. Rezultat je naslov koji je sasvim originalno iskustvo, bez obzira na primitivnu prezentaciju i nekoliko ostalih prigovora.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PC. Primjerak igre za recenziranje ustupio nam je njezin izdavač.

Slay the Spire donosi dobrodošlu inovaciju u kartaški žanr uz pomoć elemenata roguelike igara. Ovaj naslov možda nije lijep za gledanje, ali se u njegovim mehanikama krije nevjerojatna kompleksnost.

82 Naša ocjena
  • odlično spajanje elemenata roguelike i kartaškog žanra
  • brojne odluke u svakom igranju
  • zabavna gradnja špilova
  • lude kombinacije karata
  • dobro bi došlo još karata
  • siromašna prezentacija

Filip Zorić

Od djetinjstva obožava platformere. Ponekad taj žanr zamijeni za razaranje glava u FPS-ovima.

Komentari (3)

  • Hazel

    11.02.2019 - 17:17

    Igra je stvarno super, igram je od decembra kad je bila u Early Accesu i jako je zarazna 🙂
    Slazem se da treba jos karata ali nemam sumnje da ce ih developeri staviti u igru posto rade stvarno odlican posao i updateovali su igru skoro svake nedelje od kad je bila u Early Accesu.

    • Filip Zorić

      @Hazel, 11.02.2019 - 22:00

      Ma igra je mehanički vrhunska, tko zna kakva će se zabava ovdje naći nakon godinu dana ažuriranja.

  • The one

    12.02.2019 - 18:40

    @HCL zasto nema video recenzija odavno niste napravili niti jednu ? 🙂

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?