Soulslike igre su već toliko brojne da možete otvoriti Steam, lupiti glavom o tipkovnicu i slučajno kupiti jednu. Unatoč toj zasićenosti, mali danski studio The Outer Zone odlučio je spojiti kartaške mehanike sa soulslike strukturom. Možda to nije najoriginalnija ideja, ali moram reći da funkcionira. Death Howl je originalan, depresivan i toliko težak da sam u nekim dijelovima igre zaista poželio lupati glavom o tipkovnicu.

Iako su teme tuge i žaljenja već temeljito istražene u brojnim igrama, Death Howl unosi dozu originalnosti smještajući radnju u Skandinaviju prije osam tisuća godina, gdje majka Ro izgubi svog sina i odlučuje ući u svijet duša kako bi ga pokušala spasiti.

Priča nije nešto prekompleksna, ali je tematski vrlo dosljedna i ako prepustite igri da vas vodi, može biti vrlo emotivna. Cijela radnja uzima možda petnaestak minuta u igri od dvadesetak sati, ovisno o tome koliko brzo čitate, ali rekao bih da je takav odabir vrlo prikladan za ovakvu igru. Gameplay je ovdje glavni, a naracija služi tome da vas dovede od točke A do B. Cjelokupna priča se više-manje stapa u pozadinu i ne prekida akciju, dopuštajući gameplayu da zaista zablista. Nećete zapeti u dugim dijalozima, niti trošiti pet minuta čitajući nešto što se moglo objasniti u desetak sekundi i što vas ionako ne bi previše zanimalo.

Priča nije nešto prekompleksna, ali je tematski vrlo dosljedna i ako prepustite igri da vas vodi, može biti vrlo emotivna.

Katkad je manje više, a upravo je takav slučaj u Death Howlu. Priča ne vuče pozornost na sebe niti inzistira na sebi, ali spaja sve elemente u koherentnu cjelinu. Umjetnički dizajn, zvuk i glazba služe priči kako bi stvorili depresivnu, turobnu atmosferu, a sama naracija cilja na jedno od najiskonskijih ljudskih iskustava, a to je gubitak. Iako priča prepušta gameplayu da bude glavni, i dalje je sjajno odrađena, pažljivo ukomponirana u svaki aspekt igre te isporučuje snažan emocionalni udarac.

Ako ste se prismrdjeli ijednoj kartaškoj igri u posljednji desetak godina, vjerojatno znate što vas ovdje čeka. Borba je izvedena na poteze, na raspolaganju imate nekoliko karata, ali ograničeni ste manom. Također postoji element taktičkog pozicioniranja, slično kao u sjajnom Into the Breachu, gdje možete koristiti okoliš kao zaklon ili ga pretvoriti u oružje. Različite konfiguracije neprijatelja i borbene arene pomažu da igra ostane svježa, ali sam i dalje osjetio repeticiju što sam duže igrao. Koliko je god dobro napravljen sustav borbe, nema dovoljno zanimljivog sporednog sadržaja koji bi razbio monotoniju.

Postoji element taktičkog pozicioniranja, slično kao u sjajnom Into the Breachu, gdje možete koristiti okoliš kao zaklon ili ga pretvoriti u oružje.

Igra koketira sa soulslike strukturom, no rekao bih da je ovo više marketinški trik nego točan opis igre. Imate svetišta gdje možete regenerirati zdravlje, a svi će neprijatelji ponovno oživjeti čim to napravite. Pobjedom dobivate death howlse, valutu koju možete koristiti za pasivne bonuse ili izradu karata. Ako umrete, imate priliku ponovno započeti borbu, ali morate pokupiti vaše howlse prije nego isteknu. No, ovdje postoji jedan problem. Ako želite pasivna poboljšanja, morate doći do svetišta i ponovno oživjeti sve neprijatelje, ali karte možete izrađivati bilo gdje i bilo kada. Što znači da sam prije riskantnih borbi jednostavno izradio karte koje su mi se činile korisnima i eliminirao rizik smrti.

