Ovako je nekako počelo moje prvo „druženje“ s Outlastom: pričekao sam noć (jer tko je vidio igrati horor igre po danu?), pogasio sva svjetla u sobi, pojačao zvučnike i radoznalo se zaputio u igru izazivajući je da me preplaši – mene, veterana koji je mirno odgledao svakakve gadosti Silent Hilla, Resident Evila, Penumbre, Amnesije i sličnih horor naslova. Poslije prvog neizbježnog prepada zaključio sam da je ipak pametnije smanjiti zvuk – jer, kao, mogao bi smetati ostalim ukućanima u te kasne sate. Nakon nekih sat vremena provedenih u igri došlo mi je da se zapitam što je meni to trebalo i zašto se dovraga želim zastrašiti kad time nemam što kome dokazati. Idućeg jutra sanjao sam da se skrivam u jednom od ormara u igri i probudio sam se mlateći rukama po zraku u trenutku kad sam u snu izašao iz ormara u namjeri da se suočim s nekom nepoznatom kreaturom.

To mi se u životu nije dogodilo, a iskreno rečeno ne bih htio ni da se ponovi. Zato vam ozbiljno savjetujem da pazite kad izazivate Outlast. Vjerujem da bi se kolega Vjeran (Shazaam) složio s time – njegovo iskustvo s uvodnih desetak minuta ove igre pogledajte u sljedećem gameplay komentaru.

Sad se vi pitate: a što je tu toliko strašno? Za početak, Outlast spaja više različitih elemenata i tehnika koji su u stanju zastrašiti čovjeka. Bu-efekti, neizvjesna napetost, strah od nepoznatog, degutantni prizori, konstantna nesigurnost, osjećaj nemoći, trauma od proganjanja – sve su to svari koje vas u ovoj igri očekuju. Iznenađujuće je koliko je svaka od njih dobro odrađena, a da se u cjelini malo poradilo na nekim odlukama pri dizajnu igre Outlast bi bez problema mogao konkurirati za najstrašniji horor naslov uopće. To nikako nisu preuveličani komplimenti, to je dojam koji sam stekao završetkom igre kada sam shvatio da ju baš i ne bih želio ponovno prelaziti.

No prije nego pojedinačno prokomentiram te zastrašujuće elemente, spomenut ću priču čisto iz razloga da znate s čime ovdje imate posla. Dakle, nalazite se u ulozi znatiželjnog novinara koji se igra istraživača u zabačenoj psihijatrijskoj ustanovi pod vodstvom jedne mutne korporacije. Po dolasku u ustanovu ubrzo shvaćate da se ondje događaju čudne stvari, da ste okruženi svakakvim spodobama te da se ne možete tek tako okrenuti i odšetati van.

Outlast screenshots

Pozadina priče otkriva se tipičnim načinom za ovakve igre, a to znači skupljanjem i čitanjem razbacanih dokumenata. Kako čitanje u igrama obično nije među zabavnijim aktivnostima, taj ćete segment vrlo vjerojatno zanemariti. Srećom, dobra je vijest da time ne gubite ništa značajno. Naime, priča u Outlastu solidna je kada ju se gleda samo kao objašnjenje zašto se u igri događa to što se događa. No izvan toga zapravo je potpuno zanemariva do te mjere da ju možete kompletno nadomjestiti nekom svojom. Primjerice, ja sam u trenutku spoznaje da ne mogu napustiti tu ludaru jednostavno prestao brinuti za pozadinu priče i Outlast mi je tada postao avantura preživljavanja u kojoj mi je jedini cilj bio izvući živu glavu – ni o čemu drugome nisam imao želje razmišljati dok su me proganjali kojekakvi mutanti.

Priča je u Outlastu sekundarna stvar – jedina misao čitavo vam je vrijeme: „Hoću van iz ove ludare!“

S obzirom da priča nije nametljiva pa za takvo što imate prostora, ne treba je uzimati kao minus. Istina je da Outlast zbog nepotrebnog kompliciranja u posljednjih dvadesetak minuta igre drastično gubi moć zastrašivanja, ali da se developer nije potrudio ponuditi nekakvo objašnjenje za sve kroz što prolazimo, sada bih ja ovdje tvrdio kako je priča nedorečena jer developer nije znao kako ju ispričati.

Outlast svoj vrhunac neugode ostvaruje negdje pri sredini igre kada susretnete izvjesnog doktora Tragera koji će vas počastiti nezaboravnim uzvikom „Buddy!“ Do tog trenutka nagledat ćete se svakakvih užasa, uključujući i nekrofiliju (!), a nakon toga već ćete i sami podivljati te poželjeti uzeti neko oružje kako biste ovladali situacijom. Ipak, to neće biti moguće jer u Outlastu nema borbe već samo bježanja i skrivanja.

Prvi trik kojime vas igra nastoji zaplašiti jesu iznenadni prepadi. Začudo, njih nema toliko mnogo koliko biste očekivali, a svakako je za pohvalu što nisu jeftini. Naravno, ima i takvih koji su dosta predvidivi, ali ima i onih koji se nadovezuju na ostale elemente – primjerice kada izbjegavate neprijatelja, a neki se luđak iznenada počne derati i tako ga pozove u prostoriju gdje se nalazite.

