Shitpostanje? Dušbegstvo? Rantanje? Čak i besmisao možda, al me muči lately.
Enivej, vanja me 'potakao' na ovo...
A kao kratak film, onako. Zanimljivo posloženo valjda, ti ćeš znati bolje.
Trgnulo me kad sam ovo pročitao jer se dosta lomim oko ovoga u zadnje vrijeme, oliti, znanja i kreativnosti.
Daklem.
Više ne vjerujem u 'znanje' kad je u pitanju neka forma umjetnosti ili ajde, kreativnog izražavanja. Sve se uvijek svede na ukuse. UVIJEK. Vjerovao sam da postoje objektivno dobre stvari, ali kad malo razmislim, zapravo je to nemoguće.
Baš čitam Tolstojevu kritiku na Shakespeara. Frajer ga je toliko popljuvao da ono. Smatra ga 'čak ni prosječnim piscem'. Obrušio se na njega ko sokol na... nešto.
Hoću reć, mislim da je to opet stvar ukusa. Jednom Tolstoju koji je čitao djela od ovoga na tipa 5 jezika ne odgovara neki dramski element bla i sad sere po ovome. Nekom je šekspir jednostavno nerazumljiv. Nekom dosadan. Nekom je genijalan.
Isto i za film. Nekako vjerujem u ono kako se netko osjeća dok nešto gleda. Ako ti paše, dobro je. Ako ne, nije dobro. Sve ove pizdarije o kvalitetnoj strukturi priče, dobroj režiji, super kameri ili glumi... Sve je užasno podložno slobodnom tumačenju. I mislim, wtf. Što sad ako je neki film super režiran, a meni dosadan do boli i dosadan. Ili ikom drugome. Je li taj film i dalje objektivno dobar?
Bazično je uvijek isto - je li mi ugodno nešto gledati ili ne. Sviđa li mi se. Razmišljam li kasnije o tome što sam pogledao. Želim li s nekim prokomentirati neku kul scenu iz filma ili ne. Takve stvari.
Sjebano je. Kako onda ikad znati jesi li dobar u tome što radiš? Što ako si recimo, pisac, užasno loš pisac, i igrom slučaja sva tvoja publika je jednako retardirano loša ko ti i čitali su to što napišeš i sviđa im se jer su jednako retardirani i bezvezni i štogod. A kao, loš pisac iz ugla nekakve struke i osnove dramaturgije jel.
Kužite? Sjebano je. :/