Vrijeme leti između Team Ninja igara, pa sam tek kad sam krenuo tipkati ovu recenziju shvatio da sam u svom HCL recenzentskom stažu praktički upisao gotovo sve njihove akcijske izlete unazad pet godina. Dobro, Ninja Gaiden me zaobišao, ali to je u startu drugačija zvijer od oba Nioha, Wo Longa i Rise of the Ronina, koje jesam igrao. Poanta: Nioh 3 mi nije samo još jedan nastavak, nego najčišći pokazatelj kako Team Ninja radi nastavke. Kako skupljaju lekcije iz prethodnih igara, kako reagiraju na povratne informacije publike i, najvažnije, koliko su spremni promijeniti formulu – a da i dalje ostane prepoznatljivo njihova. I to naravno, u dobrom i lošem smislu.

Priča: koja priča?

A u lošem smislu tu je Team Ninja naslijeđe kada je u pitanju priča. Ona dakako postoji, ali nije naročito kompleksna, a bome ni interesantna. Sve kreće u Genna periodu japanske povijesti, u trenutku kada protagonist treba biti proglašen novim shogunom. Međutim, njegov mlađi brat očito je odradio previše sezona Successiona, pa je iz čiste ljubomore i mržnje pao pod utjecaj zlih sila i poveo horde demona u borbu protiv vlastitog brata.

Nakon neuspješnog atentata i par komplikacija kasnije, protagonist biva bačen unatrag kroz vrijeme, u Sengoku eru, kako bi razotkrio i porazio zle sile koje stoje iza njegovog brata. I nije to jedini put da putuje kroz vrijeme – to je zapravo glavna narativna mehanika Nioha 3. Usput je igra koristi kao praktičan izgovor da vam servira drugačije okoline, novu galeriju neprijatelja i sve ostalo što ide uz to.

Izvedba priče je na razini prethodnih Team Ninja igara – što znači: slaba.

Iako sve što sam nabrojao po pitanju priče na papiru može zvučati intrigantno, izvedba je stvarno na razini prethodnih Team Ninja igara. Vidite obrise nekakve radnje i lore je relativno zanimljiv, ali to je sve. Imate nijemog protagonista čija je jedini spas (i to jedva) činjenica da ga sami kreirate, sporedne likove koji se kriptično referiraju na vas, na neke događaje i odnose koje igra nikad pošteno ne prožvače, te povremene grandiozne govore o časti koji zvuče kao da bi trebali nešto značiti, ali narativno najčešće ne vode nikamo.

Priroda recenzentskog posla je takva da ja to moram odslušati, čisto da provjerim krije li se unutra nešto vrijedno. Vi ne morate. I vjerujte mi, koliko god nadobudno krenuli, s vremenom ćete odustati. Skip cutscene i idemo na ono što ovdje zapravo vrijedi.

Zemljo otvori se

Nioh 3 je najlakše opisati kao kombinaciju triju igara spomenutih u uvodu, a nigdje to nije očitije nego u utjecaju Rise of the Ronina i njegove otvorenosti. Nioh 2 je, kao i original, bio vrlo linearna igra. U stilu mnogih soulslike naslova, njegovi su se leveli znali proširiti, račvati i nuditi opcionalne puteljke, ali u konačnici se sve svodilo na glorificirane hodnike. Naravno, nema u tome ništa loše jer je Nioh 2 kao takav bio savršeno fokusirana i rafinirana igra.

Nioh 3 se svjesno odmiče od toga i uvodi ono što Team Ninja skromno naziva “otvorena polja”. Kako god oni to krstili, svaka era kroz koju vas igra baca dolazi sa svojom mapom koja je, realno, ništa drugo nego otvoreni svijet. Unutar svake mape imate zone s različitim biomama, demonima infestiranim naseljima, hrpom točaka interesa, neprijateljskih kampova i točno onu vrstu slobode kretanja kakvu i očekujete za igre s etiketom otvorenog svijeta.

Nioh 3 se miče od linearnije formule prethodnika i nudi potpuno otvoren svijet.

Svakako i dalje pričamo o soulslike naslovu pa ne očekujte tu interaktivnost, prijateljske likove koji slobodno lutaju ili nekakve aktivnosti za razbibrigu. 90% onoga što radite i dalje se svodi na borbu uz dašak istraživanja koje je povezano uz progresiju lika o kojoj ću nešto kasnije.

