Čemu onda igrati open world igre ako su vam smor? Osnova takvih igara je loot, istraživanje, odrađivanje side misija. Tim bolje ako su implementirane mehanike iz stvarnog svijeta, tipa čišćenje oružja, umaranje konja, ili dehidracija/glad u fallout igrama.
Neznam što je drugima smor, ja smor definiram kao promašene mehanike. Ova igra ih ima koliko god hoćeš. Za početak sama priča. Događaji se odvijaju striktno po tračnicama. Nema apsolutno nikakvog odstupanja. Išli su toliko daleko da od igrača očekuju postupke i akcije točno onako tajmirane kako su to autori zamislili. Skriptirano do neba.
Druga, bitnija stvar, ako nešto nalikuje pravom svijetu, onda očekujem određene benefite za svoj trud, a ne mlaćenje prazne slame. Da, skupljanje loota, nadogradanja opreme, vječan nedostatak resursa pogonski su kotač RPG igara. Ne u RDR2. Prva seljačina koju upucam mi da bolje oružje od onog kojeg imam na sebi. Idem li kupiti to isto oružje u dućanu, platiti ću ga stotinama dolara. Go figure. Sva ona silna sranja od napitaka, hrane zmijskog ulja i štatijaznam nikada ali nikada nisam koristio. Dakle 80% resursa u kampu u čiji razvoj ulažeš većinu SVOG novca nemaš potrebe koristiti. A igra te to uporno traži i neda ti dalje dok ne odradiš tako neki kompletno besmisleni niz zadataka.
Nakon što sve otkriješ i vidiš, shvatiš da od toga nemaš baš ništa. Čak ni trofej. Niti gameplay postaje lakši ili izazovnji, niti imaš potrebe za debelom većinom stvari koje si naknadno otkrio ili zaradio ili kupio. Konkretno novac i kupovina opreme. Nepotrebno trošenje moga vremena. Toliko gubljenje u detaljima zanimljivo je prvih 20-30 sati, a nakon toga imaš potrebu nastaviti dalje sa pričom. Onda shvatiš da te igra siluje sa hrpom nepotrebnih stvari i da to ne prestaje nego traje i traje i traje bez kraja i konca. Uz najbolju volju, svo to jahanje, putovanje, hranjenje i češljanje konja, glađenje po jajcima i otkrivanje tople vode umjesto zabave kod mene generira frustraciju. Niti u jednom trenutku me ne zanima simulacija pravog života. Točka.
Kada me osnovne mehanike krenu zamarati, ili ako ti je draže, kada se počnem osjećati kao da odrađujem domaću zadaću, bilo koja igra za mene je u tom trenutku završena. RDR2 je doživio neslavnu sudbinu quitanja nakon 70 sati igranja. I nemam mu se namjeru vratiti NIKADA VIŠE.