IO Interactive je jedan od onih studija koje pratim bez previše propitkivanja. Hitman igre godinama su mi bile mjerilo onoga što se dogodi kad se kirurška preciznost mehanike spoji s vrhunskom atmosferom. No, svaki put kad bih kao Agent 47 ušetao u luksuzni hotel, u skrojenom odijelu i s lažnim identitetom, kroz glavu bi mi prošla misao da iskustvu fali samo jedan Walther PPK, nešto kose i šarma da praktički imamo Bond igru.

Pa kad je IO Interactive Bond licencu napokon i dobio, vijest sam dočekao hladnom reakcijom koja je glasila: “bilo je i vrijeme”. Franšiza koja preko desetljeća nije dobila igru vrijednu spomena konačno je dočekala proizvod koji zvuči kao da iza njega netko zna što radi. A 007: First Light taj povratak ne samo da opravdava, nego mu vraća i dozu dostojanstva koju je franšiza odavno izgubila.

BE THE BOND

Prvo što First Light jasno daje do znanja, i ono što ga i mehanički i iskustveno razdvaja od Hitmana, jest da je ovo igra koju pogoni priča. Ne sandbox u kojem između epizoda birate mete iz izbornika, ni slagalica misija koju posložite kako vam odgovara. Ovo je, bez okolišanja, priča o tome kako James Bond krvlju, pameću i pozamašnom dozom sreće zaradi tu dvostruku nulu prije sedmice.

I to se odmah osjeti. Između misija ne zurite u meni nego se šećete sjedištem MI6-a, kroz prostore koji djeluju kao kadrovi iz filma koji niste gledali, ali prepoznajete. Q vas dočekuje u laboratoriju jedva čekajući pokazati vam novi pokus i u ruke vam turnuti nove špijunske igračke. M ispod svoje hladne pragmatičnosti ipak cijeni ljudski dodir terenskih agenata, dok je Greenway, Bondov mentor, oličenje suprotnosti – smeta mu mladićev šarlatanski pristup i olako ignoriranje zapovjednog lanca, ali ga unatoč tome uz gunđanje vodi savjesno i predano. Cijela stvar se i prije ispaljenog jednog metka zaista doima kao pravi pravcati Bond fillm.

Ovo je priča kako James Bond krvlju, pameću i srećom zaradi svoju dvostruku nulu.

Sama radnja kreće prije nego James postaje agent. Nakon što preživi misiju na Islandu koja krene po zlu, Bond završava pod okriljem MI6-a, prolazi obuku na Malti te uz buduće kolege dobiva prvi pravi zadatak. Sam trening traje duže nego što biste očekivali te je odrađen kao prava i vrlo efektna filmska montaža. U suštini, funkcionira i kao priča o formiranju Bonda i kao tutorial, što je rješenje kakvo bih češće volio vidjeti izvedeno na ovako efektan način.

Ono što počne kao lov na odmetnutog agenta ubrzo preraste u prijetnju potencijalno globalnih razmjera sa tajnovitim figurama, saveznicima koji postaju neprijatelji i obratno te uobičajenom dozom suspenzije nevjerice bez koje Bond ne bi bio Bond. Nije ovo scenarij na razini boljih filmova iz serijala jer se neke preokrete da nanjušiti poprilično rano, a negativcima fali karizme i prisutnosti da bi vam se urezali u pamćenje.

Nije scenarij na razini boljih filmova, ali ga postava likova drži od početka do kraja.

Ipak, priča blista kada su u pitanju Bond i gore spomenuti likovi. Patrick Gibson odlično utjelovljuje mladog Bonda – dovoljno je drzak kad situacija to traži, ali bez one karikaturalne nepogrešivosti koja je starije Bondove znala pretvoriti u dobro odjevene robote. Q je topao i uvjerljiv, no prava je poslastica Lennie James kao Bondov mentor Greenway, čije predrasude prema mladom agentu kroz igru postupno rušite, a upravo iz tog otpora izrasta jedan od najljepše izvedenih odnosa u igri.

