Tko nas je u industriji video igara iznevjerio svojim proizvodima nakon brda skupih reklama? Ne pričamo ovdje o Nintendovu Virtual Boyu i inim proizvodima 90-ih, sastavili smo TOP 7 Listu modernih gaming promašaja.


Nemilosrdna kakva jest, industrija video igara ne poznaje skromnost. Developeri i izdavači stoga su nerijetko prisiljeni davati nerealna obećanja koja zapravo ne mogu ispuniti. Sve je to dio uhodanog mehanizma, no korisnik se unatoč oprezu često uspijeva razočarati jer je vjerovao zavodljivom tonu marketinga. Tko nas je na polju gaminga posljednjih godina iznevjerio svojim proizvodima, otkrivamo upravo u ovome tekstu.

Pojam modernog hypea iliti trenutnog hira u službi strateškog promoviranja, igračima je dobro poznat. U više navrata uvjerili smo se kako igru uspješnije prodaje reklama nego sama kvaliteta naslova. S obzirom na činjenicu da većina proizvođača u tim reklamama ima blagu tendenciju pretjerivanja, točnije hvalisanja, finalni proizvod (ako do tog stadija i dođe) u mnogim slučajevima nije onakav kakvim ga se prezentira.

Naravno, kada na takav produkt čekate duže vremena krajnji je osjećaj uvijek isti – radovali ste se, nadali se te u najgorem slučaju štedjeli – uzalud. U posljednje vrijeme, porastom oglašavanja pa i same industrije igara, takve su stvari sve češće. Nažalost, svjedočili smo skupim tehnologijama koje su podbacile, vječnim projektima koji su na kraju otkazani, te mnogim drugim primjerima neopravdanog povjerenja. Njih se pak prisjećamo u ovome tekstu kako bi još jednom pokazali da ne treba slijepo vjerovati svakom obećanju koje čujemo – kada je profit u pitanju, velike kompanije ne gledaju na vaše osjećaje, već samo prema vašem novčaniku.

Koncept teksta je jednostavan – izlistali smo sedam pojmova koji su nam inicijalno davali velika obećanja, da bi ih kasnije iznevjerili. Odabir je sasvim subjektivan (te kao takav ne bi trebao biti predmet rasprave), a bazira se na temama relativno novijeg razdoblja u industriji, unatrag deset godina od danas. Dakle, ovo su naše balade praskozorja HD generacije – ukoliko se u njima prepoznate kao naivni kupac, nemojte misliti da vam se rugamo, ili još gore, da vas sažalijevamo – vjerojatnost je da smo i mi nasjeli na iste hvalospjeve bez pokrića.



Proizvođači su oduvijek tražili nove načine kako spojiti ugodno s korisnim, te su na tragu toga došli do ideje epizodnog formata. Razvoj digitalne distribucije omogućio je brojnim developerima da svoje igre razdijele na epizode koje bi u konačnici tvorile sezone, a onda kasnije i da pod izlikom DLC-a prodaju set nivoa po određenoj cijeni. Stvar je zaživjela prvenstveno u žanru avantura, a viđali smo i neke druge, puno značajnije primjere. Dakako, veselilo nas je što na neke igre nećemo morati čekati duže vremena, no epizodni format se nakon kratkog eksperimentiranja ipak pokazao kao promašaj.

Suprotno najavama, razvoj pojedinih epizoda ponekad je trajao toliko dugo da priču u igrama nismo mogli pratiti bez ponavljanja gradiva pred novu epizodu. Štoviše, neke su igre bivale uništene zbog ovog koncepta jer su planirano razdjeljivane po poglavljima kako bi se na njima moglo zaraditi i nakon izlaska. Vidjevši da epizodni format baš i ne funkcionira kako bi trebao, vodeće izdavačke kuće (Electronic Arts, Ubisoft) osmislile su drugačije strategije za distribuciju novih igara na godišnjoj bazi, koje bi na djelu trebali vidjeti u skorijoj budućnosti.



Iako će mnogi gameri pojam 64-bita automatski prišiti za Nintendovu konzolu pete generacije, naše razočaranje ne leži na toj platformi. Naime, kada u ovom kontekstu spomenemo 64-bitne procesore, mislimo na doba prelaska s 32 na 64 bita. Dakako, protiv same tehnologije nemamo apsolutno nikakve zamjerke, no ista je za PC gamere prvotno najavljivana kao prava revolucija. Intel i AMD mamili su nas pričama o boljim performansama i ljepšim efektima, a kada su prvi 64-bitni procesori napokon došli na tržište nitko nije želio iskoristiti beneficije ove tehnologije.

