Baš se posložilo tako da su u razmaku dva dana izašle dvije istaknute VR igre, jedna ekskluzivna za PC, druga za PlayStation VR. Dok Igor igra Half-Life: Alyx koji izgleda fantastično, mene je zapao Paper Beast koji pokraj Valveove igre izgleda kao nekakva žnj produkcija. Nisam ljubomoran, nisam – samo sam objektivan i u tu svrhu dostavljam vam stvarne slike iz igre koje izgledaju znatno drugačije nego one promotivne. Uglavnom, Paper Beast sam prvenstveno zaigrao jer obožavam pustinje, a igra se odvija u pustinji… pa eto.

Mjesto radnje Paper Beasta na kraju se pokazalo kao najmanje važno u cijeloj igri. Glavne su zvijezde upravo naslovne zvijeri od papira, neobične kreature koje imaju vlastiti ekosustav, intrigantne su i zanimljivo animirane. Svaka zvjer ima neki utjecaj na okolinu pa tako na primjer postoje kornjače koje ispuštaju blato, paukovi koji stvaraju grude od pijeska, zmije koje pumpaju vodu i papirnati tigrovi koji love papirnate antilope.

Ne bih vam znao reći koja je točno priča tog apstraktnog svijeta i razlog zašto su ta bića od papira. Provlači se kroz igru misteriozan motiv simulacije, nešto u stilu Matrixa, ali nikad toliko intenzivno da bi bio vodilja cijelom iskustvu ili ultimativni cilj kojega treba razotkriti. Jednostavno se pojavite u tom nedorečenom svijetu, događaju se neke nedorečene stvari i to je sve od priče u Paper Beastu.

Ti su događaji prilično mlaki za pojmove videoigara. Nema ovdje velike akcije, događaj je kad nastupi pješčana oluja, kad otvorite „slavinu“ na izvoru vode, kad se vinete u zrak nekakvim balonom (taj dio je fora). Najzanimljiviji dio Paper Beasta zapravo je promatranje i proučavanje zvjeri, odnosno njihovog ponašanja. Uz to se ponašanje veže rješavanje zagonetki, a to je pak temeljna mehanika za napredovanje u igri.

Evo primjera jedne takve zagonetke, da ne budem apstraktan poput same igre. Potrebno je dovesti određeni broj papirnatih antilopa do drveta na vrhu brda. Antilope se same po sebi ne mogu uspeti uz klizav teren, ali kad malo proučite okoliš uočavate da taj teren možete posuti pijeskom tako da od tlo razbijete pješčane kuglice koje kotrljanjem stvaraju paukovi na drugom kraju mape.

Taj dio uočavanja i dolaska do spoznaje kojim se postupkom rješava koja zagonetka u potpunosti je prepušten samom igraču. Paper Beast niti u jednom trenutku ne nudi nikakvu pomoć, savjet ili uputu. U igri doslovno nema nikakvog teksta ni govora, nikad izričito nije rečeno što trebate napraviti ili kako. I to je po mom mišljenju dvosjekli mač. S jedne je strane super kad igrač sam prokuži rješenje zagonetke, ali nije super kad rješenje nije prva logična stvar koja vam dođe na um pa se proces rješavanja zagonetki nepotrebno otegne. U jednoj zagonetki tako morate shvatiti da određena životinja upija vodu, a prethodno to ničim nije nagovješteno niti se može zaključiti logikom kad su u pitanju čovjeku strane životinje od papira.

Paper Beastu u prilog ide precizan sustav kontrola uz koje omogućuju dosta brzo kretanje i laku manipulaciju objektima pomoću standardnog kontrolera za PlayStation 4. Virtualna stvarnost tu, nažalost, nema nekog velikog značaja za sam gameplay jer je sve izvedivo i bez VR headseta. Jedino je doživljaj promatranja zvjeri bolje dočaran kad pomoću VR-a imate dojam da ste im u blizini. S tehničke strane ništa osim animacija nije vrijedno spomena. Okoliš je pust i lišen detalja, objekti prolaze kroz objekte, a vidljivo je i da se sjene u igri ne izvode u 60 fps-a, što u VR-u izgleda neprirodno. Opcije za VR su podjednako siromašne pa nema ni biranja za kretnje nego je teleportacija obavezna.

Sama je avantura sada već predvidivo kratkog trajanja, što je sličan problem kod svih PSVR naslova. Paper Beast tako košta 30 eura, a traje oko četiri sata. Osim glavnog moda prisutan je i Sandbox u kojemu nema nikakvog cilja nego samo sređujete teren i postavljate životinje na mapu da biste gledali kako se ponašaju u različitim kombinacijama.

Istraživanje ovog neobičnog svijeta malo mi je probilo gaming rutinu i u tome je pozitivna strana posjeta maštovitoj pustinji. Paper Beast nudi nešto drugačije, ali ne vjerujem da se radi o nečemu za pamćenje. Još je manja šansa da će se itko ovome vraćati nakon odigravanja. Kreativac koji je predvodio razvoj ove igre ujedno je i tvorac Another Worlda, igre koju se spominje i 29 godina kasnije. Za razliku od te igre, njegovog predzadnjeg naslova From Dust sjećaju se samo rijetki, a slično bi moglo biti i s ovom igrom.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PSVR. Primjerak igre za recenziranje ustupio nam je njezin izdavač.