Outlast screenshots

Napetost i neizvjesnost u igri najjače djeluju na samom početku kada ne znate koliko često ćete naletjeti na neprijatelja, koliko će on biti uporan u potrazi za vama, kako će reagirati i možete li mu zbrisati kada vas otkrije. Igra ima nekoliko različitih vrsta čudovišta (neki mutanti su manje strašni, ali neke ćete baš zamrziti), no pristup svima svodi se na isto izbjegavanje jer su svi jednako blentavi, čak i za mutantske AI standarde. Ne vide vas tako u mraku čak ni kada ste na metar udaljenosti od njih, a ne čuju vas ni dok hodate pored njih. Rute po kojima se kreću lako se zapamte, tako da je najčešći problem doći do određene točke kada ne znate kamo idete, dok na povratku točno znate kako se vratiti i pritom zaobići neprijatelje.

Igra vas nikada ne prestaje plašiti, ali učestalost checkpointa s vremenom smanjuje njezin izazov.

Iznimku pak čine otvoreni prostori na kojima obično jedva vidite prst pred nosom. Tada imate dojam da bi se neprijatelj u svakom trenutku mogao stvoriti ispred vas, ili još gore – iza vas. Da biste to izbjegli igra vam daje mogućnost da brzo pogledate preko ramena (s tipkama Q ili E) te prijeko potrebnu kameru s mogućnošću zumiranja i noćnim modom snimanja. Taj noćni mod, koji će vas neodoljivo posjetiti na filmove REC ili 1 Night in Paris, dosta brzo troši baterije pa njih morate skupljati uokolo da ne biste ostali u mraku. Srećom ili nažalost (kako kome), baterija ćete uvijek imati sasvim dovoljno. Štoviše, kada poginete pa vas igra vrati na zadnji checkpoint odmah će vam se napuniti i baterija.

Outlast screenshots

Samim spomenom checkpointa dolazimo do značajnijeg prigovora igri. Ranije sam rekao kako je Outlast mogao biti najstrašnija igra ikada, ali da je to propustio ostvariti zbog nekih odluka u dizajnu. Naime, igra je mogla biti još strašnija da je igraču dala razloga bojati se za svoj život. Odnosno, da su količine checkpointa i gore spomenutih baterija za kameru bile duplo manje Outlast bi dobio još jednu dimenziju straha. Ne kažem da je to moralo biti izvedeno po defaultu, ali je svakako moglo (i još uvijek može!) biti dodano kao dodatni mod težine za mazohiste i fanove horora. Uostalom, bio bi to dobar razlog za ponovni prelazak, a i opravdanje za igru koja traje četiri sata a košta gotovo 20 Eura.

Tko zna, možda takvo što jednom bude dodano nekakvom zakrpom, ali što se cijene tiče njome ovdje ne plaćate trajnost nego jedinstveno iskustvo. Mnogi će reći kako je Outlast tematski klišej horor žanra, ali činjenica je da predstavlja dosta originalnu horor igru koja je uspjela spojiti tiho skrivanje u mraku i panično sprintanje u bijegu od neprijatelja. Sve dok osjećate nesigurnost pri igranju, Outlast je nešto što još niste iskusili. A čak i kada se počnete osjećati samouvjereno igra će vam iza sljedećih vrata obično staviti ono što najmanje želite vidjeti. Ili pak suprotno tome – pokazat će vam izlaz koji toliko želite, a do kojega ne možete doći; što u vama budi frustraciju i osjećaj nemoći.

Outlast svoju cijenu opravdava i razinom produkcije. Ovo je jedna od ljepših horor igara u zadnje vrijeme, s tim da je „lijepo“ pridjev koji apsolutno nikada nećete moći iskoristiti za nešto u samoj igri. Razbacane iznutrice, defektna lica te intenzivne količine krvi nalaze se na gotovo svakom koraku što doprinosi bolesno pogođenoj atmosferi umobolnice. Dizajn neprijatelja također je jeziv, a dobro je što ih se igra „ne stidi“ pokazati, tako da vam je uvijek jasno od čega točno strahujete.

Outlast screenshots

Atmosferi pomaže i prisutnost glavnog lika u prostoru (nešto što je falilo Amnesiji), u smislu da isti ima animacije za svaku interakciju s okolišem, pa se tako primjerice rukama dohvaća rubova na zidu kada provirujete iza njih. Prisutnost se naznačuje i zvukom ubrzanog te dubokog disanja kada se nađete u nekoj opasnoj situaciji. Međutim, po pitanju zvuka glazba je taj element koji je odrađen perfektno. Mišljenja sam da bi Outlast dosta izgubio na svojoj atmosferi da nije tako, stoga je svakako pohvalna stvar kada vas glazba u igri uznemirava jednako koliko i njezine opasnosti.

Kao što sam to već spomenuo na početku ove recenzije, boravak u Outlastovoj umobolnici naveo me da se zapitam zašto uopće igram igre kojima je cilj izazvati neugodu i strah u meni. Po završetku sam odmah znao da je to zato što upravo ovakve igre najlakše mogu potaknuti bilo kakav osjećaj. Nije to lako ostvarivo u ostalim žanrovima, a horor žanru čak ni u drugim medijima. Prije nekoliko dana baš sam odgledao Evil Dead, pompozno najavljivan kao najstrašniji film ove godine, i uz njega se na kraju dobro nasmijao. U Outlastu mi nije bilo do smijanja, a tijekom četiri sata igranja progutao sam više knedli nego pri bilo kojem drugom horor naslovu. Bolju preporuku od tolike količine knedli nećete čuti. Outlast možda nije savršen kao igra, ali je zato nevjerojatno strašan kao iskustvo.