Prošlo je već čitavo desetljeće otkako sam se zadnji put uhvatio recenziranja neke igre city-building tipa. Jesam recenzirao neke menadžersko-simulacijske igre u tom periodu, ali mislim da u svojih skoro 400 recenzija na HCL-u nijednom nisam recenzirao neku povijesnu strategiju. Može zato djelovati čudno što je recenzentska zadaća za Anno 117: Pax Romana došla meni u ruke, kad igre ovakve vrste obično prosljeđujem našim dežurnim stratezima. Međutim, nije da uopće ne igram takve igre. Zadnji put sam se s ovim serijalom družio uz stari Anno 1404 i ponovno sam dobio želju postati meštar ekonomije i trgovine. Tražio sam onaj ovisnički fiks dobro poznat stratezima: “još samo ovo da napravim pa sam gotov”. Bome sam ga u Anno 117 i dobio, do te mjere da sam se morao poslati na odvikavanje.

Nakon samo desetak sati provedenih u izgradnji naselja po rimskim provincijama, morao sam se požaliti unutar redakcije da su ovakve strateške igre živi otrov. Totalna je i apsolutna laž da ćeš napraviti “još samo ovo”. Prvi put kad sam zaigrao Anno 117 pet sati je odletjelo u komadu bez da sam bio svjestan što me snašlo. Trebam ručak kuhati, a ja organiziram sahranu velikana u svom gradu, otkrivam nove otoke i paralelno se brinem da moji stanovnici ne budu goli i bosi. Sve jednom rukom!

Anno 117 ima kampanju koja je iznenađujuće bogata pričom. I to ne nekakvom pričom koja daje tek pozadinski kontekst cijeloj igri. Ovdje imate čitav niz likova, hrpu dijaloga i preokreta u radnji. Na početku birate između dva lika: Marcusa i Marcije, koji dobivaju zadatak obnoviti grad Juliannu u rimskoj provinciji Latium. Taman kad se fino smjestite, stvari se malo zakompliciraju te se pojavi mrki tip zvan Calidus pa vas protjera daleko u kišovitu provinciju Albion. Ondje u ime cara kolonizirate keltski teritorij: malo silom, malo diplomacijom. I radite na tome da se vratite u Latium kako biste svrgnuli Calidusa s vlasti.

U toj okvirnoj priči imate čitav niz manjih epizoda u kojoj vas likovi provode kroz razne teme poput religije, položaja i zadaća različitih staleža, uspostavljanja trgovačkih ruta, itd. Sve vam je to predočeno kroz dijaloge s vašim pomoćnicima, nadređenima i protivnicima. Uz tu dinamičnost priča nije dosadna i dobro vas upoznaje s različitim segmentima gameplaya. Samo imajte na umu da Anno ima neki svoj specifičan način prepričavanja povijesti u koju je igra smještena. Često se stvari ublažuju humorom i prikazana je verzija prošlosti koja nije sasvim autentična kod tema ropstva, položaja žena i sl. U nekim trenucima cijela stvar može djelovati potpuno neozbiljna i suprotna realističnom pristupu gameplaya.

Kao i u svim Anno igrama, u Pax Romani gradite naselje, ispunjavate potrebe stanovnika, držite ekonomiju zdravom, brinete se o trgovini dobara i dobrosusjedskim odnosima… Poznavatelji serijala neće ovdje pronaći ništa što bi bilo drastično drugačije od već viđenog, ali uz već spomenutu priču Anno 117 ima nekih svojih specifičnosti. Primjerice, ovdje imamo dvije odvojene regije (Latium i Albion), koje su različitih podneblja te pružaju specifične prilike. Na primjer, u Albionu možete birati kojim će se smjerom razvijati vaša naselja: hoćete li u njima zadržati keltsku kulturu ili ćete im nametnuti rimske običaje. Svaka od tih odluka otključava drugačije potrebe i poslove. Uz to je usko uklopljena i religija, s kojom za svako svoje naselje možete birati božanstvo koje će mu služiti kao zaštitnik te samim time donositi određene bonuse i pogodnosti.

Temelj svega je i dalje bitka s resursima, to jest zadovoljavanje potražnje dobara kod svog stanovništva, kako biste mogli otključati više društvene staleže, a s njima i nove poslove te resurse. Naravno da na jednom otoku nećete imati sve što vam treba pa se valja osloniti na trgovanje s drugima i redistribuciju dobara s ostalih podružnica. Veterani serijala vjerojatno će reći da je Anno 117 tu malo pojednostavljen, ali za nekoga tko nije na domaćem terenu moram priznati da sam se dosta često gubio u silnoj logistici već pri početku igre. Jednostavno treba voditi računa o gomili stvari i konstantno nadgledati situaciju na svim frontama.