Kao prvo, na pravi OS s podrškom za 64-bita trebalo je čekati duže vremena, a kao drugo – svega se nekoliko igara upisalo na listu onih koje koriste prednosti nove arhitekture. Dakako, ne treba ni spominjati da su ljepši vizuali bili gotovo zanemarivi, pa kupci prvih 64-bitnih procesora definitivno nisu profitirali jer se industrija samo godinu dana nakon njih okrenula prema pravom napretku – procesorima s više jezgri. Ipak, valja napomenuti da je 64-bitna arhitektura gamerima na kraju pogodovala u vidu proširenja memorijskih kapaciteta, no na ostvarenje te koristi morali smo čekati nekoliko godina, ili točnije – operativnih sustava.



Nintendova dominacija na tržištu prijenosnih konzola prije ere iPhonea, bila je gotovo dosadna. Nebrojene verzije GameBoya, bez obzira na to koliko kvalitetne, eventualno su nam postale naporne i nadali smo promjenama. No prije nego se Nintendo odlučio na njih, praktički niotkud iskočila je tvrtka Tiger Telematics najavivši potencijalno revolucionarni uređaj zvan Gizmondo.

Dotični je prije svega bio handheld konzola obećavajućih hardverskih i softverskih specifikacija (400 MHz procesor, 3D grafika, 64 MB RAM, GPS/GPRS, Windows CE), te ga je matična kompanija samouvjereno proglašavala najmoćnijim komadom hardvera za mobilni gaming.S obzirom da su iza te tvrdnje stale brojne face poput Microsofta i Electronic Artsa, povjerovali smo im. I doista su govorili istinu, samo su prešutjeli puno važniju stvar.


>> Pogledajte promotivni video za Gizmondo iz 2006., i priznajte - izgledao je tako kul, a slogan mu uopće nije sličan onome za Sonyev PS Move.

Izlazak Gizmonda popratilo je 12 solidnih igara, a onda se ispostavilo da je jedan od izvršnih direktora tvrtke povezan sa švedskom mafijom i organiziranim kriminalom. Kontroverzom pogođeni Tiger Telematics ubrzo je bankrotirao, a tridesetak naslova koji su se spremali za njihovu konzolu odmah je odgođeno. Srećom, na neka bolja obećanja nismo morali čekati dugo – Nintendo DS i Sony PSP već su bili pred vratima.



Kontrole pokretima označile su trenutnu generaciju konzola. Iako ih često svodimo tek na generalno pozitivne koncepte pod nazivima Wii, Kinect ili Move, ne treba zaboraviti da je bilo i onih nešto manje uspješnih. Tu prvenstveno ciljamo na Sonyev Sixaxis kontroler, koji je dolazio s ranim modelima Playstation 3 konzole. Sama izvedba kontrolera kroz ergonomiju i standardni raspored tipki zapravo nema mana, no Sixaxis je, suprotno obećanjima, podbacio baš u segmentu gdje je trebao biti koristan.

Njegove kontrole zakretanjem gamepada u zraku mnogima su bile naporne, a igre koje su ih trebale proslaviti uspjele su i same ispasti loši ili osrednji naslovi. S vremenom se tako ispostavilo da za Sixaxis jednostavno nema mjesta u pojedinim žanrovima, primjerice borilačkim i sportskim igrama. Iako je korištenje kontrola pokretom u većini igara bilo opcionalno, Sixaxis kontroleri nisu dugo poživjeli jer im se, između ostalog, zamjerao i nedostatak vibracije. Njegovi nasljednici stoga su ponovno bili klasični i provjereni DualShock modeli, ovaj put u bežičnom izdanju.



Nedvojbeno je kako je Microsoftov DirectX API tijekom svog postojanja donio mnoštvo dobrih stvari za gaming industriju. Međutim, njegova pretposljednja edicija, najavljivana kao ogromni napredak, na kraju je ispala još jedno prazno obećanje kojim se prodavao element trulosti – Windows Vista. Iako je vizualno unapređenje igara u teoriji jako zanimljivo, u praksi su stvari nešto drugačije – naslova s DirectX 10 podrškom bilo je uistinu malo, a baš kao i kod slučaja s 64-bitnom tehnologijom, grafički izgled bio je u najmanju ruku prilično identičan onome u DX9 modu.

Sve je to pak dovelo do interesantnih kontroverza i apsurda. Većina "DirectX 10 postavki" u Crysisu se uz jednostavan hack mogla otključati i za DX9 kartice, štoviše – Windows XP. A nije samo Microsoft prodavao maglu – ATi i Nvidia redom su štancali nove modele DX10 kompatibilnih grafičkih kartica. Snažnije serije opravdale su taj naziv, no niže i srednje kategorije grafičkih kartica nikada se nisu ni približile obećavanim DX10 efektima jer su jednostavno bile preslabe da igre pokreću na very high postavkama. Sličnu sudbinu relativne nezainteresiranosti developera za nove verzije ovog API-ja zasad dijeli i DirectX 11, pa sva obećanja o ljepšoj budućnosti PC igara padaju u vodu.



