Kad sam pokrenuo novi Gears of War: Reloaded, osjećao sam se kao da činim nešto što ne smijem. Znate onaj osjećaj kao da svi gledaju u vas jer radite nešto čudno, tipa piškite u moru. Ili, još gore, jedete pizzu nožem i vilicom (ozbiljno, nemojte to raditi). I sad se sigurno pitate: pa što je toliko čudno s igranjem obnovljene verzije originalnog Gears of Wara? Stvar je što sam recenzirao ovu igru na PlayStationu 5.

I moram priznati, bio je jako čudan osjećaj kada se na početku pojavio natpis Xbox Game Studios. Originalni Gears of War igrao sam prije dobrih 15-ak godina na PC-u. Ali da mi je netko tada rekao da ću istu igru jednoga dana odigrati na PlayStationu, rekao bih mu da je pukao kao kokica. Zamisli, iskoči ti neka akcija na ekranu i ne vidiš standardni prijedlog da stisneš jednu od tipki ABXY, nego tamo neku kocku ili trokut. Ludilo!

No, nakon uvodnog šoka, sjetio sam se zašto sam volio Gears of War. Original koji je izašao 2006. za Xbox 360, a godinu kasnije za PC, bio je pokretač brojnih trendova za pucačine iz trećeg lica. Sustav zaklona, pogled preko ramena, smeđe-siva paleta boja i zabavni kooperativni elementi tada su okrenuli industriju igara naglavačke. I što je najzabavnije, ovu igru smo već recenzirali, i to u originalu, a nakon toga smo dobili i obnovljenu Ultimate Edition verziju za Xbox One, koja je zapravo poslužila kao temelj za Reloaded.

Za sve one koji su preskočili original, čisto mali podsjetnik oko priče. Mjesto radnje je Sera, planet bogat resursom Imulsion. Naravno, gdje ima vrijednih resursa, tu obično bude i rata, a pogotovo u igri koja taj rat ima u samom nazivu. Glavni protivnici našem ljudskom odredu su Locusti, nekakav čudan miks humanoidne forme i insekata koji žive pod zemljom. Početni dan sukoba ljudi s Locustima dobio je naziv Emergence Day ili skraćeno E-Day. No, priča prvog Gearsa započinje 14 godina nakon E-Daya, oslobađanjem Marcusa Fenixa iz zatvora od strane njegovog vjernog kompanjona Dominica Santiaga. Njih dvojica s ostalim članovima Delta odreda kreću u akciju mapiranja Loctustovih podzemnih tunela te slanje bombe koja će im uništiti njihova staništa.

Čitava single-player kampanja proteže se kroz pet poglavlja i trebalo mi je oko sedam sati za prelazak. Bitno za spomenuti je prilično jednosmjerno kretanje u kampanji. Nema tu nekih otvorenih mapa, odlazaka u par smjerova ili više zadataka u istom trenutku. Nekima se to možda neće svidjeti, no meni je iskreno bilo malo i osvježavajuće u moru danas (polu)otvorenih svjetova te milijun ikona po mapi. Postoji neki spokoj u tome da dođete do nove sekcije, vidite par zaklona i znate da će uskoro slijediti napad neprijatelja. Kada se probijete do mitraljeza koji je prije pola minute udarao kilograme metala iznad vaše glave, znate da ćete sjesti za isti, a protivnici će magično nahrliti baš u tom smjeru. Kažem, jednostavnija vremena! Također, čitavu kampanju moguće je u potpunosti odigrati kooperativno s još jednim prijateljem, bilo lokalno ili preko mreže. Nažalost nisam isprobao ovu opciju jer smo dobili samo jedan primjer igre (op. ur. recenzent traži izlike za to što nema prijatelja).

