Kad se u razgovoru spomene riječ šegrt, odmah se sjetim priče o malom dječaku po imenu Hlapić, njegovim čizmama i svijetu koji je čekao da ga istraži kao jednu veliku avanturu. Nešto slično tome pokušava dostaviti The Knightling, ali u malo suvremenijem obliku videoigre. Umjesto zakrpanih čizama i šivaće igle, ovdje šegrt preuzima golemi štit, gotovo veći od njega samog. S njim preuzima odgovornost da kao najmanje iskusan u društvu riješi problem koji je nastao nakon što je njegov mentor iznenadno nestao.

The Knightling vuče inspiraciju iz modernih 3D svjetova u stilu The Legend of Zelda: Breath of the Wild, a zatim pokušava to uklopiti s idejama i mehanikama tipičnim za platformere iz ere PlayStationa 2. Na papiru taj spoj zvuči odlično, a i prvi dojam nakon uvodnog dijela igre obećava. Ipak, ono što bi trebalo biti uzbudljiv spoj starog i novog brzo se pretvara u iskustvo koje pokazuje sve slabosti loše osmišljenog dizajna i ostavlja dojam kao da igra ne zna kojim putem želi ići.

Naš mladi bezimeni štitonoša naslijedio je tajanstveni i brbljavi štit imena Magnustego. Može ga koristiti na razne načine, za spuštanje niz padine kao sanjke, za surfanje i lebdenje, kao i za rješavanje zagonetki i borbu protiv neprijatelja. Što god šegrt radio, štit će uvijek imati nešto za prokomentirati. Isprva to djeluje simpatično, no vrlo brzo postane zamorno jer ga se ne može ušutkati. Ironično je što su najzabavniji trenuci The Knightlinga oni u kojima štit Magnus još nije progovorio.

Iskreno, nema se puno toga za reći o priči. Mentor nestaje i ostavlja ti misteriozni štit, a tvoj zadatak kao vitez u pripremi je krenuti u potragu za njim. Premisa je jasna, ali sama izvedba priče je prolazna i definitivno slabija od samog gameplaya. Igra pokušava proširiti svijet kroz kolekcionarske svitke, ali većinu vremena ne donose ništa posebno tajanstveno. Tome u prilog ide i činjenica da su glavni likovi prilično plitki. Protagonist je anoniman i nema pozadinsku priču ni jasnog razvoja. Nedostatak glasovne glume sam po sebi nije katastrofa, no smatram da bi ovdje značajno pomogao u osnaživanju karaktera i stvaranju osjećaja prisutnosti, jer osim štita svi ostali samo mumljaju.

Osnovne mehanike poput blokiranja, pariranja i protunapada danas se podrazumijevaju u igrama ovoga tipa, kao i razvijanje novih borbenih tehnika i napredovanje lika. The Knightling također ima sve te stvari, no s druge strane ne ide u preveliku kompleksnost niti traži dublju strategiju. To bi inače moglo biti pozitivna stvar, ali je iz nekog razloga ipak nespretna. Najjasnije se to vidi upravo u borbi, jer je to prvo mjesto gdje nedostatci dolaze do izražaja.

The Knightling po receptu ima sve što i druge igre ovog tipa, ali nikad ne traži neku dublju strategiju.

Iako igra nudi razne vještine, od podizanja neprijatelja u zrak do izbjegavanja i protunapada, u praksi se sve svodi na jedno osnovno i zamorno udaranje. Nije važno radi li se o prvim satima igre, kasnijim dijelovima ili sukobima s većim skupinama protivnika: rezultat je uvijek isti – lupanje po jednoj te istoj tipki. Da stvar bude gora, tajming kod pariranja uopće ne slijedi nikakav ritam. Animacija štita redovito kasni, bilo namjerno ili ne, što dovodi do frustracije.

Često sam se osjećao poput loptice kojom netko žonglira, jer igra voli istodobno baciti na vas više neprijatelja, uključujući one s projektilima. Nerijetko bi me banditi doslovno stunlockali dok mi nisu oduzeli gotovo cijeli život. A bilo je i trenutaka kada su protivnici djelovali toliko sporo i nespretno da sam ih bez problema samo zaobišao.

