HCL.HR

Recenzija

Split Second: Velocity [PC,X360,PS3]

Zoran Žalac

Split Second: Velocity, urbano oslovljavan i kao Split/Second, nova je igra Disneyeva Black Rock studija. Dotični je zaslužan za čitav niz racing igara, no najviše ih pamtimo po zapaženom naslovu Pure iz 2008. godine. Obzirom na vrlo dobe kritike upravo tog naslova, očekivanja za njihovu sljedeću igru su porasla, posebice nakon obećavajuće najave koja je govorila da će Split/Second donijeti dosad neviđenu razinu uništavanja staze. Pričalo se tako da će svaka naša akcija utjecati na stazu utoliko što će ju tijekom utrke drastično mijenjati. Na kraju smo to uistinu i dobili, no jesmo li zadovoljni krajnjim rezultatom?

Ako se pitate kako u jednoj arkadnoj utrci možemo drastično promijeniti putanju staze, valja spomenuti da se Split/Second vrti oko power-up elemenata u stilu kart racera. No ključna razlika leži u tome što se oni ovdje očituju kroz okolinu. Naime, koncept je inače puno jednostavniji nego to zvuči – izvođenjem drifta, drafta i skokova, igrač puni power-up mjerač u tri dijela. Prva razina omogućuje mu da u pravovremenom trenutku uništi drugog vozača aktivacijom eksploziva koji se nalaze uz samu stazu. Druga razina omogućuje mu da se privremeno riješi većeg broja protivnika, a ona treća zaslužna je za velike eksplozije koje mijenjaju prvotni oblik staze.


Glavni dio igre, SP kampanja, koncipiran je kao Reality Show od 12 sezona. Svaka sadrži po šest epizoda, što će reći da igra broji ukupno 72 natjecanja. Naravno, na početku vam nikada nisu dostupna sva natjecanja, već zadnja dva morate otključati skupljajući bodove i uništavajući vozila svojih protivnika. Destrukcija otvara bonus epizodu, dok osvajanje bodova vodi ka elitnoj utrci u kojoj morate završiti među prva tri mjesta kako biste napredovali u sljedeću sezonu. Igraći modovi dijele se na šest vrsta, od klasične utrke, preko tradicionalnog time triala, sve do specifičnih kao što su Air Strike i Survival, o kojima ćemo nešto kasnije.

Vozila se otključavaju sasvim spontano, također osvajanjem bodova. Dijele se na tri klase i imaju po četiri atributa koja utječu na samu vožnju. Generalno se ta podjela sužava na dva tipa automobila – brzi za jedna natjecanja, a izdržljivi za druga. Nažalost, to je ujedno i jedina veća razlika među njima. Dakako, razlike među performansama modela svakako postoje, no kako u igri niste u stanju sami birati, odnosno kupovati nova vozila, već ih osvajate dok napredujete kroz sezone, dobiva se dojam da je svaki novi automobil varijacija na prethodni. Da stvari budu gore, isti nisu licencirani, niti ih se ikako može nadograđivati ili dodatno uređivati. To nas nikad nije smetalo u tematski sličnom Burnoutu, no valja spomenuti da su auti ondje barem vizualno unikatni. U Split/Secondu, s druge strane, varijacije se ne zaustavljaju samo na performansama već i na izgledu ključnog elementa racing igre – vozila.


Igra broji svega 11 staza, koje se isto tako otvaraju kroz svaku sezonu. Obzirom da su građene “slojevito” (svaka ima po nekoliko alternativnih ruta), razumno je što ih je ovako malo. No kad je već tako, mogle su barem biti raznovrsnije. Naime, čitava igra odvija se u tematski sličnim prostorima – vozite se po gradovima, gradilištima, smetlištima, aerodromima i ostalim lokacijama koje su, iako detaljne, poprilično jednobojne i jednolične. Sve ih krasi pretjerivanje s kontrastom i smeđim tonovima, otprilike nešto u stilu NFS Most Wanteda. U svakom slučaju, dojma smo da se sve to moglo napraviti kudikamo bolje.

Vožnja je u potpunosti arkadna, stoga tu nema neke prave fizike niti realnog modela oštećenja. No to se, naravno, ne može uzeti kao mana jer takvim rješenjem do izražaja dolazi atmosfera igre. Osjećaj brzine je odličan, čemu pridonose i sitniji efekti poput zamrljane slike prilikom bliske eksplozije, zakretanje kamere prilikom driftanja, adrenalinski zvuk u tunelu i sl. Eksplozije su također vizualno atraktivne. Ne može se reći da staza nakon njih ostaje neprepoznatljiva kako je developer najavljivao, ali uspješno smještanje protivniku izaziva pravi osjećaj uspjeha.

ostali protivnici ne bore se međusobno već samo gledaju kako će srediti vas, no MP mijenja stvari…

Posebnog taktiziranja, osim pravovremenog aktiviranja eksplozija, u SP kampanji zapravo i nema – ostali protivnici ne bore se međusobno već samo gledaju kako će srediti vas, što ponekad ubija čar igre. No MP komponenta je sasvim druga priča. Ondje se pak svih osam natjecatelja žestoko bori, pa je određena doza strateškog pristupa ipak potrebna.

Nažalost, multiplayer se uvelike oslanja na mehaniku SP komponente, stoga zabava na duže staze nije zagarantirana. Jer kao što smo već utvrdili: većih razlika između vozila nema, broj staza je malen, a treba dodati da ni raspoloživi modovi nisu nešto sasvim originalno i zabavno do besvijesti. Air Strike i Survival lako se mogu protumačiti kao svojevrsne verzije Gate Crusher (DiRT 2) i Toolbooth (Most Wanted) modova, samo s obrnutom filozofijom, a kao takvi ne mogu biti uvijek drugačiji i zabavniji, ma koliko izazovni bili.


