Najbolja glazba iz videoigara: Pokaži mi šampiona svjetla u Alan Wake 2

Prvi Alan Wake imao segment u kojemu igrač odbija najezdu protivnika na pozornici dok u pozadini svira glazba fiktivnog rock benda Old Gods of Asgard. Bila je to relativno neozbiljna dionica u inače ozbiljnoj igri i na kraju pameti mi nije bilo da će Alan Wake 2 godinama kasnije izvesti još luđu stvar.

Ako ste igrali AW2, znate o čemu se radi. Četvrto poglavlje igre, zvano “We Sing”, donosi igrivi mjuzikl koji u suštini prepričava priču o naslovnom piscu i događajima iz prve igre. Pjesmu zvanu “Herald of Darkness” ponovno izvodi fiktivni bend iz prve igre, tj. stvarni bend Poets of the Fall, čija glazba prati Remedyjeve igre još od Max Paynea 2.

U slučaju da niste igrali igru, ne želim vam spoilati način na koji je taj glazbeni dio ukomponiran u sam gameplay. Ipak, mogu generalno komentirati samu ideju iza ove izvedbe koja je, baš poput same pjesme, naprosto genijalna. Evo kako sam si ju ja protumačio.

Mjuzikli generalno nisu preferirani žanr gamera i u pravilu se ne uklapaju u ozbiljne teme. Za Alan Wake serijal možemo reći da se bavi upravo takvim ozbiljnim temama, k tome još i na ozbiljan način, pogotovo drugi dio koji je podigao razinu horora. Ideja o uvrštavanju mjuzikla unutar takve igre predstavlja opasnost da od nje napravi sprdnju. A s druge strane, mjuzikl u Alan Wake 2 na kraju je postao jedan od najpamtljivijih i najkreativnijih trenutaka ne samo u toj igri, nego i u gamingu 2023. godine.

Budimo realni, priča Alan Wake igara na trenutke je apsurdna s dijeljenim univerzumom drugih Remedyjevih igara, čestim probijanjem četvrtog zida i nimalo suptilnim fetišima glavnog redatelja Sama Lakea. Serijal je već u startu netipičan za pojmove videoigara jer igramo s piscem koji puca po sjenama i po šavovima, ali upravo u takvom liku pristaje jedna takva glazbena dionica. Stara poslovica kaže da je tanka granica između genijalnosti i ludosti, a Alan Wake na toj granici pleše kroz čitavu igru. Gostuje u emisijama u kojima bi trebao pričati o nečemu čega se uopće ne sjeća, nastoji razumjeti kako njegove priče utječu na stvarnosti u kojima se nalazi te iz kojih ne zna izaći.

Postoji vrlo dobar citat u nadolazećem filmu Joker: Folie a Deux koji također ima psihički nestabilnog protagonista. Citat glasi: “Koristimo glazbu kako bismo zacijelili, kako bismo balansirali pukotine u sebi.” Mislim da je upravo to ono što Alan Wake radi svojim mjuziklom – apsurdnost svoje situacije nastoji jasnije shvatiti kroz pjesmu, kroz niz grimasa i naoko nespojive plesne poteze s rock glazbom.

Najbolje od svega je što na kraju izgleda kao da Alan dolazi do određene spoznaje, uz blagi osmjeh dok ispija kavu i promatra završnicu mjuzikla. Kasnije Alan priznaje da je pjesma o njegovom životu zarazna, što tumačim kao svojevrsni mig na samu igru – priča o piscu koji puca po sjenama na kraju je jednako zarazna koliko i suluda, čak i u kontekstu videoigara. Ili možda pogotovo u kontekstu videoigara.