Đuka u snijegu

[Cole]

Ono što tražim u ovome topiku, je da bez nekakvog pravila i zakona, opišete vaš pristup u igrama, na koji način volite i igrate igre. Tu dakako možete nabrajat svašta, od n00b-a na beginner-u, stealth pristupa u akcijama, trophy huntera, hardkoraša i sve što vam pada na pamet. Na taj način vrlo lako bi se mogli upoznat kroz gejmerski karakter.
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Osobno kako dosta volim First/Third Persone Shootere obožavam stealth pristup, te me općenito napaljuje bilo kakav prigušivač u igri, pogotovo ako je na snajperu, koji je još iz doba prvih Commandosa rulao. Dakle sniper i pištači s prigušivačima su mi omiljena oružja u igrama, iz čega se da zaključit kako dosta volim taktiku i promišljenost dok igram pojedinu igru.

Ukoliko postoji save opcija, koristim je mudro i često. Frik sam za taktiku, pa često iako nisam loše krenuo u akciju, volim perfekcionizam pa često radi load opcija. Isto tako u takvim igrama volim izazovnost i dobar AI, pa onda mi sav takav pristup i često produlji igru.

Ako igra to dopušta uvijek prije nekakvog poteza ili biločega analiziram rutu, osmislim akciju, te razmislim o mogućim scenama i izlazima, pa onda krenem u primjenjivanje. Takav način je većinom rezerviran za akcijski orijentirane igre. Nikad bezglavno ne igram ništa.

Osobno nikad nisam bio neki trophy/all quest done hunter, pa samo igre koje izuzetno cijenim i koje su mi apsolutni užitak igrat prelazim uzduž i poprijeko iznova i iznova. Što naravno nije uvijek slučaj, pa se zna desit da veliki naslov odigram samo jednom. No sve nekad dođe na svoju naplatu.

Vrlo rano sam počeo i sa sportskim i racing simulacijama, no to neznači da sam PRO i da uvijek igram na HARD opcijama. Vrlo često mi se više igra s nekom dozom zabave nego must have skills pristupom. To znači da nemoraju uvijek nužno pomoći biti sve na off. Ali da i u ovakvim igrama često volim izazovnost i traženje/brušenje skilla.

Od igara koje zahtjevaju vašu odluku kako bi vam ponudile drukčije rasplete, isto tako i drukčije endinge, volim detaljno prelazit, jer jako cijenim kada igru naprave po principu uzrok/posljedica, pa moja odluka me košta smrti mojih likova ili težeg ili lakšeg prelaska kasnije.

Kod biranja new game-a u 95% slučajeva biram srednju težinu, jer je ona i namjenjena, tj. zamišljena da se tako igra. Sljedeći prelazak gotovo uvijek dižem letvicu težine. No opet to zavisi od igre, kao i taj cijelokupni zabava ili hunter pristup.
______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Kakav gamplay pristup gajite, slobodno se raspišite.   :zivjeli:

[iris94]

Također volim Third/First Person shootere ali samo ako mi nude bilo kakvu opciju slobode. Zbog toga bi rekao da više naginjem miksu između RPG i FPS/TPS žanra. Deus Ex mi je najbolji primjer toga. Ako je igra u modernom dobu onda stealth, pištolji sa silencerima, smg i lagana oprema. Ne volim pancire i teško oružje kao ni snipere. U svim multiplayer igrama uvijek uzimam perkove za brže kretanje i sve što omogučava efikasniju borbu prsa o prsa ili mi daje da koljem nožem. Ako je žanr fantazija ili neko doba iz historije, onda uvijek uzimam Dva oružja u dvije ruke ili oružje plus magija. Lagani oklop umjesto teškog i nikad ne nosim kacige. Smatram da nisu praktične i da samo obični vojnici to nosaju. Svi glavni u ekipi su uvijek bez toga :v

Save opciju spamma jer kad isplaniram napad to mora biti po mom. U Hitman Absolution imam 50 sati jer ponavjam misije po 50 puta i nerviram se :v

Ne ganjam challenge i trofeje nikada, mada me smara kada se to u igrama forsira. Na primjer u Assassin's creedu one full sync. Ne podnosim to nikako jer imam osječaj da me igra tjera da igram kako ona želi a to ne podnosim. Volim svoje odluke i moj način, no pozitivmna stvar je što me challenge nekad motiviše. Na primjer u Hitmanu ne volim što se moj lik uvijek pojavljuije u svom odijelu u Cut scenama pa sam zato zaključio da je jedino logično igrati sa odijelom bez presvlačenja. Zato i imam 50 sati jer neke dionice zahtjevaju hiruršku preciznost.