Uvjerio sam se tako da Anno 117 zna biti prilično stresna igra kad god nešto krene krivo. A ne treba puno da bi nešto pošlo naopako. Kad imate malo veće naselje sve mora ići kao po špagi. Ako jedna karika u lancu posustane, kreće krizni menadžment da stvari ne odu nizbrdo. Recimo, pojava bolesti može vam poremetiti apsolutno sve. Smanjit će vam se količina radne snage, zatim će vam proizvodnja stati, a samim time nestajat će i prijeko potrebni resursi. Kad se pojavi problem u Anno 117, često se čini da je igrač u začaranom krugu iz kojeg se teško izvući.

Uz sve to još dodajte sustav ratovanja s drugima, ovaj put i na kopnu i na vodi. Doduše, nije se Anno tu jako produbio pa ne traži korištenje nekih naprednih taktika. Fokus igre je, po tradiciji, više na proizvodnji nego na uništavanju. U kampanji je ratovanje zapravo vezano uz priču i rijetko kad je baš dinamično. Kopneni sukobi su relativno mali jer su i otoci takvi, a na moru je opremljenost brodova već pola dobivene bitke pa ne morate biti ne znam kako vješt general da izađete kao pobjednik.

Kampanja se u Anno 117 može igrati samostalno ili kooperativno u grupi do četvero igrača. Nisam imao prilike isprobati igru u co-op izvedbi, no pretpostavljam da se na taj način može olakšati menadžment kad je svatko zadužen za svoj dio mape. Nema čak ni straha da će vas netko sabotirati jer co-opu možete pristupiti jedino uz pozivnicu. Doduše, pretpostavljam da kooperativnim igranjem nećete uštedjeti puno vremena jer je upravljanje brzinom igre dostupno samo dok igrate sami. A igra je dosta spora, poput svih kompleksnih strategija.

Lako je u Anno 117 utući sate i zaboraviti na sve obveze izvan ekrana. A kampanja je tu tek uvod za beskrajno igranje, u kojemu ovaj put možete birati između rimskog vladara ili vladarice. Ovisno o odabiru, mijenjaju se i očekivanja od vas, a samim time i vaš pristup razvoju naselja. Anno 117 ima dobre temelje i mislim da opravdava cijenu od 60 eura, a ako poželite više već su u razvoju ekspanzije.

Vizualno je Anno 117 neujednačena igra. Izgleda sjajno u prikazu okoliša, iz tog kuta zapravo i jedna od najljepših strateških igara na tržištu. Likovi su druga priča. Pokušava ih igra prikazati realistično, a opet sve nekako podsjeća na izgled kao u animiranim filmovima. Ili u tehničkoj usporedbi: kao da gledamo ljudske likove kakvi su u igrama bili prisutni prije 15 godina. Gluma je pristojna, samo ju pati slaba sinkronizacija usana. Za glazbu mogu reći da je ugodna, samo sam imao dojam da se melodije prečesto ponavljaju.

S tehničke strane moram napomenuti da je Anno 117 prilično zahtjevna igra. Uz Ryzen 9700X i RTX 4070 nisam uspio držati glatkih 60 fps-a uz raytracing efekte. Srećom pa se do fluidnog frameratea može doći kroz podešavanje grafičke kvalitete, samo eto – pripremite se da će vam igra dobrano zagrijati grafičku karticu, što možda ne biste očekivali od strateškog naslova.

Sve drugo što inače očekujete od Anno igara uglavnom je očuvano kroz kronološki povratak u 117. godinu. Ovo je igra koja vas može opasno zaokupiti i ljubitelji city-building strategija reći će kako je upravo to ono što se kod tog žanra i traži. Doduše, ovo je isto tako igra u kojoj se lako nađete pred zidom i to zna frustrirati kad u nju uložite dosta vremena i truda. Prođu tri sata tijekom kojih si govorim „još samo ovo”, pa se u međuvremenu nešto poremeti i onda se razočarano moram natjerati da prestanem igrati. A nakon toga mi se teško vratiti igri. Naravno da u svemu tome ima zabave, samo trebate biti svjesni kakva je to zabava i biti načisto s time je li takvo što za vas.

Ne bih rekao da je Anno 117 esencijalan za fanove. Na nekom popustu možda možete proći i bolje ako uzmete Anno 1800. No ako ste fan serijala, vjerojatno ste spremni za nešto novo, a Anno je u tom pogledu još uvijek vladar svoje niše. Kako god okrenete, tu ćete dobiti i raj i pakao ekonomske logistike.