Da pitate dvanaestogodišnjaka da vam osmisli svoju idealnu igru, vjerojatno bi bilo nešto nalik Doom: The Dark Agesu. Ogromni roboti protiv demona veličine nebodera? Da, molit ću! Oružje koje melje i ispucava lubanje? Štit koji je ujedno i motorna pila?! Jednooki kiborg zmaj sa strojnicama? Ma da, da, i da! Nećete se previše iznenaditi. Ipak, znate što očekivati od Doom serijala, no ono što vas ovdje čeka je i dalje pakleno dobro.

The Dark Ages ponovno nas stavlja u ulogu Doom Slayera, ali radnja je smještena prije događaja u Doomu iz 2016., tijekom rata ljudi i demona. Budimo iskreni, priča nije razlog popularnosti Dooma, ali Eternal nam je pokazao da povećana razina narativa donekle i može funkcionirati u ovom svemiru, a Dark Ages nastavlja taj trend. Cutscene između misija su česte i predivno režirane te igra ima pregršt čitljivog sadržaja ako vas tako nešto zanima. Ako ne, događaji su dovoljno zanimljivi da vam zadrže pozornost. Opisao bih priču kao glupu zabavu u najboljem smislu izraza. Doom Slayer nije ovdje da bude dubokouman lik – on je tu da ubija demone, a to mu itekako ide od ruke.

Najbolji elementi priče su zapravo lokacije na kojima se borite. Neke su obična bojišta i ravnice pakla na koje smo već navikli, ali mjesta koja posjećujete tijekom druge polovice kampanje zaista su veličanstvena i imaju zanimljive pozadinske priče. Ne želim vam ništa odati jer želim da ih sami iskusite, ali posjetit ćete nova mjesta s elementima kozmičkog SF-a kojeg dosad nismo vidjeli, a nadam se da ćemo ih ponovno sresti u nekoj budućoj Doom igri.

Najbolji elementi priče su zapravo lokacije na kojima se borite.

Sve te lokacije su vizualno jako impresivne, ne samo zbog umjetničkog smjera, već i zbog same grafike. Novi id Tech 8 pokazao je svoje zube, a važno je spomenuti kako je izvedba igre ekstremno stabilna. Tijekom petnaestak sati igranja, nisam iskusio niti jedan trzaj ni rušenje. Doom je toliko brz i napet da ga želite igrati u što više sličica po sekundi, a ovdje to uopće nije problem. Ray tracing je nužan, no rekao bih da vrijedi toga jer je osvjetljenje fantastično, a sljedećeg mjeseca ćemo dobiti ažuriranje koje PC verziji donosi path tracing, što će igru dodatno uljepšati za najsnažniji rang hardvera.

Meni su, iskreno rečeno, najdraža dva poboljšanja The Dark Agesa: uništenje i trajna krv. Ako se prisjetite prijašnjih igara, demoni i većina njihove krvi nestali bi nekoliko sekundi nakon smrti, ali ovdje su krv i iznutrice trajne, iako trupla i dalje nestaju. Često ćete ući u čistu, lijepu prostoriju, a na kraju bitke ista će izgledati kao da je iz filma strave i užasa. Uništenje sjajno pridodaje tom osjećaju transformacije okoliša. Ukrasni objekti i manje građevine mogu se detaljno trgati i komadati, a posljedice su također trajne. Nažalost, uništenje je iz nekog razloga zanemareno u drugoj polovici igre.

Ukrasni objekti i manje građevine mogu se detaljno trgati i komadati, a posljedice su također trajne.

Iako je Doom Slayer uvijek bio moćan, The Dark Ages to podiže na novu razinu. Eternal je bio vrlo izazovan, do te mjere da sam se ja bojao demona umjesto oni mene, ali svaka bitka u Dark Agesu je samo prilika da si date oduška. Ovo je igra u kojoj postoji šteta od pada, ali za pod, a ne za igrača. Svaki pad zvuči kao da je eksplodirala bomba, a obližnji predmeti se rastrgaju na sto komadića.

Slayer je zaista mrcina, a može primiti i puno više štete nego prije. Istina, igra je radi toga lakša od Eternala, ali tu je i hrpa podesivih opcija s kojima si dodatno možete zagorčati život. Možete mijenjati čak i brzinu izvođenja igre. 100% mi se činilo mrvicu presporim, pa sam dignuo na 120% i to mi je bilo taman. Ako vam se igra čini sporom, preporučujem da učinite isto.

Možete mijenjati čak i brzinu izvođenja igre. 100% mi se činilo mrvicu presporim, pa sam dignuo na 120% i to mi je bilo taman.

Glavni novitet arsenala u Dark Agesu je štit, koji daje nam nekoliko defanzivnih opcija, što je donekle čudno jer je u Doomu inače postoji samo jedan smjer – prema demonima. Ovdje se gameplay donekle pretvorio u bullet hell igru. Neprijateljski projektili su komično spori, a možete parirati samo zelene. Svim ostalima morate se izmaknuti, a dvostruki skok, dash mehanika i glory killovi nisu se vratili, što značajno usporava cijeli gameplay.