Uvijek biram predzadnju težinu jer su mi sve igre na normal prelagane a ne volim uzimati najteže odmah.
PS: Dobar topic :)

[malimicek]

Ovisi od igre do igre i o situaciji.

Evo da nabacim zadnji Far Cry 4 kao primjer. Neke outposte i one side questove (hostage rescue itd) rješavam kao faking nevidljivi predator. Osmislim rutu, sve isplaniram, zapamtim rute čuvara, prikoljem ih nožem ili im strefim jedan u potiljak (s prigušivaćem ofkorz) i rješim sve prije nego skuže kaj se uopće događa i prije nego me uopće i namirišu. Ponekad koristim neke diverzije poput eksplozija kako bi ih maknuo na drugu stranu itd. Ali neke outposte i pretežno one tvrđave u far cryu rješavam ko ludi nabrijani Rambo. Upadan ko lud pucam na sve strane i pobacam sve moguće eksplozive. Napravim kaos i uživam. Jer cool guys don't look at explosions, right ?

Neke dijelove u dishonoredu sam pretrčao, nekima sam se šuljao skoro satima itd
Ali općenito pričamo ovdje o igrama otvorenijeg tipa jer nam je to tamo nekako više dopušteno nego u zatvorenijim igrama pa eto nekako mi je far cry najbolji primjer kako znam ići polako i isplanirano ali i ludo i ekplozivno.
Sjetih se da sam recimo u absolutionu 90% igre prelazio u potpunom stealthu, ali sam zato jedan nivo prešao od početka do kraja u totalnom rambo stilu rokajući sve redom s nekom automatskom puškom.

Jednostavno, kako mi dođe, kak mi se da

[djokaba]

Može se reći da volim sve da igram, sve kvalitetno. Volim FPS tipa Doom 3, Quake 4, Half Life, koje igram Rambo pristupom, ali volim i TPS Metal Gear Solid, Hitman u kojima isplaniram sve do detalja i posle stealth akcijama polupam neprijatelje.
Mislim da sam više fan stealth pristupa, kao što neko reče gore, oružja sa prigušivačem i snajperi me prosto uzbudjuju. Najviše vremena gubim na strategijama, dok ne istražim svaku frakciju do poslednjeg detalja, dok ne odigram svaku mapu sa svakom frakcijom, protiv raznih protivnika, ne prestajem sa igrom, već se tad još više udubim u igru i tražim multiplayer okršaje i modove koji promene dosta toga u igri pa sve iz početka. Još uvek igram LOTR: BFME 2, ne znam ni sam koliko sam godina potrošio na tu igru, ali i dalje mi je zanimljiva. U toj igri na primer, volim da igram strpljivo, da izgradim toliku bazu, da bi mom protivniku trebalo sat vremena samo da je sruši, volim da podelim svoju vojsku u Prvu, Drugu, Treću i Četvrtu Armiju, sa generalima. Podelim odrede strelaca, konjice i pešadije sa generalima i posle isplaniram napad koji će uključiti sve odjednom i da sravnim protivnika sa zemljom, kao Švabe u WWII.
Tako da igram igrice, zavisno od igrice, ali kada može stealth onda obavezno to, kada može da se razvija baza i vojska u strategijama, onda sam megaloman, što više i veće, to bolje.

Odgovor na MaliMicek:

[Adam Jensen]

Stealth je moj jedini pristup ukoliko to igra dozvoljava, posebno cijenim igre koje dozvoljavaju da ju kompletnu pređeš non-lethal (na isti način sam prešao Dishonored, SC: Blacklist, Thief, dok sam u DE:HR, SC: Double Agent i Hitman Absolution imao samo par killova i to samo u onim slučajevima kada je to igra isključivo tražila). Obzirom da je stealth moj najdraži žanr to uvijek igram na maximalnoj težini i kao perfekcionist. Inače sam po prirodi perfekcionist u većini slučajeva (posebno me uhakaju RPG-ovi sa velikim svjetovima) htio-ne htio guram nos u svako ćoše mape i rješavam sve questove pa i one najmanje, zbog takvog pristupa igranju nikad ne igram 2 igre iz jednog serijala jednu iza druge jer me jedan takav prelaz zasiti tog serijala za duže vrijeme. Što se tiče same težine koju odabirem sve zavisi od igre, igre za koje znam da će mi se dosta svidjeti i/li koje su iz mojih dražih žanrova igram na hard a ostale na normal (više na hard nego na normal). I naravno sve igre koje počnem i kompletiram je, to je stvar principa.