Soren Johnson, jedan od glavnih dizajnera Civilizationa III, je elokventno sročio: “Ako im se pruži prilika, igrači će si optimizirati igru do te mjere da iz nje istisnu svu zabavu.” Pošto umiranje u Death Howlu rezultira vraćanjem na početak borbe, a igra je toliko teška da u nekim dijelovima zahtijeva nešto blizu savršenstva, često sam resetirao borbe bez rizika. Ako bi mi ijedna stvar pošla po zlu, udario bih taj “abandon combat” gumb brže nego su cijene memorije skočile u zadnjih mjesec dana. Brzo rješenje za ovo bilo bi ograničiti izradu karata na svetišta, što bi po mom mišljenju eliminiralo ovaj problem.

Iako su Souls igre većinom temeljene na vještini igrača, u ovakvoj igri zna se dogoditi da vas nasumičnost izvlačenja karata može potpuno zeznuti. Neprijatelj je napokon otvoren za napad? Ups, izvukli ste samo defenzivne karte! Ovakva integracija RNG-a često rezultira time da katkad ne osjećate odgovornost za poraze, a ni za pobjede. Kada sam napokon pobijedio borbu na kojoj sam zapeo par sati, nisam bio toliko ponosan svojim taktikama i vještinama nego sam bio zahvalan na izvađenim kartama. Naravno, na igraču je da upravlja rizicima i kontrolira utjecaj RNG-a, ali katkad zaista možete završiti u gabuli ni krivi ni dužni za to. Ovakva nasumičnost je vrlo često prisutna u ovakvim igrama te sam već naviknut, no neće svatko biti toliko otporan.

Souslike igre su poznate po svojoj težini, ali moram reći da Death Howl katkad zaista pretjeruje. Većinu vremena sam bez problema prolazio kroz borbe, no onda bi se pojavila soba na kojoj bih potrošio pola sata. Boss bitke su još gore. Trebalo mi je nekoliko sati da pobijedim prvog boss neprijatelja i pripremio sam se na najgore, no ostale bitke su prilično dobro balansirane. Naravno, ako si loše sagradite špil karata, možete samo sanjati o pobjedi.

Souslike igre su poznate po svojoj težini, ali moram reći da Death Howl katkad zaista pretjeruje.

Ono što igra savršeno pogađa oko soulslike stila je istraživanje. Mapa se sastoji od 13 manjih regija koje možete istraživati u bilo kojem redoslijedu. Svaka skriva hrpetinu sitnica, zagonetki i borbi koje donose stvarno korisne nagrade. Uvijek postoji iznenađenje iza svakog kuta, a igra vas ne drži za ruku, ne daje detaljne instrukcije i pušta vas da sami dokučite što se od vas traži. To je upravo jedan od glavnih razloga zašto su Souls igre toliko privlačne.

Pametno kombiniranje karata ovdje nije lukava taktika, nego je obvezno za pobjedu. Četiri su glavne regije, a svaka vam daje različite karte specijalizirane za tu regiju. Tako da ćete zapravo minimalno četiri puta ispočetka graditi špil. Nekima se ovo neće svidjeti, no ovakav sustav forsira igrača na eksperimentiranje i korištenje različitih karata.

Možda nakon svega ovoga mislite da je Death Howl neka katastrofa od igre i da sam ju jedva dočekao ugasiti, ali stvar je potpuno suprotna. Sve ove mane, frustracije i sitnice na koje sam prigovarao zapravo nisu bile ni približno dovoljne da naruše srž igre, a to je borba i gradnja špila. Obratio sam pažnju na mane upravo zato što je igra toliko blizu tome da bude uistinu fantastična, toliko blizu da vas svaki njezin sitni promašaj malo bocne, upravo zato što vidite koliki potencijal ima. Čak i s navedenim problemima, Death Howl me osvojio.

