Šuljanje je u modernim igrama najčešće svedeno na kraće ili opcionalne dionice gameplaya. Rijetko kad smo baš zgurani u situaciju tihog taktiziranja, pažljivog kretanja i napetosti koja se gradi svakim sljedećim korakom. Sve više naslova nudi šuljanje prije iz pristojnosti nego iz stvarne potrebe, gdje takvu taktiku koristimo kako bismo uštedjeli na resursima. S druge strane, stealth igre brzo izgube svoj šarm kad shvatimo da umjetna inteligencija protivnika nije dorasla zadatku. Protivnici u takvim igrama obično su vrlo zaboravni i za svaki sumnjivi zvuk okrivljuju vjetar.

Eriksholm: The Stolen Dream je stealth avantura, ali naspram gore navedenih primjera ipak djeluje kao korak u pravom smjeru. Ne pokušava izmisliti toplu vodu nego jasno pokazuje da razumije što stealth zapravo treba biti. Žanru se ovdje pristupa ozbiljno, s fokusom i dosljednošću, te se igrač uistinu osjeća kao da ne smije biti viđen jer mu to predstavlja prijetnju.

Radnja Eriksholma odvija se u izmišljenom britanskom gradu, smještenom u rano 20. stoljeće. Doduše, tmurni industrijski okoliš snažno je inspiriran skandinavskim gradovima tog razdoblja. Priča prati djevojku Hannu, čiji se brat Herman našao u središtu ozbiljne optužbe nakon što je navodno učinio nešto što vlasti nazivaju teškim prijestupom. Herman je u bijegu, Hanna ga slijedi, a gradske službe odlučne su u namjeri da ih uhvate. Hanna je isprva iznenađena razvojem situacije, no s vremenom počinje shvaćati da iza bratovog nestanka stoji nešto složenije. Od tog trenutka više ne traži samo odgovore, već pokušava preživjeti u svijetu gdje ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled čini.

Da previše ne ulazim u detalje izvan uvodnog dijela priče, mogu reći da narativni pristup igre ostavlja jako snažan dojam. Od samog se početka intriga i napetost postupno razvijaju kroz monologe i dijaloge među likovima. Čak i naizgled usputni razgovori, posebice među policajcima, često reflektiraju trenutačno stanje u gradu. Same zgrade, okoliši te komentari i tonovi glasa polako ocrtavaju širu društvenu sliku, političke napetosti i javni dojam o onome što se zapravo događa.

Uz sve to, dodatnu težinu cijelom narativu daju i režirane cutscene kojih nema ih previše i uvijek dolaze u pravom trenutku. Cutscene su izuzetno dobro izvedene, s realističnim izgledom likova zahvaljujući korištenju MetaHuman tehnologije za snimanje. Glumačka izvedba u Eriksholmu, kako glasovna tako i fizička, učinkovito prenosi reakcije likova i prodaje međusobnu dramatičnost.

Cutscene su izuzetno dobro izvedene, s realističnim izgledom likova zahvaljujući korištenju MetaHuman tehnologije za snimanje.

Unatoč kvalitetnoj izvedbi i nizu zanimljivih ideja kojima igra otvara kroz svoj svijet, mnoge stvari ostaju nedovoljno istražene. Osobito se u drugom dijelu igre osjeti se lagani pad u kvaliteti pripovijedanja, gdje ona početna zagonetnost više nije jednako izražena, iako je glavni zaplet i dalje prisutan te nastavlja voditi priču prema razrješenju.

Korak po korak

Kao sama priča, tako i gameplay postupno uvodi nove mehanike, skrovišta i prepreke. Igraču rijetko oduzima kontrola osim ako to nije prijeko potrebno, a cijeli svijet reagira s punom pažnjom na sve što učinimo. Igra koristi jednostavna pravila i primjenjuje ih u svakoj situaciji, ali se igrač s njima upoznaje kroz praksu, ne unaprijed. Kroz izometrijski kut promatranja akcije sve se može lako pratiti, no od igrača se traži stalna koncentracija.

Igraču rijetko oduzima kontrola osim ako to nije prijeko potrebno, a cijeli svijet reagira s punom pažnjom na sve što učinimo.

U principu, gameplay je u Eriksholmu kao kad igrate skrivača. Velike kutije, industrijski aparati i zidovi pružaju najveće šanse da ostanemo neprimijećeni, a ključ uspjeha leži u promatranju neprijateljskih kretnji i pravovremenom djelovanju. Stražari imaju jasno određene vidne kutove, no ponekad to može biti upitno. Zna se dogoditi da stojite gotovo na sredini prostora, svega nekoliko koraka ispred neprijatelja, a svejedno ostanete neprimijećeni – jer ste u sjeni.

Osim konstantnog šuljanja, Eriksholm nam nudi mogućnost da koristimo okoliš u svoju korist. Trčanje u neposrednoj blizini, hodanje po željeznim površinama ili uznemiravanje golubova stvara buku koja privlači pažnju stražara. Njihova je reakcija očekivana te odmah kreću u provjeru, što može zakomplicirati stvari ako nismo pažljivi, ali to također otvara priliku da razdvojimo stražare i stvorimo si prostor za prolazak. Zato je promišljenost jako bitna, a i pažljivost isto – jer nas avantura vraća na zadnji checkpoint čim nas stražari otkriju.

Šuljanje je samo početak jer što se dalje odmičemo od uvoda, to izazovi postupno postaju kompleksniji. Najkorisnija stvar je improvizirana puhaljka koji Hanna koristi kako bi tiho omamila stražare. Bitno je izvesti to diskretno i iz sigurne udaljenosti, kako stražari ne bi posumnjali i alarmirali ostale. Potrebno je isto tako onesviještene povući omamljene stražare u zaklon, jer i pronađeno tijelo znači Game Over.