No, otvoreni svijet ipak ima itekakav utjecaj na gameplay i to se odmah osjeti, još prije nego uopće uđete u prvu ozbiljniju borbu. Prvo, svojom veličinom i vertikalnošću natjerao je Team Ninju da ubaci i neke nove modele kretanja. Osim super-brzog sprinta, zvuči gotovo apsurdno reći da su velike novosti u igri skakanje, čučanje i klizanje, ali nakon što ste u prethodna dva nastavka bili praktički prikovani za tlo, ovo je za serijal velika stvar. Ne samo da više nemate osjećaj kao da imate štap u guzici, nego ste brži, kretanje je fluidnije, vertikalnije i nadasve slobodnije.

Skakanje, čučanje i klizanje čini kretanje fluidnijim i slobodnijim.

I baš ta sloboda kretanja odmah mijenja i način na koji ulazite u sukobe. Nioh 2 sam već hvalio zbog količine opcija koje imate kad pristupate svakoj borbi u smislu oružja, alata, magije i slično, ali ovdje se taj broj dodatno povećava samim pozicioniranjem u prostoru. Neprijateljima u pravilu pristupate iz kojeg god kuta želite, lakše im se prišuljati, postaviti zasjede, bilo s krovova kuća, iza prepreka, prići im s boka, s visine, ili ih selektivno počistiti kako vam god to padne na pamet.

Time Nioh 3 uspješno prisvaja sličnu filozofiju kao Elden Ring, gdje vam sama otvorenost daje više prostora da dišete. Ako zapnete na nekom težem protivniku, uvijek imate opciju prošvrljati po mapi, očistiti pokoju bazu, odraditi sporednu misiju i vratiti se jači i bolje opremljeni. Samim time, igra je pristupačnija onima koji inače zaziru od soulslike naslova jer smanjuje stres bez pravog spuštanja težine, što će cijeniti i veterani žanra.

Otvorenost svijeta daje vam još više slobode u pristupu gotovo svakoj borbi.

Iako u globalu mislim da Niohu dobro stoji ova razina otvorenosti i da nije izgubio većinu svoje osobnosti, linearnost je imala svoje čari – poglavito u fokusiranosti iskustva. Nioh 1 i 2 jesu bili hodnici, ali hodnici koji te stalno guraju naprijed, s tempom koji Team Ninja radi bolje od većine.

Ovdje je ipak drukčije. Daleko je to od Elden Ringa po zrelosti i načinu na koji vodi istraživanje, pa lutanje po mapi često nije organsko, nego više funkcionalno. I tu se povremeno osjeti ona famozna checklist vibra jer je mapa krcata ikonicama za razne točke interesa koje su tu da ih riješite, a ne zato što ste ih prirodno otkrili ili jer vas je nešto zaintrigiralo i povuklo prema njima.

Bushido vs Backstab

Borba je, kao glavna stavka svake Team Ninja igre, ovdje ponovno super uštimana i nadasve zabavna. Kao i Niohu 2, količina opcija koje imate u startu može djelovati zastrašujuće, ali nakon što pohvatate što vam je dostupno, postane točno ono što Nioh najbolje radi – ritmično, agresivno i jako zadovoljavajuće.

Potezi koje možete izvoditi ovise o odabranom oružju, a cijeli sustav i dalje počiva na izdržljivosti koja se prazni čim napadate, blokirate ili izbjegavate. No Nioh 3 tu radi najveći zaokret u odnosu na ranije dijelove: oružja i oprema i vještine sada su podijeljeni u dvije kategorije, odnosno dva stila koja jednim gumbom možete mijenjati u bilo kojem trenutku usred borbe – nindža i samuraj.

Nioh 3 razdvaja vještine i oružja na dvije borbene filozofije – nindžu i samuraja.

Samurajski stil je više klasični Nioh: teža oružja, ozbiljniji udarci i poznati ritam borbe koji se vrti oko ki-pulsea. Upravo taj ki-pulse je ono zbog čega je borba u Niohu znala izgledati kao ples gdje pravovremenim pristiskom tipke nakon napadanja imate priliku povratiti dio izdržljivosti.

Nindža je sušta suprotnost. Ki-pulsea nema, što će nekima odmah sjesti kao trn u oko, ali zato dobiva svoje trikove: nove dalekometne alate, više mobilnosti, bržu igra i potezi s kojima doslovno možete kružiti oko protivnika dok ga napadate.

Ninja oružja su donekle pojednostavljena, ali zato taj stil ima neke nove alate.

E sad, vjerujem da će mnogima sporno biti to zaključavanje oružja između dva stila. I nije to mala stvar, pogotovo ako ste u Niohu 2 imali svoje oružje i gradili cijeli identitet lika oko njega. Veća mobilnost nindže definitivno nije ekvivalentna zamjena za samurajski ki-pulse, a i sam ninja stil je u startu nešto jednostavniji po pitanju kompleksnosti i nadogradnji, barem u smislu onog klasičnog stance-plesa na koji su veterani navikli.