Nadalje, puno je elemenata koji bi dobro došli ovakvom racing naslovu, a nema ih. Primjerice, ponekad je u sveopćoj brzini nemoguće vidjeti kakav je učinak imala vaša zamka za neprijatelje, stoga bi nekakav Replay dobro došao. No ta funkcija nije ni prismrdila ovoj igri, a isto je s već spomenutim customiziranjem i nadogradnjama automobila. Umjesto njih utrpani su achievementsi koji u PC verziji praktički ništa ne znače. Štoviše, čini mi se da ostavljaju dojam nekakvog lažnog napredovanja čak i kod gubitka. Drugim riječima, “nagrađuju” vas za pogreške i neuspjehe. Da su se developeri potrudili ubaciti više sadržaja u samu igru, mi se ne bismo sada pitali kakvog smisla imaju ta naoko motivacijska “dostignuća”. A sve to vodi zaključku kako je Split/Second: Velocity impresivan otprilike prva tri sata igre. Kad se naviknete na primarni (i jedini) smisao igre, počinjete uočavati naznake recikliranja.

S vizualne strane, igra može proći – kao što smo već rekli, barem eksplozije izgledaju atraktivno. Međutim, ta atraktivnost “navodno” ima svoju cijenu, a ona je ograničenje od 30 sličica u sekundi. Kažem navodno jer ne vjerujem da se iz konzola nije moglo izvući dovoljno snage za glatkih 60 FPS-a. Pa i da nije, zašto ostaviti to ograničenje u PC verziji? I k tome još dodati opciju za v-sync koja je uz takvo ograničenje praktički beskorisna?

Preko blještavog i nametljivog sučelja izvan utrke možemo preći, no PC inačica ovdje opet izvlači deblji kraj. Naime, ukoliko poželite igrati s gamepadom, što je na kraju krajeva i razumno kad su u pitanju ovakve igre, budite spremni na neprilagođeni interfejs. Istina, kontroler radi, ali igra prikazuje tipkovničke znakove pa si vi mislite koja tipka na gamepadu vas vodi u prethodni meni, a koja do dodatnog izbornika. Totalno nepotreban, odvratan amaterski potez koji se moglo vrlo lako izbjeći. Baš kao i nevjerojatno bezvezna glazba. Repetitivni elektronski zvuk dosadi već na samom početku igre, a licenciranog soundtracka nema, što je čudno jer iza igre ne stoji neki anonimni Kinez nego institucija od Disneya.

Pa, Split/Second definitivno nije loša igra, ali zasigurno ne vrijedi onoliko koliko se za njega traži. Pogotovo ne u usporedbi s puno boljim naslovima, kako u žanru, tako i izvan njega. Objektivno, nema tu nikakvog novog iskustva – približnu destrukciju vidjeli smo u Burnoutu, FlatOutu i nizu ostalih, žanrovski sličnih igara. Sadržaja je moglo biti više, a zadovoljili bismo se i time da je dostupni nešto raznovrsniji.

S tehničkog gledišta PC verzija je zakinuta i nedorađena, a ukoliko se to ne promijeni nekakvim patchem, nema nekog posebnog razloga zašto biste developere “nagradili” za takav nemar. Ako ste fan racing igara već i sami znate da postoje, ako ne bolje, onda otprilike iste igre koje ste zasigurno već probali, te da s ovom ne propuštate ništa spektakularno. U najboljem slučaju, ako ste u mogućnosti, posudite igru i zabavite se na nekoliko sati dok “wow efekt” traje, tako nećete ništa izgubiti.

A što vi mislite? Jeste već isprobali Split/Second? Ostavite nam komentar u boxu ispod i izjasnite se, a ne zaboravite i na naš box za vaše ocjene.

Ima li na sceni arkadnog utrkivanja dovoljno mjesta za Split Second: Velocity, još jedan arkadni naslov koji se unatoč prividnoj svježini oslanja na već korištene ideje?

73 Naša ocjena
  • destrukcija
  • osjećaj brzine
  • multiplayer
  • malo staza
  • nema nekih ključnih elemenata
  • 30fps lock
  • glazba

Zoran Žalac

Dežurni urednik. Voli kad igre filozofiraju, gunđa oko estetskih rješenja u sučeljima. Preferira fantaziju nad fikcijom, framerate nad rezolucijom.

Komentari (7)

  • Maximum

    26.05.2010 - 19:03

    Ja sam igru igrao na tastaturi bez problema 😀 igra nije losa ono ja ni nevolim bas trke,brzo dosade ali ovu igram zbog grafike i dosta eksplozija …a i podseca dosta na Burnout 😀

  • Hrc_Cro

    26.05.2010 - 21:19

    Samo jedan ispravak,replaya ima!

  • wyzard

    26.05.2010 - 22:15

    uistinu, no to se teško može nazvati ikakvim replayem jer ga ne možeš gledat kad ti to želiš, nego samo kad igra odluči. i onda možeš vidjet samo djelić događanja, a ne i čitavu utrku.

  • Dragon_spy

    30.05.2010 - 10:20

    Ljudi jel mi mozete rec kak da se registriram pa da igram MP?

  • PetarMKD

    02.06.2010 - 12:52

    grafika je stvarno nevjerovata, isto i efekte, nije losa ali moglo bi i neku pricu bolju

  • Bergmann

    07.06.2010 - 18:29

    Samo sam Demo igrao, izgleda zanimljivo. Makar mi se svidio kada je bio na sajmu predlagan (E3) mislio sam da cu ga kupiti, ali trenutno nista od toga -.-.

  • -Aragorn-

    05.11.2012 - 15:25

    premala ocjena-igra je stvarno zabavna(pogotovo split screen) samo joj fali više staza

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?