Prvih nekoliko razina mi ovo i nije baš sjelo. Imao sam osjećaj da su uprskali stvar. No kako sam otključavao oružja, nove mehanike i borio se protiv drugačijih neprijatelja ponovno je sve kliknulo – jednostavno sam ušao u stanje zanosa i nisam mogao izaći, a taj osjećaj zaista nema premca. Mozak mi je bio fokusiran samo na jednu stvar – rasturanje demona.

Slayerova oružja dobila su srednjovjekovnu preobrazbu. Tako da će i poznata oružja poput sačmarice i bacača raketa izgledati više opako, ali potpuno nova oružja su zapravo glavna atrakcija. Na primjer, Pulverizer melje lubanje i puca krhotine na neprijatelje, djelujući kao automatska sačmarica, a Chainshot baca okovanu metalnu kuglu na neprijatelje. Svako oružje ima svoju funkciju, ali neka su multipraktična tako da ne morate stalno mijenjati oružja kao u Eternalu. Slayer je dobio i nove alate za borbu izbliza. Motorna pila zamijenjena je metalnom rukavicom i buzdovanom, koji su jednako zadovoljavajući za upotrebu.

Dizajn razina me dosta zasmetao – linearni leveli su uglavnom dobri, ali postoji 5-6 misija koje su otvorenog tipa i traže da napravite 3-4 repetitivna zadatka, uglavnom na suprotnim krajevima ogromnog područja. Ove misije češće liče na Serious Sam nego na Doom, a čak je i broj neprijatelja povećan. Svaki put kad mi je došla otvorena misija samo sam priželjkivao udobnost i toplinu krvavih hodnika. Nažalost, osjećaj repeticije je i dalje prisutan, najviše sredinom igre. Segmenti gdje upravljate ogromnim Atlan robotom i zmajem Serratom pokušaju razbiti taj osjećaj, no ove sekcije nisu dovoljno mehanički razrađene da budu jednako zabavne kao glavni gameplay. Platformiranja skoro da nema, a moram priznati – to mi zapravo i odgovara.

Postoji 5-6 misija koje su otvorenog tipa i traže da napravite 3-4 repetitivna zadatka, uglavnom na suprotnim krajevima ogromnog područja.

U prijašnje dvije igre glazba je podizala atmosferu borbe na uzavrelu razinu. Uz luđačke skladbe Micka Gordona ulazili smo u stanje zanosa i počeli igrati bolje. Nažalost, Gordon se razišao sa id Softwareom (ne u dobrim odnosima) i njegova se odsutnost se jako osjeti. Glazba je ovdje pozadinska buka u odnosu na akciju. Da mi uperite pištolj u glavu i prisilite me da pjevušim bilo koju skladbu iz Dark Agesa kako bih preživio, vidjeli bismo se u paklu. Potencijal je zaista promašen. Srednjovjekovna tematika uopće nije iskorištena. Barem da je ubačen nekakav gregorijanski koral u taj heavy metal, to bi zvučalo drugačije. Toliko je raznovrsnih lokacija u igri, a čini mi se da glazba to uopće ne iskorištava. Prava šteta, pogotovo u odnosu na Eternal.

Doom: The Dark Ages dosta se razlikuje od svojih prethodnika i postavlja se pitanje – je li to dobro ili loše. Neki drugi studio bi vjerojatno uzeo uspješnu formulu i radio copy-paste do iznemoglosti, muzeći svaki cent iz nje dok ljudima ne pozli. id Software se umjesto toga odlučio za ponovnu inovaciju, a to je zaista vrijedno pohvale. Osobno bih radije igrao nešto svježe i drugačije, unatoč tomu što nije toliko ispolirano, nego da igram Doom Eternal 2. Naravno, neće se svatko složiti sa mnom. Neki će preferirati igru iz 2016., neki Eternal, ali siguran sam da će nekima i Dark Ages biti favorit. Ako se naviknete na promjene i možete ih prihvatiti, dobit ćete jednako kvalitetno Doom iskustvo kao i uvijek, izuzev glazbe i par sitnica.

Pitanje je na vama želite li “u ovoj ekonomiji” platiti 80€ za linearno, single-player iskustvo s ograničenom vrijednošću ponovnog odigravanja. Čak i ako odlučite igru preći 100% i naći sve kolekcionarske predmete, za to vam neće trebati više od 30 sati. Inače nisam netko tko mjeri cijenu igre po satu, ali ovdje je ipak došlo do rasta cijene pa je nemoguće zanemariti istu. Osim u slučaju da vam kupnja ionako nije na planu jer igru možete odigrati i preko Game Pass pretplate. U bilo kojem slučaju, ako Doom: The Dark Ages ipak odlučite zaigrati, želim vam ugodno tamanjenje demona. “Rip and tear, until it is done”.