Ali u praksi, prebacivanje stilova funkcionira kao da stalno nosite dva različita seta opreme i s vremenom vam dođe potpuno prirodno oba ih koristiti. Samuraja za veliku štetu, poise break i brutalne finishere, a nindžu za statusne efekte, brze hit-and-run taktike, zasjede, napade s boka i brzo povlačenje kad stvari postanu previše riskantne. Osobno sam više igrao kao nindža jer uz prave nadogradnje troši vrlo malo izdržljivosti, a brzina i šuljanje u otvorenom svijetu omogućili su mi da područja prvo metodički očistim od slabijih protivnika, pa tek onda pređem na samuraja kad treba nešto udariti jako i bez puno filozofije.

Dva različita stila borbe znači još više opreme, još dublja progresija i zatrpaniji meniji.

Uz klasične elemente borbe, Nioh 3 ponovno vrti svoju prepoznatljivu petlju progresije gdje se borbe i oprema stalno nadopunjuju s hrpom dodatnih mehanika. Samo što ovaj put to još jače dolazi do izražaja jer dio napretka ovisi o tome koliko se date u istraživanje svijeta. Poraženi demoni mogu baciti soul core koji vam otključava razorne magije i pasivne bonuse, a tu su i razne amajlije i druge stvari za pokupiti koji se vežu uz blagoslove i druge sitne buffove, te još hrpa sustava koji vam kroz igru stalno daju nove poluge za pojačavanje lika.

Nioh 2 je već bio kompleksan po pitanju sustava opreme, a Nioh 3 je po tom pitanju još robusniji. Nindža i samuraj sada imaju zasebne setove opreme prilagođene svakom stilu borbe, a neprijatelji i škrinje i dalje izbacuju enormne količine loota. Ne prođe 10 minuta, a da niste praktički primorani otići u meni i prolistati što ste sve pokupili u nadi da imate nešto s boljim statistikama ili efektima.

Oprema je opet raj za statističare i slaganje najoptimalnijih mogućih buildova.

U tom je pogledu sustav opreme pravi mali raj za min-maxere. Skoro svaki komad ima hrpu pasivnih bonusa i sitnih statističkih varijacija, pa se tu stvarno možete igrati do u nedogled dok ne složite najoptimalniju kombinaciju za svoj build što će vam definitivno i trebati ako zaglibite u igrin endgame sadržaj. Srećom, mogu potvrditi da do te točke možete igrati normalno bez da glumite analitičara. Kroz glavnu priču je dovoljno je držati se jednostavne filozofije “veći brojevi = bolja oprema” i gurati dalje, bez ulaska u mikroskopsku analizu svakog komada.

Ako ipak zaglibite, sučelje vam neće raditi nikakve usluge. Ako prvi put igrate Nioh, očekujte početnu zbunjenost i popriličnu količinu vremena provedenu u menijima, jer igra na vas baca gomilu tutoriala i informacija bez da ih uvijek uredno posloži ili najelegantnije objasni. I to je, realno, klasično iskustvo Team Ninja igara. Barem je mapa donekle jasna s opcijama da si filtrirate doslovno svaku ikonicu i postavljate markere za lokacije pa gotovo nikad nećete imati situacije besciljnog lutanja svijetom jer ne znate gdje treba ići ili kako do tamo doći.

Nioh 3 ima idealno pogođenu razinu izazova.

A tu dolazim do težine. Nioh 3 je teška igra, ali usudio bih se reći da je među soulslike naslovima izuzetno pristupačan jer vam stalno daje alate da si sami otvorite prostor. Dva stila, specijalni napadi, dalekometno oružje, šuljanje, napadi iz zasjede, transformacije i koješta drugo.

Naravno, kod bossova vam igra u pravilu skreše krila. Arene su skučenije, manje je prostora za manevriranje, a i puno tih trikova postane rizičnije koristiti. Ali i tu vrijedi ono što je za Team Ninja često ključno jer je količina štete koju protivnici nanose često izbalansirana time što su im napadi vrlo čitljivi i jasno oglašeni – često i jasnije nego u mnogim drugim soulslike igrama. Stvari su uglavnom stroge, ali pravedne, no svakako računajte da će vas pojedini bossovi dobrano namučiti, naročito kasnije u igri.

Kooperativna igra će vama olakšati život, ali vašem PC-u će ga definitivno otežati.

Po pitanju težine svakako treba spomenuti i Crucible. To su mini-leveli unutar pojedinih regija koji više podsjećaju na linearnije levele prethodnih Nioh igara – samo s podignutom razinom izazova. Crucible je često prepun zamki i opasnosti iz okoliša, protivnici su osjetno jači, a tu je i mehanika life corrosion koja vam privremeno smanjuje maksimalno zdravlje dok ne uzvratite štetu. Drugim riječima, Crucible vas tjera da budete izrazito agresivni i predstavljaju pravi mali test vještine. A kad ih riješite, osim dobre opreme dobijete i vizualni bonus jer inače tmurna regija doslovno prodiše, razvedri se i okupa suncem.

