Gdje nam je više ta recenzija Metro Exodusa?

Metro Exodus vani je već četiri dana i sigurni smo da je većina zainteresiranih igrača do sada imala priliku isprobati igru. Svima koji se dvoume oko nabavljanja te post-apokaliptične pucačine možda je pomogao Igorov video komentar, ali evo još jednog pogleda na igru, barem onog letimičnog prije same recenzije koja bi trebala uslijediti krajem ovog tjedna.

Spletom okolnosti za recenziju smo dobili primjerak igre za PlayStation 4 konzolu, što mene nije oduševilo jer svi znamo da je PC verzija Metro Exodusa grafički naprednija od one za konzole, a od pamtivijeka je poznato da se ovakve igre najbolje igraju uz miš i tipkovnicu. Svejedno, moram priznati da se verzija za PS4 drži solidno. Ima nekoliko dijelova na kojima dolazi do opadanja frameratea, no uglavnom se isti drži na stabilnih 30 sličica po sekundi.

Grafički je ovo jedna od najljepših igara na toj platformi, barem što se tehničke strane tiče jer su teksture detaljne, efekti impresivni, a animacije bogate. U pogledu estetike ovo je izrazito “ružna” igra – baš kakav jedan post-apokaliptični naslov i treba biti: mračan, prljav, hladan, jeziv i neugodan.

Igra se odvija na mapama pristojne veličine što na konzolama povlači jednu nezahvalnu stvar – učitavanja koja traju i do tri minute. Prvo učitavanje prilikom ulaska u igru je najduže i kasnije ga praktički više nema pod uvjetom da igrate bez umiranja. Nije ovo smak svijeta, ali vjerujem da je još jedna stvar zbog koje se više isplati igrati ovu igru na PC-u, ako imate odgovarajući hardver.

No dobro, to su samo tehničke stvari – što je zapravo sa samom igrom?

Ako ste igrali prethodne Metro igre brzo ćete se prisjetiti kako sve funkcionira. To je i dobra i loša vijest u isto vrijeme. Dobra je vijest da je napucavanje izvedeno odlično, u smislu da je napeto i da igrač ima dojam kao da stvarno barata nečim razornim. Streljiva u početku nema u izobilju pa vas igra prisiljava da budete precizni i pucate promišljeno. Osobno mi je nedostajala jedna ovakva single-player pucačina u kojoj neprijatelji nisu spužve za metke nego s dva-tri metka možete odraditi posao čak i ako ne izvedete headshot.

Fenomenalno je također što su lokacije uglavnom takve da napucavanje nije samo skrivanje u zaklonu već neprijatelje možete naciljati kroz neku rupicu u podu dok se šuljate kanalizacijom ispod njih. Metro je također staromodna pucačina utoliko što nema nikakvo označavanje protivnika ala Far Cry nego se ovdje orijentirate prema sjenama i svijetlu, a najčešće prema zvuku.

Taj dio sa zvukom mi je pomalo bedast jer neprijatelji stalno nešto viču dok vas traže, primjerice nešto u stilu “Naći ću te, kujo!”. Kad malo razmislite, nitko u oružanom sukobu ne bi na taj način odavao svoju poziciju. Ali eto, razumijem da je ovo igra pa su proizvođači na neki način morali nadomjestiti to što igrač ne može u svakom trenutku znati gdje se neprijatelj nalazi.

Nažalost, zvuk nije jedina bedastoća kod umjetne inteligencije. Na tom polju je Metro Exodus prilično slabašan jer mu se neprijatelji često ne znaju ni pravilno postaviti u zaklon. U većini slučajeva ponašaju se zbunjeno kao muhe bez glave, a kada im bacate mamce valjda su najveći idioti koji postoje i da im bacite 500 konzervi za redom uvijek će doći do zaključka kako “moraju smanjiti konzumiranje alkohola”. Da je Metro igra samo s ljudskim protivnicima ovo bi bila živa katastrofa, ali nekako se sve to izbalansira kad se borite protiv različitih mutanata. Njih je više nego ikad i svaka vrsta predstavlja jedinstvenu prijetnju bilo zbog brzine kretanja ili mogućnosti penjanja po zgradama.

Metro Exodus oduševio me svojim audiovizualnim ugođajem, iako moram priznati da sa zvukom nisam uvijek načisto. Zastrašujuće je kad u daljini slušam zavijanje mutanata, ali još je strašnije kad uopće ne čujem da mi mutant dolazi s leđa. A trebao bih čuti. Zvuk kretanja glavnog lika također mi se učinio pokvarenim jer mi nekad zvuči kao da Artyom tapka ili sprinta, a zapravo korača normalnim hodom. Zna se također dogoditi da prilikom skoka zvuk pukne na pola, ili npr. čujem skok, ali ne i zvuk doskoka.

U dijalozima mi je zvuk također čudan (igram koristeći slušalice) utoliko što pri okretanju lijevo ili desno čujem glas sugovornika samo na jednom uhu. Možda i bolje jer je glasovna gluma pomalo loša, barem u engleskoj inačici – moram još probati igrati na ruskom. Ne smeta mene rašn-engliš naglasak koji je u Metro serijalu oduvijek prisutan. Kad kažem da je glasovna gluma loša mislim na to da je neuvjerljiva jer likovi pričaju skoro bez ikakve pauze. Kao da je svatko od glumaca odvojeno pročitao svoj dio scenarija i to je onda montažom spojeno u jedan dijalog – tako mi to zvuči.

Nema prirodnosti koja proizlazi iz ljudske interakcije kad je ta interakcija ovdje jednosmjerna jer je Artyom tip koji vječno šuti. Pa onda npr. imate njegovu ženu koja ga pita neko pitanje i odmah nakon toga nastavi pričati nešto drugo. Kao da nekome kažem: “Hej, sviđa li ti se Metro Exodus? Ja sutra idem u trgovinu kupiti rajčice, krastavce, krumpir i mrkvu. Nadam se da je barem nešto od toga na popustu.”

Takve se stvari vrlo vjerojatno neće popraviti do samog kraja igre. Međutim, mogu reći kako Metro Exodus postaje sve bolji kako priča ide dalje. Isprva mi se činilo da će igra biti užasno skriptirana i da ću svugdje ići u nečijoj pratnji koja će mi stalno govoriti što trebam raditi i kako. Prvih sat-dva je doista bilo tako, ali kasnije se igra otvori i igrač dobije slobodu ići gdje želi i rješavati situacije kako si sam to zacrta. U ovom me pogledu Metro Exodus podsjeća na Half-Life 2, a atmosferom je rame uz rame kultnom Stalkeru. To su neke opako dobre usporedbe, barem za početak. Do kraja tjedna vam javim nudi li Metro Exodus u konačnici nešto više ili kvalitetnije od svojih uzora.