Osim osnovnog napada, štit se može baciti kad treba nekoga riješiti na udaljenosti ili visini. Ta je opcija ipak pomalo nespretna jer sama po sebi nanosi vrlo malu štetu. Štit se uvijek se vraća poput bumeranga, pa su stvarne šanse da se napravi dodatna šteta gotovo zanemarive. Jedina prava blagodat je ta što se u svakom trenutku može promijeniti opciju težine. Easy mod u određenoj mjeri spašava iskustvo jer kraća borba djeluje zabavnije, pa barem na nižim postavkama sukobi postaju lakše probavljivi.

Već sam spomenuo da se štit može koristiti za kretanje kroz svijet, i on je zapravo ključan jer bez njega putovanja postaju spora i naporna, a neke lokacije gotovo nedostižne. Ta mehanika ujedno definira cijelu igru jer kako priča napreduje, tako se otključavaju se nove mogućnosti. To su najzabavniji trenuci, kada štit pretvorite u improvizirane sanjke i spuštate se nizbrdo velikom brzinom. Jedini manji nedostatak je što ponekad treba spamati tipku za trčanje kako bi se brže stiglo do cilja.

Najzabavniji su trenuci kad štit pretvorite u improvizirane sanjke i spuštate se nizbrdo velikom brzinom.

Dok sam putovao kroz svijet Clesseije, primijetio sam koliko je krajolik raznolik. Na prvi pogled mapa izgleda jednostavno, no kada se prođe kroz te krajeve, boje doista dolaze do izražaja. Od jarko zelenih šuma do suho narančastih kanjona. Raznolikost okoliša nažalost ne prati način na koji je igra strukturirana. Privlačne lokacije postoje, samo što igra ne potiče na daljnje istraživanje. Sve je na tračnici, uvijek gura igrača prema glavnoj točki, a rijetko ostavlja prostor da igrač sam istražuje. U konačnici se svijet The Knightlinga pokaže relativno malim i ponekad iznenađujuće praznim.

Čak i kada se odlučite maknuti s glavnog puta i istražiti nešto na svoju ruku, sadržaj se brzo počinje ponavljati. Većina aktivnosti svodi se na utrke ili zadatke koji su varijacije onoga što ste već vidjeli, samo premješteno na novu lokaciju. Sporedni zadaci se pak uglavnom svode na rješavanje tuđih problema bez većeg konteksta ili uzbudljivog obrata. Dijalozi kao da ispunjavaju neku normu pa misije brzo postaju mehaničke i nezanimljive. Ni zagonetke ne uspijevaju podignuti iskustvo. Samo jedna od početnih tamnica je kvalitetno odrađeno, gdje s moćima štita treba pomicati i postavljati predmete, kao što je viđeno u Zelda serijalu. Sve su ostale na isti kalup, isprazne i prejednostavne.

Grafika je jednostavna i s obzirom na to da se ovdje radi o indie naslovu logično je očekivati da će se igra tehnički glatko vrtjeti. Kad eto, The Knightling i u tome uspijeva podbaciti. Tijekom nekih scena primijetio sam trzanje, a u glavnom gradu framerate je naglo tonuo. Ako ništa, barem je tijekom borbe sve fluidno i stabilno.

Inačica za PC nije nešto posebno sređena. Neke postavke, poput udaljenosti prikaza okoliša, gotovo kao da ne funkcioniraju, dok igra ne dopušta mapiranje tipki niti pregled svih dostupnih kontrola, osim onih koje se pojave na ekranu u određenom trenutku.

Vidljivo je da The Knightling ima neke ambicije i da su dobro iskazao u početnim dijelovima. Glavna mehanika sa štitom dobro je izvedena, a zagonetke i svijet solidno osmišljeni. Nažalost, sve te pozitivne strane gube značaj kad borba postane naporna i zamorna, a mnogi zadaci nisu dovoljno jasni. Čak i da je igre tehnički savršeno izvedena (a nije), i daljejoj  nedostaje neki ključni element koji bi povezao sve dijelove u koherentnu cjelinu i učinio iskustvo od 15 sati zanimljivijim i smislenijim. Umjesto otvorenog svijeta puno bolje bi funkcionirala da linearnija avantura, s jasnijom progresijom i snažnijim motivatorima za istraživanje i rješavanje zadataka.