[SnowGamer]

Ovaj post kao da sam ja pisao.Jednostavno obožavam snajpere a posebno kada na njima bude prigušivač.Svaki put prije nego krenem u napad prvo napravim plan,izračunam rutu i ponekada čak štedim metke jer se previše uživim i bojim se da će ih nestati.

[Pajko]

stealth je za pičkice. pravi muškarci uskaču u akciju i ne planiraju unaprijed pozzzzzzzzzzzzzzzzzzzz

[malimicek]

Stealth



Fuck stealth

[kinaivan]

Stealth me oduvijek nekako privlacio, pa vecinu igara koje to dopustaju igram u stealthu, jedino nekad stealth oduzme previse vremena pa idem sa rambo stilom. Sto se tice strategije dat cu za primjer civilizaciju. U prvom prelasku idem na osvajanje cijelog svijeta, a druge pute pokusam science, culture ili diplomaciju. U FPS multiplayer igrama volim uzet dobar assault i revolver i perkove za neprimjetljivost (UAV, heartbeat sensor...). Platformere volim igrati brzo, onda se osjecam nekako pro.

[Kunihiko Maeda]

najmanja težina, što prije speedrun da se dobije +1.

[bearthing]

Normal tezina, redovito. Kad god postoji opcija steath pristupa, idem s tim.
U strategijama samo gomilam jedinice (nesto kao zerg rush, samo sto ne biram, gomilam sve po redu i samo pokoljem sve sto se nade na putu).
u avanturama, nakon pocetnih pokusaja, kombiniram sto se kombinirati moze. standard.
u rougelike-ovima, kao i zapravo gdje god se moze primjeniti, prvih deset sati istrazujem svaki nook & cranny, sto nastavim ako je igra dovoljno zanimljiva da to mogu raditi u beskonacnost (dishonored) ili me umori (tipa elder scrolls), pa samo provjerim tu i tamo sto novo mogu naci s obzriom da je vise- manje uvijek isto u pitanju. i, jasno, uvijek rjesim sve side questove ako postoje. zato mi svaki rpg uzme pola zivota.

[Gorre]

Stvarno mi je drago što ovako podosta igrača uživa u čarima stealth igranja i što s njima to dijelim.
Iako sam većinom MOBAš (Dota), gdje svaki match zahtjeva koncentraciju i teamwork, nekad mi to malo dosadi, pa volim zaigrati nešto novo, zanimljivo uz preporuku prijatelja. Volim FPS, bio sam prije i majstor u CoDu, no nekako sam i za FPS multiplayere izgubio volju.
Ako igra ima isplaniran stealth, definitivno igram to. Nož, nešto s prigušivaćem, pa eto u Far Cryu luk i strijela. U Paydayu 2 također većinu heistova igram stealth.
Singleplayer težine biram većinom normal, jer nije pre lagano, a ni pre teško.
Volim igre s dobrom pričom, ako i priča nije nešto dobra, svejedno ju pratim. Pogotovo me tu ubija Walking Dead.
I sad ste me sjetili da bih trebao opet malo zaigrati vožnje. Hvala.

[Brimy]

ako igra ima easy normal i hard opcije, uvijek idem normal, a ako ima easy, normal, hard, super hard, Bruce Willis die hard, onda idem hard. U igrama uvijek volim prvo otić krivim putem da vidim šta ima a ako sam na pravom putu vratim se nazad na krivi, volim kompletirat igru sa svim "side" stvarima šta ima,  Super mi je otključat achievemente / trofeje ali naravno ne u svakoj igri jel zbilja u nekim igrama traže preveć tipa " nađi kazetu lepe brene na smetlištu iza kraja mape trećeg nivoa" fala neda mi se. I nevolim stealth pristup gdje ga ima, postane mi jednolično, dosadno , "pale sam na svijetu+botovi", dok "head on" pristup mi daje priliku da utamanim protivnika sa svime što imam u inventoriju, to mi dođe nekako mnogo zanimljivije. pozdrav

[buXna]

Ma kakav stealth
To je za pi***

[gamelaker]

Stealth je za ljude sa skillom