Pijesci u igri zvanoj Vane ravni su i pusti, a zgrade porušene – vjerojatno kako bi ih se poštedjelo boravka u svijetu u kojemu se ne događa apsolutno ništa zanimljivo. Vane je možda introspektivna igra, ali nažalost iz posve krivih razloga. Istraživanje pustinje u igri je nezanimljivo, mehanike zbunjujuće i nezgrapne, a priča neprozirna. Iako traje svega dva sata, vrijeme je usporeno pa umjesto da se usredotočite na ono što igrate, vjerojatno ćete radije razmišljati o sebi, svom životu i kome ste sve dužni vratiti novce za sendvič.

Vane ne počinje nimalo uvjerljivo. Nakon kratkog uvoda u kojemu kao dječak od pješčane oluje tražite sklonište u impozantnom tornju, u idućoj sceni odjednom se nalazite u ulozi vrane (ili gavrana) ščućurene na vrhu samotnog pustinjskog stabla. To je tek prvi od zbunjujućih prekida koji nikad nisu objašnjeni ni naslućeni, a koji će igru kasnije okarakterizirati u cijelosti. Ali, dobro, trenutno se nalazite u ulozi vrane. Nakon što se malo pomučite s nespretnim kontrolama, shvatit ćete da se sa stabla možete vinuti pa poletjeti – negdje. Ne znam gdje. Ususret pustinji.

U maniri igara kao što su Journey, The Last Guardian ili Shadow of Colossus, putovanje bi u Vane trebalo biti samo sebi svrha. I da, prvih nekoliko minuta široka, napuštena prostranstva pijeska pred vama doista su fascinantan prizor. Krajolik je impozantan i dojmljiv, a nedostatak smjernica početak putovanja čini zastrašujućim pothvatom. Taj osjećaj, međutim, traje toliko dugo dok ne shvatite da vas kamera pokušava zažvaliti, da bijesno trebate lupati po tipki X da biste letjeli normalnom brzinom i da u svijetu Vanea zapravo nema ničega vrijednog pozornosti.

Zbog nedostatka smjernica vjerojatno ste se u toj praznini i malo pogubili. Ali dobro, prije ili kasnije shvaćate da je vaš prvi zadatak okupiti sve ptice u okrugu te ih poslati na veliki metalni vjetrokaz u sredini pustinje. Razlozi tome, kao i mehanike kojima vršite tu akciju nikada vam nisu bili objašnjeni, već je ostavljeno vama da ih dokučite vlastitim razumom. Samo kad kažem razumom, zapravo mislim prstima. Jer za razliku od većine minimalističkih igara u kojima se do rješenja može doći intuitivno ili iščitavanjem znakova u okolišu, u Vane se do njih dolazi principom pokušaja i pogreške, istraživanjem nasumičnih zakutaka u nadi da ste naišli na mjesto koje ste nužni posjetiti.

Teško da će vam u bilo kojem trenutku, primjerice, biti jasno zašto skupljate ptice u pustinji, zašto su one tamo te koji je vaš  općeniti cilj.

Teško da će vam u bilo kojem trenutku, primjerice, biti jasno zašto skupljate ptice u pustinji, zašto su one tamo te koji je vaš općeniti cilj. Igra jednostavno pati od kroničnog nedostatka usmjerenosti. Što se tiče postignutog doživljaja istraživanja, Vane se stoga doima poput Journeyja kojeg je pregazio kombajn.

Stvari nisu mnogo bolje ni u strukturi igre. Vane je podijeljen u četiri kratka poglavlja od kojih svako pred vas stavlja jedan veći zadatak koji vam priječi napredak. Nakon što najprije istražite pustinju završit ćete u “Alibabinoj” spilji iz koje je potrebno pobjeći pa kasnije u “Babelovom” tornju kojim se treba popeti i tome slično. Tranzicije iz jednog poglavlja u drugo odrađene su kao i ostatak igre – narativno i mehanički arbitrarno, a svaki od ponuđenih zadataka apsolutno je trivijalan, zaboravan i nepovezan s ostalima.

Svaki od ponuđenih zadataka je trivijalan, zaboravan i nepovezan s ostalima.

Primjerice, pri početku igre tako ćete naučiti kako se iz ptice pretvoriti u dječaka. Fora je to stvar pa ajmo hmm vidjeti kako se uklapa u samu igru. Aha, ta će vam mehanika trebati da riješite točno jedan problem. Onda ćete nakon toga kotrljati kamen (isto jednom). Pa svirati nekakvi magični rog (jednom). U igrama siromašnim naracijom, pravilan razvoj mehanika često im daje okosnicu i smjerokaz. U nedostatku istog, Vane se bez pardona može opisati kao omnibus više igara, povezanih posve arbitrarno.

Kad već govorimo o arbitrarnom, Vane čak sadrži i nevidljive zidove. U pustinji, pobogu. I to veliki broj njih. Sjećate se kad u Dark Souls 2 niste mogli preskočiti preko Gimlijevog zidića visine dva pedlja? E, to vam je ništa prema onome što vas čeka u Vane. Što je najgore, njegove kontrole užasno su nezgrapne i trome pa ako vam se slučajno dogodi da niste svjesni da ste naletjeli na nevidljivi zid – ne brinite, problem nije u vama.

Vane čak sadrži i nevidljive zidove, u pustinji – pobogu.

Na jedan posebno zgodan nevidljivi zid može se naići već na samome početku, kad u ulozi ptice istražujete pustinju. Odletite predaleko od mjesta na kojem igra želi da budete i završit ćete u pješčanoj oluji. Ekran će se zacrniti i shvatit ćete da se nalazite na… na drvetu s početka igre. Kako sad to? Je li ptica samo sanjala? Ili ju je tamo otpuhnuo gordi vjetar? Možda je uginula pa se regenerirala na stablu? Ne znam, govorimo o gavranu, ne feniksu. Ali u svijetu Vanea – tko bi ga znao.

Teško mi je pronaći dobre strane naslova koji je suštinski toliko nezgrapan i neodređen. Pustinja možda izgleda lijepo, ali ne toliko lijepo da bi se na regularnom PlayStationu redovito vrtjela u dvije i pol sličice u sekundi. Pozadinska glazba koja kombinira elektroniku i klavir efektna je i jezovita, no ona svira tek povremeno, i to uglavnom u trenucima koji ne zaslužuju tu razinu dramatičnosti. Isto tako, otvorena fantastična priča o propasti civilizacije, ponovnom rođenju, transformaciji i cikličnosti na trenutke se može učiniti zanimljivom, ali potpuni nedostatak smjernica postepeno dovodi do opće nezainteresiranosti.

S obzirom na trajanje igre od dva sata, visoku cijenu od 25 eura i njezinu kvalitetu, ne znam bih li ikome preporučio ovu igru. Možda eventualno budistima, spiritualistima i panteistima koji u beskonačnosti pijeska i stijenja mogu vidjeti punu raskoš života. Ali, čak će i oni imati problema s lošim kontrolama i nezgrapnom kamerom – tako da opet ne znam. Generalno gledano, Vane je igra za zaborav koja se svojom kvalitetom jednostavno ne uspijeva približiti svojim uzorima. Od toga ne može pobjeći.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PlayStation 4. Primjerak igre za recenziranje ustupio nam je njezin proizvođač.