AGENT 47 DRAKE

Gameplay je najjednostavnije opisati kao mješavinu Hitmana i Uncharteda. Svaka misija spušta vas na jednu od raskošnih lokacija – hotel u slovačkim planinama, otok u Vijetnamu, brodsko groblje u mauritanijskoj pustinji i slično. U svakoj glavni cilj ispunjavate nizom manjih zadataka, uz komplikacije koje pristižu točno onim tempom kojim bi i u filmu. Kostur je Hitmanov: lokacija, cilj i alati dok je opći dojam više Unchartedov: linearno, dozirano i po potrebi spektakularno.

No, spomenuo sam da First Light nije sandbox u punom smislu te riječi. U pravilu imate jedan put do konačnog cilja, a sloboda pristupa se krije u tome kako ćete prići pojedinom problemu unutar te zadane putanje. Možete li misiju razložiti i posložiti iz temelja kao u World of Assassinationu? Ne baš. Ali, smeta li to onoliko koliko biste očekivali? Iznenađujuće rijetko. Razlog tomu je arsenal kojim raspolažete i koliko vas pametno igra navodi da ga koristite.

First Light nije potpuni sandbox, ali alati i kako ih koristite umanjuju privid linearnosti.

Sat koji dobivate od Q-a srce je tog arsenala. S njim možete vidjeti neprijatelje kroz zidove, hakirati elektroniku da im odvučete pažnju i još koješta drugo. Uz sat dolaze strelice koje neprijatelju izazovu mučninu pa promjeni svoju stražarsku rutinu, dimne bombe za bijeg ili tihu likvidaciju te laser kojim režete brave ili nakratko zaslijepite metu. Sve to punite baterijama i kemikalijama razasutim po razinama, a kako ih ponekad nemate u izobilju, svaka upotreba traži malo računice.

Nisu alati potpuno bez zamjerke. Dio njih nije pretjerano uzbudljiv jer uglavnom služi da nekoga onesvijestite ili maknete s puta, a neki dođu tek pred kraj igre kad ih jedva stignete koristiti. Osim toga, ne možete u svaku misiju ponijeti sve što vam je na raspolaganju pa ako primjerice ne ponesete spomenuti laser, možete zaboraviti na rezanje lokota na određenim vratima te se tako zaključati iz dijela sadržaja. Utječe to donekle na slobodu izbora i igra vas na to nikad eksplicitno ne upozori.

Bondov glavni alat i ovdje je njegova domišljatost, improvizacija i brz jezik.

Nije sve u gadgetima jer imate na raspolaganju i onaj najbondovskiji alat od svih – njegov jezik. Kad vas stražar zaustavi i upita što tražite ondje gdje vam nije mjesto, jednim gumbom Bond sroči uvjerljivu izliku ili odglumi predaju i tako otvori uski prozor za bijeg ili tihi napad. Broj takvih improvizacija je ograničen, što ih čini dragocjenima baš u trenutku kad vas izvuku iz nevolje u koju ste sami uletjeli.

Šuljanje nigdje nije izričito propisano, ali neke misije su posložene tako da otkrivanje u potpunosti zagorča život. Primijeti li vas jedan stražar i uspije li dozvati pojačanje imate izbor pokositi ih sve u Rambo maniri, ali to je često mukotrpan i za Bonda posve neprimjeren put.

Svaka misija riješi se kombinacijom šuljanja, tučnjave i nešto napucavanja.

Daleko češće ćete situaciju razriješiti koristeći kombinaciju alata – malo šuljanja, malo laganja, pa malo tučnjave i to je petlja koja sprječava da formula postane ustajala na duže staze. Šteta je samo što logika detekcije protivnika zna biti nedosljedna: čas vas stražar opazi gotovo prije nego ste ušli u prostoriju, čas mirno gleda u zid dok tri metra dalje mlatite pola njegove kolege. Nije to nešto što će vam jako smetati, ali u igri koja se inače tako trudi oko uvjerljivosti, takvi trenuci znaju biti kao šaka u oko čitavog iskustva.