Hanna nije jedini lik s kojim se upoznajemo. U jednom trenutku pridružuju se još dva igriva lica, prvo Alva, a nešto kasnije Sebastian. Svaki od njih ima svoj stil i sposobnosti, koji prirodno proizlaze iz toga tko su i što predstavljaju u priči. Dinamika postaje sve šira, jer rješenja više nisu ograničena samo na Hannin pristup šuljanja kroz uske prostore, nego uključuju kombinaciju svih troje.

U jednom trenutku pridružuju se još dva igriva lica, prvo Alva, a nešto kasnije Sebastian.

Primjerice, Alva može uklanjati lampe, što otvara nove rute kroz tamnije prostore. Jedina se može penjati na više pozicije, što omogućuje pristup lokacijama koje su drugima nedostupne. S druge strane, Sebastian je suroviji u pristupu, gdje njegova sposobnost da brzo i tiho onesposobi stražara pruža direktniju, ali i rizičniju opciju uklanjanja prijetnji.

Ulazak u unutarnje prostore omogućuje planiranje sljedećih poteza bez izlaganja, ako postoje prozori kroz koje je moguće promatrati. U kasnijim dijelovima igre dolazimo do sekvenci gdje moramo koordinirati sva tri lika: odvlačenje pažnje jednim likom, brzo ošamućivanje drugim, a zatim reagiranje trećim kako bi završio akciju u vrlo kratkom vremenskom okviru. Takva gradacija izazova nikad nije opterećujuća – uEriksholmu se stalno uvode novi izazovi, a igra svako malo donosi situacije kojima nam zaokuplja pažnju.

Taktička tišina

Iako eliminiranje stražara s vremenom može postati rutinski zadatak, igra često nagrađuje strpljenje. Umjesto da se impulzivno uklone mete čim se pruži prilika, isplativije je pustiti da se dijalog između likova odigra do kraja. U protivnom, preuranjeni potez može aktivirati lančanu reakciju, jer se stražar ne pojavi na dogovorenoj poziciji i njegov ga kolega odmah krene tražiti, što stvara nepotrebne komplikacije.

Nekad se zna dogoditi da u velikim prostorima ne znate odakle uopće krenuti. Kod takvih je situacija korisno stati i promotriti jer vas protivnici mogu suptilno uputiti do alternativnih ruta. Samo to nije magična slamka spasa koja će vam uvijek pomoći – ponekad vas te sugestije mogu navesti i na krivi trag.

Kad pokušate izmisliti svoje rješenje situacije, najčešće si samo zakomplicirate život ili jednostavno shvatite da igra nije predviđena za vaše zamisli.

Premda Eriksholm pruža određeni stupanj takve fleksibilnosti u biranju puta, strukturom je igra generalno linearna. Kad pokušate izmisliti svoje rješenje situacije, najčešće si samo zakomplicirate život ili jednostavno shvatite da igra nije predviđena za vaše zamisli. Srećom, checkpoint sustav je čest pa se ne gubi previše vremena na ponavljanje.

Slušaj i gledaj

Kako sam već spomenuo, vizualna prezentacija igre je prekrasna, i to toliko da čak ni kamera ne umanjuje dojam, a prilično je udaljena od igrača. Iznimno je visoka razina detalja skučenih ulica sirotinjskih četvrti, tamnih rudnika i napuštenih brodogradilišta, gdje svaka sitnica doprinosi ugođaju i priči samog svijeta.

Posebno je vrijedno istaknuti zvuk u igri. Rijetko kada sam naišao na igru iz izometrijskog pogleda koja ne samo da uspijeva promijeniti intenzitet zvuka, nego i rotacijom kamere uvjerljivo simulira smjer izvora te suptilno uklapa pozadinske zvukove do te mjere da ponekad nadmašuju same dijaloge.

PC verzija igre pokazala se tehnički stabilnom i dobro optimiziranom. Tijekom gameplaya nisam primijetio značajnije padove performansi niti greške koje bi narušavale cjelokupno iskustvo. Igra hardverski nije zahtjevna, no vrijedi istaknuti kako nedostaje podrška za DLSS i FSR tehnologije koje bi mogle dodatno unaprijediti vizualnu oštrinu.

Učitavanja su bila relativno brza između svakog poglavlja. Za ovakve tipove igara preporučujem igranje mišem i tipkovnicom, jer je preciznost i fluidnost puno bolja od sporog kontrolera. Miš služi za upravljanje kamerom i usmjeravanje kretanja likova, dok tipkovnica omogućuje jednostavno pomicanje kamere u svim smjerovima te njenu rotaciju oko osi.

Eriksholm: The Stolen Dream ne nudi razgranatu slobodu rješavanja izazova na razini žanrovske elite, ali to uspješno kompenzira kroz pomno dizajnirane izazove. Gotovo svaki susret s neprijateljem traži kratku taktičku procjenu situacije. Od uvodnog koraka pa sve do završnih poglavlja, Eriksholm drži iznimno visok standard i pruža istinsko zadovoljstvo onima koji uživaju u šuljanju, planiranju te narativnim avanturama.

Iako priča djelomično gubi emocionalni zamah prema kraju i ne uspijeva u potpunosti zaokružiti odnose među likovima, sveukupni dojam svejedno ostaje pozitivan. S trajanjem od otprilike 15 sati i cijenom od 40€, već vidim kako bi Eriksholm nekima mogao djelovati odbojno, osobito kada se uzme u obzir da igra praktički ne nudi nikakvu svrhu ponovnog prelaska. Međutim,, to ne umanjuje impresivnu prezentaciju i jasnoću vizije koju je River End Games uspio ostvariti svojom prvom igrom.