Već spomenuti Gizmondo bio je unikatan promašaj na tržištu prijenosnih konzola, no još specifičniji let u prazno doživjela je finska tvrtka Nokia sa svojim mobilnim telefonom N-Gage. Vjerojatno se pitate tko je uopće nešto i očekivao od ovog modela? E pa, sjetite se kako su izgledale igre na mobitelima prije sedam godina. Kada je N-Gage najavljen, sve druge igre na drugim mobitelima pale su u drugi plan. Jer N-Gage je trebao spojiti funkcionalnosti dva uređaja – prijenosne konzole i mobilnog telefona, i to na kvalitetan način te uz specifičan dizajn. Ali realnost je ipak bila drugačija.

N-Gage se prodao u solidnom broju primjeraka, no loša kontrolna shema i hardverska ograničenost nisu usrećile developere pa je Nokijin uređaj podbacio i na polju kvalitetnih igara. Doduše, bilo je tu zvučnih imena, samo što ona nisu profitirala kao na Nintendovim i Sonyevim prijenosnim konzolama. Tada smo gotovo izgubili vjeru u simbiozu konzole i telefona, ali srećom – Apple nas je zadnjih godina uvjerio da takva kombinacija uistinu može biti uspješna ako joj se posveti dovoljno pažnje pri izradi. Kakogod, N-Gage je sada stvar povijesti – novih igara za ovaj uređaj neće biti, a prateći servis za igre na ovoj platformi bit će ugašen do kraja ove godine. Ispod pogledajte TV reklamu za N-Gage QD.





Microsofte, bagro stara – zar si stvarno mislio da liberalnoj PC platformi možeš nametnuti svoje regulacije? Samo zato jer se igramo na Windowsima? I to onom OS-u koji nikada nije bio game-friendly? Nećemo okolišati – Games for Windows program je vjerojatno najgori pokušaj kontroliranja jedne platforme. Napravljen je po uzoru na kudikamo uspješniji Xbox Live i trebao je označiti renesansu PC gaminga. No u ovom ste tekstu već mogli naslutiti što je od te renesanse ostalo četiri godine kasnije – Vista je pala u zaborav, DirectX 10 neiskorišten, a Alan Wake za PC otkazan. Stoga je gotovo nemoguće naći bilo kakvu pozitivu kod GfW branda – kad god se ovaj program nečega uhvatio, PC gameri su ostali kratkih rukava.

Službeni Computer Gaming World časopis koji je preimenovan u GfW Magazine propao je prije dvije godine, obični Game Explorer integriran u OS obično nije prepoznavao starije igre, rating sustav zahtjevnosti igara nikada nije prikazivao realne podatke, multiplayer komponenta još uvijek ima brojne probleme… A lista bome ide i dalje: GfW Marketplace zaživio je tek nakon tri godine u nevjerojatno siromašnom izdanju, broj GfW Live naslova uistinu je mizeran, zanimljive opcije cross-platform multiplayera i igranja bez instaliranja igre vezane su tek za dvije igre, veliki GfW naslovi obično kasne za konzolaškim verzijama, a onda kada i dođu ne sadrže obećane beneficije kao što su obligatorna podrška za kvalitetan widescreen prikaz te podrška za gamepad.

Što onda reći na sve to – hvala vam jer je besplatno!? Ali u početku nije bilo ni to – trebali smo plaćati mjesečnu pretplatu da bi mogli igrati MP komponentu Haloa 2 koji je na Xbox stigao tri godine ranije. Stoga ne treba biti odveć pametan da bi se uočilo kako je Games for Windows promašaj. Microsoftova inicijativa za "spas PC gaminga" nije potekla iz činjenice da tvrtka brine za PC gamere, već iz želje za dodatnom, sporednom zaradom. A onda kad su na pola puta shvatili da PC igrači neće prihvatiti njihove restriktivne planove, svoj GfW program su zapostavili, prepustivši brigu o njemu ljudima koji su sretni samo činjenicom da rade barem nešto za Microsoft, makar to bili poslovi manjeg značaja. Doduše, da budemo fer i korektni, Microsoft je nedavno priznao grešku i obećao se iskupiti kroz ekskluzivne sadržaje za PC platformu. Međutim, Fable 3 opet kasni šest mjeseci za X360 verzijom, a u ostalo ne vjerujemo dok ne vidimo. Jer čak i da inicijativa za obnavljanje GFW brenda uspije, trebat će dosta vremena da se načinjena šteta ublaži i ukloni.

Eto, baš smo se zapuhali prepričavajući ove nepravde. Nadamo se da vam je ovo štivo, iako pomalo depresivno, bilo poučno i zanimljivo. Dakako, od vas očekujemo da nam nabacite svoj komentar – recite nam svoja najveća razočaranja u svijetu gaminga. Što vas je iznevjerilo, prevarilo ili ostavilo gorak okus u ustima? – sve nas zanima.