Donekle je problematičan i tempo misija, točnije faze u kojima prikupljate informacije razgledavanjem lokacija, krađom ključnih predmeta, prisluškivanjem razgovora i slično. Ti se segmenti znaju otegnuti dulje no što bi trebali, osobito na samom početku misija. Da budem fer, to je autentičan dio Bond iskustva i ne tvrdim da sve mora biti bombastična akcija, ali u pokojoj misiji se oduži toliko da sam se par puta stvarno zapitao: “pa dokle više?”.

Prikupljanje podataka i istraživanje ponekad se zna bolno razvući i značajno usporiti tempo igre.

Što se tiče eskalacije, najbolje krenuti s onim čega ćete začudo u igri najmanje raditi – napucavati se. Dok istražujete i odrađujete ostatak špijunskog posla, posezanje za vatrenim oružjem maltene i nije opcija. Igra vam ga nudi tek kao zadnje rješenje, i to u vrlo specifičnim dionicama. Municija svakog oružja je ograničena pa vas igra aktivno tjera da trčite uokolo i otimate oružje neprijateljima. K tome je okoliš često uništiv, tako da ni iza zida nećete čučati dovijeka. Nije sve to skupa naročito mehanički duboko – u srži je to klasična pucačina iz zaklona, ali svaki pogodak je poprilično osjetan, a reakcije pogođenih protivnika su vrlo teatralne i u konačnici poprilično zadovoljavajuće.

Ako šuljanje propadne, češće će stvari eskalirati u borba prsa o prsa gdje protivnicima parirate udarce, izmičete se njihovim napadima, grabite ih i zabijate u najbliži stol, policu, izlog ili automat za grickalice. Na prvi pogled borba djeluje banalno i jednostavno, ali to je samo zato jer vam igra napredniji sustav kombinacija, usmjerenih bacanja i hvatova eksplicitno otkriva tek u zasebnom TacSim modu, a ne u svom popriličnom dugačkom uvodu. Šteta, jer kad jednom pohvatate tu dubinu, borba se primakne onoj kaotičnoj razigranosti Sleeping Dogsa koji i danas ostaje mjerilo za ovakav tip tučnjave. Velik dio toga su zadovoljavajuće animacije, a Bond u tim trenucima izgleda točno onoliko kaotično i učinkovito koliko i treba.

Unatoč dugom uvodu, igra vas o sustavima najviše nauči u zasebnom TacSim modu.

TacSim je ujedno i jedino što vam ostaje za raditi nakon kampanje koja ne poziva baš na povratak. Osim što imate priliku bolje izučiti određene aspekte gameplaya, TacSim ima zasebnu progresiju gdje poboljšavate gadgete, kupujete odjeću i natječete se u specifičnim izazovima u ograničenim segmentima misija iz glavne priče. Ništa spektakularno, dovoljno za provesti još 2-3 sata bruseći špijunski zanat. Kasnije bi u ovaj segment trebalo dolaziti još opcionalnih misija i izazova.

Dva slabija aspekta cijelog paketa su okršaji s bossovima i vožnja. Umjesto da bossovi budu vrhunac svake misije, najčešće se svode na rudimentarne, skriptirane okršaje gdje je naglasak više na filmičnosti nego na maštovitosti.. Tako ono što bi trebalo biti najnapetiji trenutak misije redovito ispadne njezin najmanje pamtljiv dio.

Dva slabija aspekta cijelog paketa su okršaji s bossovima i vožnja.

Sličnu sudbinu dijele i sekvence vožnje. Bondovi automobili previše su ikonični da bi izostali iz igre koja toliko drži do autentičnosti, no djeluju kao da su bili pri dnu popisa stvari koje Bond igra “mora imati” – više kao na silu ubačena stavka nego kao punokrvan dio iskustva. Rezultat su kratke, restriktivne dionice koje bi komotno mogle biti i filmić u kojem nemate kontrolu nad vozilom.

