Posljednje desetljeće donijelo je sa sobom brojne zanimljive naslove ozbiljne tematike. Eksperimentalne igre kao što su Gone Home, Firewatch, That Dragon Cancer uvelike su pomakle narativni fokus medija u cjelini te znatno doprinjele tome da se potresne i osobne priče može vidjeti i u sve većem broju visokobudžetnih naslova. Narativno gledano, igre su danas kompleksnije i ozbiljnije nego ikada prije.

Unatoč tome, The Suicide of Rachel Foster jedna je od igara najozbiljnije tematike na tržištu. Ne samo da se ovaj simulator hodanja dotiče slabo zastupljenog problema samoubojstva, već otvara i jednu za igre posve neistraženu temu. Romantični odnos između maloljetnice i odrasle osobe motiv je koji se u igrama dosad u potpunosti mimoilazilo, a odluka studija One o One Games da ga stavi u narativni fokus svojega prvijenca svakako je hrabra i pohvale vrijedna.

The Suicide of Rachel Foster nije isključivo drama, već i horor avantura i igra istraživanja; jednako na tragu Gone Homea, kao što je i na tragu Firewatcha i filma The Shining; a sve to u trajanju od svega tri sata. Zvuči zanimljivo, no to će se “tematsko šaranje” nažalost pokazati igrinim najvećim teretom – nemogućnost da suvislo produbi ijednu ključnu temu tako će grubo stati na kraj njenim prilično visokim ambicijama.

The Suicide of Rachel Foster nije isključivo drama, već i horor avantura i igra istraživanja

No, krenimo ispočetka. Onima koji su gledali spomenuti The Shining i nakon toga tražili neke trivijalne informacije, možda bude poznato ime Timberline Lodge; naziv stvarnoga hotela u kojemu je snimljen dio materijala za film, a koji je kasnije preimenovan u fikcionalni Overlook Hotel. Sad je to ujedno i ime hotela u The Suicide of Rachel Foster, te također vrlo jasna referenca na to odakle potonji crpi inspiraciju. S jednom razlikom – dok je stvarni hotel smješten u saveznoj državi Oregon, onaj u igri nalazi se u Montani.

Samom je premisom igra prilično jednostavna. Ona prati dolazak djevojke imena Nicole u obiteljski hotel s namjerom da provjeri njegovo stanje prije prodaje, da bi je snažna i nenadana snježna oluja natjerala da se u njemu zadrži dulje nego što je namjeravala. Pritom joj je jedini kontakt s vanjskim svijetom omogućen putem pronađenog walkie-talkiea, kojega koristi kako bi kontaktirala predstavnika službe za spašavanje za pomoć pri preživljavanju u već dugo nenaseljenom hotelu.

Dok čeka prestanak oluje, Nicole koristi vrijeme da bi se pobliže upoznala s mjestom koje je napustila još kao djevojčica – istražuje hotel i svakim proteklim danom saznaje više o povijesti hotela i mračnoj obiteljskoj priči koju on skriva. Pritom produbljuje poznanstvo s tipom iz službe iz spašavanja, koji se iz vodiča polako, ali sigurno, pretvara u prijatelja. U jednome trenutku otkriva se da hotel možda nije nenaseljen kao što se isprva mislilo.

Iako kombinacija elemenata drame i horora dosta obećava, veliki problem uočljiv je u činjenici da se naslov neprestano pokušava pozicionirati među svojim uzorima, bez da se ikada potpuno posveti vlastitoj priči. Tako različite motive prisutne u Gone Home, Firewatchu i The Shiningu izokreće naopačke i daje im individualnu crtu (konkretne primjere neću spominjati iz očitih razloga), ali s rezultatom da mnoga od tih poigravanja u suštini samo doprinose narativnom kaosu. Taj kulminira potpuno nerazumljivim raspletom i završetkom igre – ono što bi moglo uzrokovati duboki psihološki trag rezultira isključivo nesuvislim šokom.

Ono što je trebala biti priča, glavni adut naslova, svakako je hotel Timberline Lodge, ogroman i neprestano jezovit, čija je tri kata jednako zanimljivo istraživati kao što je i zastrašujuće. Ako je Gone Home bio osoban i intiman u prezentaciji obiteljske kuće, The Suicide of Rachel Foster daje vam na raspolaganje objekt s kojim vjerojatno niste dobro upoznati – osim ako život niste proveli smucajući se po raznim hotelima.

Arhitektura i dizajn interijera osmišljeni su s pažljivim naglaskom na detalje.

Timberline Lodge toliko je velik da u bilo kojemu trenutku za pomoć u orijentaciji moguće otvoriti kartu. Ipak, veličina nije njegova najvažnija karakteristika. Arhitektura i dizajn interijera osmišljeni su s pažljivim naglaskom na detalj, a solidna, realistička grafička prezentacija i kvalitetni zvučni efekti doprinose tome da se mjesto čitavo vrijeme doima vrlo stvarnim i opipljivim, čak i onda kad se u njemu ne događa apsolutno ništa.

Što se gameplaya tiče, The Suicide of Rachel Foster ne donosi ništa što dosad nije viđeno u nekim od drugih simulatora hodanja dostupnih na tržištu. Dapače radi se o vrlo konzervativnom naslovu; na samo hodanje definitivno otpada najviše vremena, dok su neke zanimljive mehanike kao što je korištenje svjetiljke u potpunom mraku ili uporaba paraboličnog mikrofona iskorištene samo jednom, da se nakon toga više ne bi pojavile.

Isto tako, iako potencijalno bogata mogućnostima, kao što je najbolje pokazao Firewatch, središnja mehanika razgovora putem walkie-talkiea nije ni blizu iskorištena do maksimuma; interaktivnost je svedena gotovo na nulu pa do razgovora u pravilu dolazi u unaprijed zadanim trenucima, bez mogućnosti da se na njih utječe na značajniji način.

Iako kombinacija Gone Homea, Firewatcha i The Shininga zvuči primamljivo na papiru, potrebno je mnogo umijeća da bi se od tih elemenata napravilo smislenu i uvjerljivu priču – što najbolje pokazuje upravo ova igra. Usprkos dobrom ugođaju i konkretnom, ona u konačnici ipak ostavlja mlak dojam, ponajprije zbog njezine nedovršenosti, ali i činjenice da su naslovi na koje se uvelike referira ipak prezentirali podosta snažnije i upečatljivije virtualne svjetove.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PC. Primjerak igre za potrebe recenzije ustupio nam je njezin izdavač.