Karte su maštovite, zanimljivo se slažu s drugim kartama, a igra vas sili da eksperimentirate i izađete iz zone komfora

Jednom kad uhvatite ritam i doživite trenutak da sve klikne, ući ćete u nekakav trans gdje već instinktivno znate što će neprijatelj napraviti, koju kartu trebate iskoristiti i kako se pozicionirati. Karte su maštovite, zanimljivo se slažu s drugim kartama, a igra vas sili da eksperimentirate i izađete iz zone komforam što rezultira zanimljivijim borbama. Sve to zajedno čini iskustvo koje unatoč manama ostaje nevjerojatno zarazno i teško za ispustiti.

Death Howl koristi prilično jednostavnu pikseliziranu grafiku, ali je ona zaista predivna. Svaka regija ima svoju jedinstvenu paletu boja, a one se potpuno razlikuju, pa ćete se boriti kroz močvare, šume, pustinje i glečere, a svaka je vizualno jedinstvena. Korisničko sučelje je također fantastično. Ovakve igre pate od previše teksta koji ne funkcionira na manjim ekranima ili televizorima, no u Death Howlu je sve ogromno i vrlo čitko, s jednostavnim objašnjenjima. Zvučni efekti možda djeluju jednostavno, ali odrađuju fantastičan posao. Udarci, blokovi i posebni potezi zvuče iznenađujuće udarno i vrlo zadovoljavajuće.

Ovakve igre pate od previše teksta, no u Death Howlu je sve ogromno i vrlo čitko

Glazba se savršeno uklapa u ugođaj igre, nenametljiva je, turobna i prikladna za ovako depresivnu i mračnu priče. Nećete ju slušati u slobodno vrijeme, ali to nije ni poanta. Ovakva mračna, tjeskobna glazba najbolje radi upravo tamo gdje treba, a to je unutar same igre.

Inače rijetko nailazim na tehničke probleme u ovakvim igrama, no Death Howl je prekinuo tu tradiciju. Na jednom mjestu u igri doživio sam bizaran pad fps-a, ponekad su se likovi duplicirali nakon bitaka, pa sam imao nekoliko kopija sebe koje su samo visjele okolo kad se to dogodilo. neprijatelji bi na svom potezu jednostavno stali i ništa nisu radili, pa sam morao izaći na glavni meni da nastavim dalje. Ovakvi tehnički problemi nisu toliko česti da pokvare cijelu igru, ali ipak blago narušavaju ukupni dojam.

Death Howl je baš na granici između vrlo dobre igre i sjajne igre, no naginjem više prema prvome. Sustav borbe i izrada karata su fantastični i glavni su razlog zašto sam uživao u igri. Ako volite kartaške igre, ova će vam se svidjeti. Međutim, ako ste tip igrača koji dođe doma nakon posla i želi se opustiti, Death Howl vjerojatno nije najbolji odabir jer je vrlo zahtjevan čak i za iskusne igrače. RNG sustav i ogromni skokovi težine na trenutke zaista znaju biti frustrirajući, ali sama srž borbe je sjajno odrađena i izuzetno zadovoljavajuća kad sve sjedne na svoje mjesto.

Najzanimljiviji dijelovi su zapravo bili oni izvan borbe, kombiniranje karata na interesantne načine, istraživanje svijeta mrtvih i nailaženje na svakakva čudna stvorenja. Priča je efektivna upravo zbog svoje jednostavnosti. Svatko je osjetio tugu, svatko je požalio neke svoje postupke, a svatko razumije bol majke koja je izgubila dijete, a igra postiže taj emotivni udarac bez da se nameće i bez stalnog oduzimanja kontrole igraču.

Death Howl jedna je od originalnijih igara ove godine, iako premisa možda ne zvuči tako. Igrine mane ne kvare osnovni užitak, no frustrirajuće su upravo zato što je Death Howl vrlo blizu toga da bude sjajna igra. Ovako kako stvari stoje, igru definitivno preporučujem, ali ću vas upozoriti: ako ste tip igrača koji lagano bijesni, sačuvajte tipkovnicu i krvni tlak te pričekajte da se težina malo izgladi.