Bez obzira igrali u paru ili sami, neke mehanike su i 19 godina kasnije baš zabavne. Čitav sustav zaklona te kretanja između njih je dosta ritmičan, osjećaj kada pogodite reload oružja i možete odmah nastaviti pucati je poput neke mini-ovisnosti, a motorna pila na vrhu Lancer puške daje tako dobar osjećaj divljaštva. I ono što bih volio posebno pohvaliti je čak pristojna podrška DualSense mogućnosti. Od vibracija, korištenja zvučnika za poruke od centrale te prilično pristojne integracije otpora triggera prilikom napucavanja.

Jedna stvar koju nažalost nisu mijenjali, a danas posebno bode u oči, jest ponašanje suboraca i neprijatelja. Izlazak u najglupljem mogućem trenutku na otvoreno polje iz zaklona, nejasne linije kretanje te smetanje suboraca dok pucate po neprijateljima samo su neke od stvari koje su me prilično iritirale. Znam da su htjeli vjerno prenijeti original kakav je nekoć bio, ali ovakav AI ipak malo previše bode u oči u 2025. godini.

Što se tiče multiplayer dijela, ni tu nije došlo do neke velike modernizacije, no iskreno nisam ni osjetio potrebu. Nema tu nekog sustava napredovanja, otključavanja skinova ili Battle Passa. Samo jednostavno stisnete jedan od modova, uskočite unutra i započnete s pucanjem. Borbe su četiri na četiri, a tu su klasični modovi poput Team Deathmatcha i King of the Hill te razne izvedenice ovih modova. Warzone je Team Deathmatch s jednim životom, One Shot One Kill se igra samo sa snajperom, a Gnasher Execution samo sa sačmaricom. Blitz je malo brža verzija King of the Hilla, a možda najzabavniji mod je Assassination, gdje svaki tim ima kapetana te jedino eliminiranjem njega dobiješ bod za svoj tim. Runde nisam puno čekao, a vjerojatno je tome pridonijela podrška za crossplay među PC, PS5 i XS platformama. Kao i veći broj smrti od iskusnih igrača koji su mogli prenijeti svoj Ultimate račun na novi Reloaded.

Sve ljubitelje multiplayera i konzola razveselit će izvedba u 120 sličica po sekundi. Ja nažalost nisam isprobao istu, no navodno uz VRR se to vrti dosta pristojno. Igrao sam mrežni dio te priču u zaključanih 60 sličica po sekundi te nisam niti jednog trenutka osjetio ni trunke pada performansi. Reloaded se na PlayStationu 5 vrti u 1620p koji se onda upscalea na 4K rezoluciju. Od ostalih stvari vrijedi spomenuti bolju refleksiju na vodi, kvalitetnije sjene te HDR koji bitno doprinosi osjećaju svjetla nakon izlaska iz mračnih prostora.

Ipak, sve one silne note smeđe i sive boje su i dalje tu. Znam da je to bio zaštitni znak igara X360/PS3 generacije, no nekako sada baš još više dolazi do izražaja u visokoj rezoluciji. Unatoč tome što su teksture nadograđene, ova igra vas neće ostaviti otvorenih usta na grafiku kao original. Jer izgleda doslovno kao original s par boljih tehničkim implementacija te mrvicu detaljnijim likovima. No, jedna stvar me stvarno bode u oči, a to je implementacija kiše. U originalu sam tijekom padanja kiše imao baš osjećaj izgubljenosti u toj silini vode na ekranu. Kiša u Reloadedu, poput one u Ultimate verziji, izgleda poput jeftine Temu imitacije.

I to mi nekako pokazuje da se očigledno išlo na brzo izdavanje remastera. Uzmi prošlu verziju, ubaci koju bolju teksturu, iskoristi jaču snagu te ponudi višu rezoluciju i to je to. Čak kopiraj i one loše stvari s Ultimate verzije poput navedene kiše. Nemoj dodavati ništa novih mehanika, ostavi identične modove u multiplayeru te kopiraj jednostavno uspjeh originala. I koliko mi je drago što su neke stvari ostale po starom receptu, ipak imam osjećaj da smo mogli dobiti makar malo više. No opet, ako vas pere nostalgija ili čak nikada niste imali prije prilike zaigrati Gears of War, onda je ovo najbolja verzija za krenuti.