HOTEL S PET ZVJEZDICA

Glacier Engine, isti onaj koji godinama pokreće Hitmana, i ovdje radi odličan posao. Rekao bih, u skladu s filmskom Bond franšizom gdje već očekujete nešto višu razinu produkcije. Ne toliko u smislu oštrine tekstura, ali općenito realizacijom i uvjerljivošću glavnih likova i lokacija koje su naročito atmosferične i vizualno vrlo raskošne. Svaka od njih ima karakterističnu osobnost i ugođaj gdje se najviše ističe kvaliteta osvjetljenja.

Određena doza reaktivnosti također pomaže osjećaju da se tu radi o pravim mjestima. Prolaznici prate Bonda pogledom, imaju uvjerljive rutine i generalno se ponašaju kao da pripadaju mjestu na kojem se nalaze. Kad krene akcija, efekti čestica frcaju na sve strane, okoliš se otkida pod silom udaraca ili metaka i slično.

Što se tiče performansi, na PC-u čak ni na maksimalnim postavkama igra nije pretjerano gladna na nativnoj rezoluciji. 1440p s maksimalnom razinom detalja na pristojnoj konfiguraciji bez problema ide preko 60 FPS-a, a upscaleri donekle mogu kompenzirati ako padate ispod preporučenih specifikacija.  Ipak, jasan znak da bi igra mogla biti bolje optimizirana je taj da spuštanje postavki s ultra na low ne donosi pretjerano dramatičan skok u performansama kakav biste očekivali. Tako da ako igrate na nekoj slabijoj konfiguraciji, svakako istražite kako se igra na njoj vrti ili pričekajte još pokoje ažuriranje. Također imajte na umu da igra trenutno nema najbolju moguću grafiku – jer će podrška za pathtracing biti dodana naknadno, nekad tijekom ovog ljeta.

Igra generalno u dobrom stanju. Bugova je iznenađujuće malo, ali jesam doživio pokoje rušenje i zamuckivanje u najbombastičnijim akcijskim sekvencama. Tu su i sitnice poput sjena koje kasne s učitavanjem kad naglo zakrenete kamerom te pokojeg objekta s neugledno niskom teksturom. Ništa što bi pokvarilo iskustvo, ali dovoljno da igru ne mogu nazvati tehnički besprijekornom.

LICENCA ZA NASTAVAK

007: First Light je gamerski povratak kakav je Bond definitivno zaslužio. Nije bez mana: tempo zna biti neujednačen, sloboda je češće prividna nego stvarna, negativci nisu naročito pamtljivi, a okršaji s bossovima ne pretjerano maštoviti. No, sve su to boljke prvog poglavlja jedne priče, a ne opasne pukotine u temelju. IO Interactive je dokazao da razumije suštinu Jamesa Bonda, ne samo kao akcijsku figuru nego kao zaokružen špijunski doživljaj u kojem šarm, improvizacija i gadgeti tvore komplet iz kojeg nijedan dio ne smije izostati.

Jedino oko čega bih zastao prije kupnje jest cijena u odnosu na trajanje. Desetak do petnaest sati kampanje i tanak razlog za povratak teško opravdavaju sedamdeset eura, pa ako vas to grize, mirne duše pričekajte sniženje – igra će uz njega biti još isplativija.

Bez obzira kad joj pristupite, ako vam je Bond u rukama IO Interactivea oduvijek zvučao kao logičan spoj, 007 First Light je potvrda da vas osjećaj nije varao. Radi se ovdje o vrlo dobroj igri i možda još važnije od toga – o odličnoj James Bond igri. Ljubitelji franšize donjoj ocjeni slobodno mogu pribrojati još koji bod, bez ikakve grižnje savjesti.