Ovo nije igra koja će ostati upamćena po solidnom gameplayu i prikazu živopisnog svijeta jer su naslovi na koje se ugleda iste stvari odradili jednako dobro, ako ne i bolje. Neće ostati upamćena ni po priči, tek slabo natuknutoj avanturi o spašavanju svijeta od nadolazeće katastrofe. Naslov kanadskog studija Skybox Labs slobodno posuđuje najtipičnije elemente Limba i Inside te ih gomila u provizorno sklopljenu cjelinu. Kao rezultat imamo paradoks: igru koju je lijepo vidjeti i prilično zabavno igrati, ali koja je ujedno originalna poput kruha namazanog maslacem.

Tipično za predstavnike ovoga žanra, Stela započinje time što vas bez poznavanja konteksta smješta na nepoznato mjesto; u ovom slučaju, u drevno-futuristički podzemni laboratoriju koji će trenutačno podsjetiti na onaj iz Horizon: Zero Dawna. Izvan njega čeka vas razrušeni svijet kojim treba proputovati te ga, po mogućnosti, spasiti. Avantura bezimenu protagonisticu vodi kroz raznolika, ali dobro poznata mjesta: prazna sela, napuštene podzemne ruševine stare civilizacije, šume kojima obitavaju čudovišta, široka snježna prostranstva. Iako su neka od njih ciljana i svjesna referenca na već postojeće naslove, niti ona koja nisu ne posjeduju neku originalnost. Igrajući Stelu prečesto imate nelagodni dojam da ste istu igru već igrali nekoliko puta.

Avantura bezimenu protagonisticu vodi kroz raznolika, ali dobro poznata mjesta: prazna sela, napuštene podzemne ruševine stare civilizacije, itd.

Pametno napisana priča zacijelo bi pomogla u tome da se svijet doima cjelovitijim mjestom. No, kako stvari stoje, mnogo toga što je ispričano nema baš nekakvog smisla. Iako se  tu i tamo se nasluti da naslutiti da iza događaja stoji neka cjelovita mitologija, već sljedeće sekunde pomislite da vas autori igre naprosto vuku za nos. Je li to nužno istina? Vjerojatno nije. Iako su se i najbolji naslovi žanra našli suočeni s problemom kako minimalističkom naracijom kvalitetno zaokružiti cjelinu, Stela vrlo brzo počne srljati u zjapeću jamu.

Unatoč tome što raznolikom i bogatom svijetu nedostaje  koherentnosti, ne može se poreći da je njegova prezentacija impozantna. Nemojte napraviti grešku pa na temelju nekolicine početnih scena otpisati igru – ti, ruku na srce, grafički preintenzivni trenuci nisu dobra reprezentacija ostatka igre. Jednom kad ona uhvati ritam, njezina su grafička i zvučna strana konzistentno dobre, dok su neka od kasnijih kadriranja i stilskih rješenja doista fantastična; scene u kojima prelazite polje usred paljbe strelica ili bježite od napada divovske hobotnice predstavljaju vjerojatno jedne od impresivnijih akcijskih sekvenci u žanru. A to nije mala stvar. Iako tehnički gledano grafika možda nije upečatljiva kao u nekim drugim naslovima, autori su pametnim korištenjem kamere odlično poigrali ograničenjima.

Kad igra uhvati ritam, njezina su grafička i zvučna strana konzistentno dobre.

Jedno od glavnih obilježja na kojemu se temelji veliki dio gameplaya ovoga naslova jest simuliranje trodimenzionalnog prostora, nešto što se već dalo uočiti u Insideu. Unakažena čudovišta koja se nalaze u pozadini ekrana već vam se u idućem trenutku mogu naći pred licem, dok veliki broj „zagonetki“ traži od vas da budete svjesni prisutnosti „treće dimenzije“. Nekad se ta dva elementa spajaju. Tako je već u prvim akcijskim sekvencama potrebno spriječiti napad proždrljivih kukaca iz pozadine ekrana pametnim korištenjem predmeta iz okoline, a kasnije se od humanoidnih čudovišta potrebno skrivati s prave strane porušenih stabala. Zgodan je to element kojim se ponekad postižu prilično efektne, pa čak i začudne scene. Ponekad je ipak iskorišten u pretjeranoj mjeri. Kad vas po pet put počnu iz pozadine počnu proganjati čudovišta zapitate se je li to doista potrebno. Kad se ponovi po deseti put zaključite da autori očito pate od amnezije.

Kad sam govorio o zagonetkama tu sam riječ stavio u navodnike iz najočiglednijeg razloga: većina je njih toliko banalna da ih se jedva može prozvati tim imenom. Upitno je koliko je to ciljana odluka. Do neke mjere vjerojatno jest: akcijske sekvence očito su krv i meso ovoga naslova, a opasnost od umiranja je ono što mu daje specifični ugođaj. Ipak, bilo bi lijepo vidjeti i neke teže mozgalice od onih prisutnih; drugi su naslovi u žanru pokazali da je dobar balans između tih dva elementa moguć. Ovako susret s njima vrlo brzo postaje dijelom naporne rutine, pa samo želite čim prije „obaviti stvar“.

Da je kojim slučajem izašla prije nekoliko godina te da njoj nisu prethodili naslovi koji su danas u žanru već uvelike kultni, Stela bi dobila puno bolje ocjene. Banalna je i izlizana metafora da staro treba poslužiti kao temelj novom – no to je isto tako metafora koja je jedina posve prikladna u ovom slučaju. Nije da je Stela sam po sebi loš naslov, nego su drugi i slični naslovi identične stvari odradili bolje. Još gore, Stela čak niti ne pokušava ponuditi mnogo dosad neviđenog.

Sve u svemu, radi se tek o dobro odrađenoj imitaciji… i ničemu više od toga. Ako baš volite žanr i odigrali ste u njemu sve što se dalo odigrati te vam nije problem izdvojiti 15 eura za tri sata igre, slobodno razmislite o nabavi Stele. Ako niste, učinite si uslugu i radije se okrenite igrama koje su otprije obilježile žanr.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PC. Primjerak igre za recenziranje ustupio nam je njezin proizvođač.