Ovaj mjesec mi je, sasvim slučajno, donio dvije igre na recenziranje čiji su originali izašli davne 2004. godine. I kao za vraga, obje moderne reinterpretacije ispale su daleko lošije od sada već kultnih klasika koje pokušavaju oživjeti. Da, odmah ću u crnom tonu – jer kako drugačije započeti recenziju Painkiller reboota? Kad od igre starije od dva desetljeća, koju su svojedobno nazivali “najzabavnijim FPS-om od Dooma” i “pravim nasljednikom Quakea”, uspijete napraviti ovakvo beživotno čudovište… onda, iskreno, ni ne zaslužujete bolje.

Pakao generičnosti

Prvi i uvjerljivo najveći problem novog Painkillera je odluka da se igra pretvori u co-op iskustvo. Dok ste u prethodnim nastavcima bili opaki vuk samotnjak koji sam gazi horde demona, sada to morate raditi kao dio četveročlanog tima. Ako vam se kojim slučajem ne pridruže prijatelji koji bi barem donekle ublažili bol, bez brige – uskočit će vam nasumični igrači, a ako ni to ne prođe, dobit ćete praznoglave botove. Oni pucaju po demonima, ali se jednako često zaglave u kutu, zapnu u okolini, ne prate vas kad treba ili, još gore, spriječe dovršetak misije jer se odbijaju pomaknuti tamo gdje igra to zahtijeva.

Tim gore, i kad igrate s botovima igra to tretira kao online sesiju pa zaboravite na pauziranje i kratki odlazak do WC-a, iako bi to, realno, bila isplativija aktivnost. Priča nikad nije bila jača strana Painkillera, ali ovaj nastavak generičnost podiže na sasvim novu razinu. Veliki zli demon je zao, dobri anđeo vas šalje da pobijete njegove male demone, i to je otprilike cijela premisa.

I kad igrate s botovima, igra to tretira kao online sesiju pa zaboravite na pauziranje i kratki odlazak do WC-a, iako bi to, realno, bila isplativija aktivnost.

U tu svrhu su iskopana četiri lika, toliko beživotna da djeluju kao da ih je generirao ChatGPT ili su jednostavno iskopani iz arhive odbačenih modela neke bolje igre. I zapravo, možda je i sreća što je narativ toliko plitak jer su ga odlučili ispričati kroz doskočice i međusobne dijaloge usred najkaotičnijih borbi – u trenutku kad ionako ne možete čuti, vidjeti ni razumjeti apsolutno ništa.

Velikodušno je igrinih devet misija uopće nazvati kampanjom jer ćete ih pregaziti za tri do četiri sata. Dodatno, svako od tri poglavlja, odnosno bioma, možete odigrati bilo kojim redoslijedom što ubija i ono malo koherentnosti koju bi priča mogla imati. Još je gore što unutar njih nema apsolutno ničeg vrijednog spomena. Igra ih, iz nekog razloga, naziva “raidovima”, ali sve što u njima radite (a da je kompleksnije od pucanja) svodi se na punjenje bačvi krvlju i stajanje u krugovima dok se ne otvore vrata.

Ne mogu reći da barem napucavanje nije donekle zabavno, a glavni razlog za to su oružja. Od pištolja koji ispaljuje kolce i zakucava neprijatelje za zid, preko puške koja ispaljuje noževe koji skaču između meta, do pištolja čiji meci eksplodiraju – nema ih mnogo, ali ono što postoji, dobro je i zadovoljavajuće za korištenje. Svako oružje ima barem jedan alternativni način pucanja, što je uvijek dobrodošlo i doprinosi dinamici borbe.

No, čak i taj užitak brzo ishlapi kad shvatite da ništa nije povezano sa stvarno zadovoljavajućim sustavom progresije. Svaki lik ima tek jedan mizerni pasivni bonus, oružja se mogu nadograditi samo kroz dvije osnovne modifikacije i dva dodatka, a tarot karte daju minorne bonuse i nestaju nakon jednog korištenja. Osim glavnih misija, tu je i roguelike mod, ali on nema apsolutno nikakvog smisla jer igranjem istog ne otključavate ništa trajno niti zarađujete nekakvu valutu koju biste mogli iskoristiti u kampanji.

Biome čistilišta u kojima se igra odvija izgledaju solidno, a malobrojne boss borbe zapravo su jedini trenuci koji mogu barem minimalno namučiti vaš četveročlani tim na višim težinama. Iako ne impresionira tehnički ni umjetnički, igra zna izgledati efektno kad akcija krene. Eksplozije, krv i efekti frcaju na sve strane, ponekad do te mjere da se borba pretvori u potpuni vizualni kaos u kojem se teško snaći. Sve to barem radi glatko čak i na slabijim konfiguracijama, pa će igra držati stabilan framerate i kad se na ekranu pojavi na desetke neprijatelja, što je gotovo stalna pojava.

Doza morfija

Žalosti me reći da je novi Painkiller doza morfija naspram originala koji je bio injekcija adrenalina. Igra vizualno zna baciti na starije naslove – taman toliko da vam u kratkim YouTube shortsevima ili TikTok klipovima izgleda kao povratak stare slave. No, nemojte nasjedati; to je čisti mamac za nostalgičare i varljivo uljepšani filter preko nečega što je uživo znatno pliće.

U konačnici, samo solidni vizuali i donekle dobar osjećaj pucanja spašavaju ovo od potpune kliničke smrti. Co-op je ubio svaku dinamiku, progresija svaku motivaciju, a ime Painkiller ovdje djeluje kao prazna etiketa zalijepljena na generički shooter. Ironično, najviše boli upravo to što, unatoč imenu, ovaj Painkiller više stvara bol nego što je ublažava.