Kao i u prethodnim dijelovima, možete si stvari donekle olakšati pozivanjem drugih igrača na svakom checkpointu. Kooperativno igranje dozvoljava vam da zajedničkim snagama riješite sve prepreke, zajednički skupljate loot i iskustvo, ali i da potpuno odvojeno lutate mapom. Doduše, napredovanjei interakcija s okolišem rezervirani su samo za domaćina sesije, a svaki put kad aktivira neki checkpoint, gost se instantno teleportira na tu lokaciju.

PS4 grafika, jesi to ti?

Ok, podnaslov je možda malo pretjeran jer Nioh, a ni Team Ninja općenito, nikad nisu bili oličenje vrhunske grafičke razlučivosti. No svejedno me boli reći da Nioh 3 vizualno nije značajno napredovao u odnosu na prethodne Team Ninja igre  – pa čak ni u odnosu na Nioh 2 koji je star već pola desetljeća.

Unatoč otvorenijoj strukturi, igra i dalje pati od povijesno uvjetovanog mjesta radnje, pa ne ostavlja previše prostora za maštanje. Zna sijevnuti neka impresivna scena u otvorenom svijetu, ali daleko je to od grandioznih, nezaboravnih panorama Souls serijala. Većina lokacija vrti oko sela, šuma, pagoda i sličnih japanskih motiva. Znamo primjere gdje i takvo što može izgledati prekrasno, ali ovdje to jednostavno nije slučaj. Naprotiv, sve skupa često izgleda vrlo muljavo: teksture su na mjestima vidljivo niske rezolucije, a paleta boja toliko siromašna da se okoliš i protivnici znaju stopiti do te mjere da u kaosu borbe ponekad nije odmah jasno što se točno događa.

Spomenuo sam već, ali situacija se donekle popravi kad riješite Crucible pa regije dobiju nešto boje zbog koje sve djeluje čišće i čitljivije, ali to je uglavnom to.

Ni neprijatelji nisu naročito maštoviti: većina je povratnička ekipa iz prethodnih Nioh igara, uz nekoliko novih varijacija i par svježijih ideja, ali ništa pretjerano zapanjujuće. Glasovna gluma na japanskom je osjetno bolja od engleske, pa ako već odlučite pratiti priču – preporučam igranje s engleskim titlovima.

Što se performansi tiče Nioh 3 je definitivno gladniji hardvera nego što bi njegov izgled dao naslutiti. Preporučena konfiguracija na PC-u u pravilu znači da ćete uz upscaling moći držati srednje do visoke detalje u Full HD-u i držati se iznad 60 fps-a, ali framerate zna oscilirati čim uđete u otvoreni svijet – pogotovo na lokacijama s puno neprijatelja, efekata i vegetacije, a to vrijedi duplo kada zaigrate kooperativno. Situacija nije loša kao kod Rise of Ronin PC porta, ali se definitivno čini da su i ovdje napravljeni određeni kompromisi na račun tog otvorenog svijeta i nadam se da će Team Ninja ažuriranjima popraviti situaciju.

ni

Naučene lekcije

Teamu Ninja se može svašta reći – od toga da godinama nisu našli nekoga tko će im napisati priču vrijednu praćenja, do toga da im je grafički pokretač zapeo negdje u PS4 eri. No, nakon 50-tak sati s Niohom 3, jedno im stvarno ne mogu osporiti: kad su u pitanju akcijske igre, točno znaju što rade.

Mnoge soulslike igre nisu dovoljno hrabre da u nastavku diraju ustaljenu formulu, pogotovo kad ona već funkcionira. Nioh 3 je dokaz da se promjene mogu napraviti bez da igra izgubi svoj identitet. Da, otvoreni svijet sam po sebi nije nikakva inovacija i ovdje nije baš da parira najboljima u klasi, ali u kontekstu Nioha donio mu je, po meni, više dobrog nego lošeg – ako ga uspijete vrtjeti s dobrim performansama.

Ostale promjene možda nisu revolucionarne, ali realno: teško je popraviti nešto što je već bilo gotovo savršeno. A Nioh je uvijek živio i umirao na borbi. I tu Team Ninja opet pogađa u sridu – do bola uštimana, agresivna, ritmična i zarazno zadovoljavajuća. Sve ostalo može škripati, ali kad igra klikne i uhvatite njen tempo, Nioh 3 ponovno podsjeća zašto je Team Ninja i dalje u samom vrhu akcijskog žanra.